Za Glasnik mira u veljači 2017. napisao sam članak BLAŽENI ALOJZIJE STEPINAC ILI STEPINČEVO? Postavio sam pitanje kako nazvati blagdan u čast Stepincu. Usporedio sam Alojzijevo (Lojzekovo), Stepinčevo i Valentinovo te napisao: „Dubljim razmišljanjem o ta dva imena mogla bi se osim njihove svetosti otkriti i još jedna poveznica. Koja? Aloj je cvijet koji cvjeta svakih sto godina, a to je vijek ili stoljeće ( = dugovječnost). Mnogima je ideal: doživjeti stotu. Da bi se to moglo, treba biti čovjek zdrav, Zdravko, Valentin. Mislite li, poštovani čitatelji, da sam pogriješio što sam rekao da je Stepincu i Valentinu poveznica svetost? Svet i blažen gotovo su istoznačnice. Proglašenje blaženim (beatifikacija) i proglašenje svetim (kanonizacija, a ne sanktifikacija!?) dva su različita stupnja u stavljanju neke blažene, svete osobe živim ljudima za primjer uzorna, krjeposna života. U tom postupku proglašenje svetim je viša razina. Blaženik je već svet, samo što još nije proglašen svetim.“
Zatim sam usporedio Stepinca i Međugorje i našao nekoliko važnih poveznica, ovako:
„Međugorje je veliko i u cijelom svijetu poznato Gospino „blaženište“. Zagrebački nadbiskup i kardinal Alojzije Stepinac svojim mučeništvom, svojim svetim životom pronio je po cijelom svijetu slavu svoga Boga i svojega hrvatskoga roda. Kao što je sveti Jeronim po cijelom svijetu poznat kao Dalmata, tako je i blaženi Alojzije Stepinac slavljen i priznat po cijelome svijetu kao neslomljivi svjedok žive vjere u živoga, uskrsloga, slavnoga Krista. Siguran sam, pogađate koja bi bila poveznica Stepinca i Međugorja?
Znam na što odmah pomišljate, ali Stepinac i Međugorje imaju više poveznica:
1. Stepinac je usred ratnog vihora, zla i nasilja svjedočio Istinu o Bogu i čovjeku, o Bogočovjeku, Božjem i ljudskom dostojanstvu. Neustrašivo je osuđivao sve zločine bez obzira u ime koje ideologije bili počinjeni. I partizani su ga tada u šumici hvalili, ali takve hrabrosti nisu imali. Neoprostiv mu je „grijeh“ što je s takvim žarom prihvatio ostvarenje višestoljetnoga sna svoga naroda – vlastitu, hrvatsku državu. Kad je čuo da neki zlorabe vlast čineći zlo, žestoko je ustao protiv toga i time stekao puno neprijatelja, osporavatelja. Držeći se čvrstih načela, lavovski se je borio i u novom totalitarističkom, komunističkom poretku za Boga i za čovjeka. Usporedite to s međugorskim zbivanjima: U bezbožnom totalitarnom sustavu šestero djece/mladih različite dobi i spola složno tvrde da su vidjeli Gospu. Vijest o tom brzo se proširila. Ljudi su hrlili tamo. Nikad se ne smije zaboraviti neustrašivost, hrabrost tih mladih Gospinih junaka, vidjelaca. Sjetimo se kakvim su mukama, prijetnjama bili izloženi. Koja je to bila muka u srazu ljudske „nemoći“ i političke „svemoći“, ali utješna je ona Pavlova: „ Jer kad sam slab, onda sam jak.“ (2 Kor 12, 11) Ti mladi „lavovi“ ničim se nisu dali zastrašiti: Poput Kristovih apostola i učenika nakon Duhova, i oni su neustrašivo svjedočili što su vidjeli i čuli. Njihovi Duhovi bili su susret s Majkom koja u naručju drži Dijete/Isusa. Hrabro su izdržali desetak godina službenoga državnog bezboštva. A kad su došla bolja vremena, nije im bilo puno lakše. Usprkos svim nevoljama, ostali su normalni, Gospini, Božji. Njihovom upornošću, gorljivošću tamošnjih franjevaca i Gospinom ustrajnošću vijest o međugorskim zbivanjima proširila se po cijelom svijetu. Međugorje je postalo najveće preporodilište svijeta: Gospino „blaženište“.
