Profesor na Muzičkoj akademiji, pijanist i član udruge U ime obitelji Đuro Tikvica večeras će u 20 sati održati recital u Koncertnoj dvorani Blagoja Berse (Muzička akademija) u Zagrebu. Svirat će Talijanski koncert i Francusku uvertiru Johanna Sebastiana Bacha te Balade Frédérica Chopina.
Iskoristili smo taj povod za kratki razgovor.
Možete li nam ukratko predstaviti Vašu osobnu, ali i umjetničku biografiju?
Redoviti sam profesor klavira na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu. Školovao sam se u Hrvatskoj i Rusiji. Diplomirao sam na Konzervatoriju Čajkovski u Moskvi. Tradicija ruske pijanističke škole toliko je puna autoriteta da je već sama nazočnost u toj glazbeno-estetskoj sredini iznimno poticajna. Konkretni pedagozi i umjetnici koji su me odgojili, prije svih Boris Romanov i Tatjana Nikolajeva sasvim su iznimne osobnosti i dragocjenost komunikacije s njima trajna je inspiracija za moje svekoliko profesionalno djelovanje, kako izvođačko, tako i pedagoško. Treba međutim naglasiti da je cjelokupni sustav obrazovanja bio iznimno razrađen i kvalitetan te da gotovo i nema pedagoga kojega se danas ne sjećam s iznimnim poštovanjem.
Koncertna djelatnost me je odgajala i u zrelijim fazama moga djelovanja je otvarala logičan put pedagoškoj. Danas s ponosom mogu navesti mnoge pijaniste i glasovirske pedagoge koji vrlo uspješno djeluju u Hrvatskoj, neki i na mojoj matičnoj Muzičkoj akademiji i u inozemstvu, a potekli su iz moje klase.
Što Vas je navelo na bavljenje glazbom i koji su autoriteti, što kroz Vaš život, a što posredstvom glazbene umjetnosti presudno utjecali na Vaš razvitak?
Bavljenje glazbom je bio prirodan nastavak glazbenih sklonosti obitelji moje mame. Ona druga strana, tatina, djelovala je korektivno, prema demistifikaciji emotivnih zastranjenja koja vrebaju iz hipertrofiranoga senzibiliteta.
Autoritete sam spomenuo. Pitanje je vrlo razložno postavljeno: ne samo da se bavim glazbenom umjetnošću, nego ona cjelokupni svjetonazor dovodi do cjelovitosti. Mogu sa sigurnošću ustvrditi da me je predano i nekoristoljubivo bavljenje glazbom dovelo do najdragocjenijih svjetonazorskih postavki. Bog mi je govorio kroz ono čemu sam posvećen.
Kako biste opisali svoje glazbeno školovanje i usavršavanje u Moskvi? Koliko ste vremena proveli u Rusiji i koje su sličnosti i razlike između hrvatskog i ruskog mentaliteta, temperamenta, kulture?
Moskva je za mene bila presudna. Spomenuo sam velike ljude kojima dugujem svoje spoznaje (čak i onda kada su oprečne njihovima). Učila me i tražila od mene da budem savjestan učenik.
Istodobno, učila me je kako da budem ono što jesam. Kako da volim, njegujem i razvijam svoju samosvojnost.
Teško je uspoređivati sredine onoga totalitarnoga vremena i ovoga, prividno slobodnoga, ali, zapravo, jedno proizlazi iz drugoga.
Sličnosti su u neposrednim i iskrenim reakcijama na život Rusa i nas, Hrvata.
Razlika u razvitku kultura je golema. Totalitarizam je vrlo različito djelovao na naša dva naroda. Istovjetna je šteta koju je nanio i ovdje i ondje.
Ruska kultura je bila upotrijebljena za širenje ideologije širom komunističkoga carstva.
Hrvatska kultura je bila razumijevana kao neprijatelj komunističke državne tvorevine, pa je kao takva bila nepoželjna.
Rezultat toga je omeđen razvoj ruske kulture, u interesu ideologije, sve praćeno trijumfalističkim osjećajem “nadmoći”, a na hrvatskoj strani usitnjavanje hrvatskoga kulturnoga bića, kako bi se ono lakše razbacalo i pripisalo drugima ili ostalo bezimeno.
Obje stvarnosti su pogubne, ali kako su različite njihove vanjske manifestacije, mogu prouzročiti i nesporazume. Iskustvo mi govori da se ovi nesporazumi lakše prevladavaju u izvaninstitucionalnim kontaktima i onda kad sugovornici visoko drže do kršćanskoga nasljeđa obaju naroda.
Profesor ste na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Na koji način mladima možemo približiti ozbiljnu i kvalitetnu glazbu, a koje nas društvene instance u tome onemogućavaju?