2. Mučeništvo je druga važna poveznica Stepinca i Međugorja. Ima muka koje su puno teže nego fizičke: te boli puno više bole nego bolovi. Dubinski je to osjetio Stepinac i glasnici međugorskih zbivanja, napose vidioci. I to je pravo pravcato mučeništvo.
3. (Treća važna poveznica jest čekanje)
Željno očekujemo Stepinčevo proglašenje svetim. Očekujemo također službeno mišljenje Crkve o Međugorju. Za jedno i drugo osnovano je posebno međunarodno povjerenstvo. Ponekad mi se učini da to povjerenstvo radi jalov posao. Na kraju će se potvrditi ono što već jest: Alojzije Stepinac će biti proglašen svetim jer već jest. Međugorje će biti priznato Gospinim svetištem jer to na neki način već jest.“
Pitanje statusa Međugorja papa Franjo je ozbiljno počeo rješavati poslavši u Međugorje svojega povjerenika nadbiskupa Henryka Hosera. Usprkos protivljenju mjesnoga biskupa to će se sigurno uskoro riješiti i Međugorje će postati priznato marijansko svetište.
Pitanje proglašenja bl. Alojzija Stepinca pošlo je stranputicom. Nastavi li se tražiti istinu o Stepincu s glavnim osloncem na neistinoljubivoga crkvenog „dostojanstvenika“ sestrinske SPC, a njima je, kako kaže ideolog velike Srbije Dobrica Ćosić, laž u genima, onda ćemo čekati biološko rješenje toga pitanja – suočenje patrijarha Irineja, pape Franje i Stepinca pred licem Božjim. Za Stepinčevu kanonizaciju kasno, ali za istinu o njemu nije!
Hvala Bogu što znamo da je on već stvarno svet, da voli svoj rod i dom i moli da izdržimo na svojem križnom putu do vječnosti i nebeske slave.
* Dr. sc. Mile Mamić redoviti je prof. u miru ali i dalje piše za časopis Jezik, Glasnik mira (kolumna o hrvatskom kršćanskom nazivlju), razne portale, vodi Školu hrvatskoga jezika. Svojim prilozima pomaže obnovljenoj emisiji Govorimo hrvatski na Radiopostaji Mir, Međugorje.
Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio je studij hrvatskoga jezika i književnosti te latinskoga jezika i rimske književnosti. Od 1973. do 1994. bio je stalno zaposlen u Zavodu za (hrvatski) jezik u Zagrebu. U međuvremenu bio je lektor za hrvatski jezik na sveučilištu u Münsteru i Leipzigu, zatim gostujući profesor na sveučilištu u Münsteru i Budimpešti. Za izvanrednoga profesora za suvremeni hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu u Zadru izabran je 1994., a 1999. za redovitoga profesora. U trajno zvanje izabran je 2005. Autor je i suautor nekoliko vrlo vrijednih knjiga. Bio je voditelj znanstvenoga projekta Hrvatsko pravno nazivlje kodifikacijskoga razdoblja, iz čega je proizišla knjiga Hrvatsko pravno nazivlje. Kao stručnjak za hrvatsko pravno nazivlje bio je nekoliko godina stručni član Odbora za zakonodavstvo Zastupničkoga doma Hrvatskoga sabora. Također je jedan od rijetkih jezikoslovaca koji se intenzivnije bavi i hrvatskim kršćanskim nazivljem, o čemu je objavio knjigu Hrvatsko kršćansko nazivlje. Utemeljitelj je i stručni voditelj Škole hrvatskoga jezika LIN-CRO (Lingua Croatica) u Zadru, gdje se održavaju razni tečajevi za strance i potomke naših iseljenika. Dobitnik Državne nagrade za znanstveni rad – za promidžbu hrvatskoga jezika (2006.).
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