Pedagoško djelovanje na Muzičkoj akademiji otvara velike mogućnosti. Svijest o tim mogućnostima otvorit će i niz dvojbi o tome kako objašnjavati i rješavati konkretne zapreke u radu.
U najširoj javnosti je iznimno važno isticati vrijednosti sustava glazbenog obrazovanja koji imamo.
U djelatnicima sustava treba razvijati njihovu svijest o nemjerljivosti njihovoga značaja u uravnoteženom i svestranom razvitku mladih, ali odmah tu svijest pretakati u golemu odgovornost koja logično iz nje proistječe.
Akademija koja ima institucionalizirane prethodne stadije glazbene naobrazbe sasvim će drugačije djelovati od one koja nema prije sebe taj sadržaj.
Dobra je pojava interes koji je i u okvirima rasprave na Vijeću Akademije iskazan kod doticanja teme kurikula glazbene kulture u općeobrazovnim školama. Dakle, svaki segment je dragocjen.
Što nas ograničava? Mirenje s onim što znamo da nije dobro, a ipak toleriramo. Nikoga ne prozivam, jer znam da svatko čisti pred svojim pragom, ali prepuštanje bitnih inicijativa “nekome drugome” dovodi do zapanjujuće kaotičnih ishoda (kurikulska reforma u nekim svojim aspektima i njezina zlouporaba protiv temeljnih vrijednosti ovoga društva primjer je koji nikoga ne može ostaviti ravnodušnim).
Koristim prigodu da dragim i mnogim profesorima glazbene kulture, a zatim i kolegama pedagozima u sustavu glazbenog obrazovanja iskažem duboko poštovanje i poželim veliku izdržljivost u promicanju estetskih vrijednosti.
Glazba, barem ona vrhunska, ne bi smjela biti samo zvučna kulisa, već bi trebala imati i neku imaginativnu, duhovnu, pa i intelektualnu dimenziju. Stječete li dojam da je Vaši studenti ispravno doživljavaju?
Umjetno stvorena elitnost glazbene produkcije mogući je put u njezino odumiranje.
Sigurno je da ona mora biti elitna u smislu ogromnog poštovanja i truda s kojima se prema njoj odnosimo. S druge strane, da ona ne bi bila vrijednost “nekoga drugoga”, trebamo biti stvaratelji glazbe u najširem smislu. Tada ćemo svi, svatko prema svom profilu biti odgovorni za estetske vrijednosti koje stvaramo ili nas tek okružuju.
Studenti su vrlo različiti. Svaki novi naraštaj mi otkrije nešto novo i neočekivano. Nekad dobro, nekad manje dobro.
Čini mi se da često problem osmišljavanja materijalne egzistencije zasjenjuje brigu oko spoznavanja smisla onoga čime se bave. Ne mislim da je uvijek problem u materijalnoj skučenosti, već i da je često bitan i redoslijed prioriteta u mladoga čovjeka. Za taj redoslijed smo mi, roditelji, odgojitelji i pedagozi najodgovorniji.
Vaša djeca se također bave glazbom.
Od petero moje djece, dvoje su studenti Akademije. Violinistica i klarinetist.
Želim naglasiti da su svih petero dobili glazbenu naobrazbu, jedna je i maturirala klavir.
Time svjedočimo ulogu koju glazba ima u našem vrijednosnom sustavu. Naravno, kako je i supruga glasovirska pedagoginja, bilo je jasno da ovo područje otvara najviše mogućnosti prenošenja naših vrednota na djecu.
Među djecom imamo još fizičarku, povjesničarku i gimnazijalku koja je pred odabirom svoje profesije.
Svi, bez obzira na izbor profesije, svjedoče o značaju glazbe za razvoj njihovih kapaciteta.
Kako ste se i zašto angažirali u udruzi U ime obitelji?
U ime obitelji.
Vratit ću se svojim korijenima. Glazbeni senzibilitet baštinim s jedne strane, temeljne egzistencijalne postavke s druge. Tek kad sam shvatio da na ideji ispreplitanja osobnog, pa i subjektivnog s univerzalnim i nepromjenjivim postojim ili nestajem, stekao sam sposobnost za odgovornost.
Nikakvo ostvarenje koje nije ukorijenjeno u Istini ne može biti korisno ni ostvaritelju ni konzumentu.
Istina našeg postojanja nije spoznatljiva bez obitelji, naroda, civilizacijskoga zajedništva i primjerenih oblika izražavanja tih vrijednosti.
U ime obitelji je zajednica ljudi duboko svjesna okvira za postojanje osobe koji osiguravaju harmoničan razvoj i drago mi je da mogu skromno pridonijeti njezinu vrijednom djelovanju.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
