Posmrtnu masku blaženoga Alojzija Stepinca izradila je prije šezdeset godina pobožna žena, akademska kiparica Mila Wod, ili punim imenom Ludmila Wodsedalek, koja je 12. veljače 1960. uz pomoć tzv. „Pollerove mase“ u Krašiću uzela otisak s pokojnikova lica, zabilježivši da mu je „izgled bio neopisivo veličanstven, neslomljiv i dostojanstven!“. Taj je otisak postao „relikvija“, na temelju kojeg je umjetnica izradila Kardinalov portret s mitrom koji je resio njegov grob od njegova ukopa u zagrebačkoj katedrali, kao i dandanas sarkofag s njegovim posmrtnim ostatcima, te nadahnuće brojnim umjetnicima.
Tri godine kasnije napisala je šest gusto tipkanih stranica teksta „Kako je nastao posmrtni otisak našega kardinala“, u kojem je opisala svu atmosferu i dramatiku Stepinčeve smrti i ukopa, a danas se čuva u Zagrebačkoj nadbiskupiji, zajedno s albumom fotografija, kako je kiparica zaželjela.
Sada sam se bojala da to sama činim, da mi se ne bi što dogodilo s otiskom, jer sam bila uzbudjena nakon doživljaja s tim mojim snom. Zamolila sam zato g. Kranjčeca, da on to oprezno učini, što je i uspjelo. Još nas je fotografirao kraj lijesa predragog pokojnika. Negativ smo položili na jedno platno, a s. Stella najednom zaviče: “širi se, širi”. I zaista, masa koja je još bila topla, raspuzila se polako.
Brzo sam priskočila, platno sam skupila i sve skupa položila u jednu kutiju u koju smo već stavili onu gazu i tijesto što smo prije bili skinuli. Malo iza toga krenuli smo u Zagreb, pred Krašićem su nam u susret došla kola preuzv. Nadbiskupa. G. tajnik je zadržao svoja kola kao i mi i pitao kako je otisak uspio. “Vidjet ćemo” rekla sam “dok se izlije pozitiv”.
U kolima s nama bilo je dosta Kardinalove rodbine. Dok smo došli na glavnu cestu, vrijeme se sasvim razbistrilo, mjesec je bio pun, a zrak neobično čist, kako se to rijetko vidi. Jedna gospodja u kolima stalno je ponavljala i upozoravala neka gledamo kako je to divna mjesečina, a ja sam sa najvećom pažnjom držala kutiju sa dragocjenim sadržajem i samo mislila hoće li otisak biti dobar.
Kada smo stigli u Zagreb, zamolila sam g. Kranjčeca, da me odmah, iako je već bilo oko 21 sat, odveze do mog poznatog ljevača. Srećom je bio kod kuće. Rekla sam mu da bi željela da mi odmah izlije pozitiv i on se uputio na rad. Kada smo otvorili kutiju vidjeli smo, da se je negativ na nekoliko mjesta raspucao, jer smo masu skidali iako još nije bila dovoljno hladna ni čvrsta.
Za ispravan rad otiska naime za topljenje Pollerove mase, te za rad i hladjenje trebalo je najmanje 5 – 5 1/2 sata, a mi smo za sve imali jedva 1/4 sata. Zahvaljujući Božjoj pomoći, velikom iskustvu, znanju i spretnosti ljevača, on je raspuknuti negativ ipak tako uspješno odlio, da smo oko 10 sati ugledali sadreni pozitiv, izražajan i jasan, a samo preko lica nekoje linije tamo, gdje je sadra prodrla kroz pukotine negativa.
Baš nisam bila najzadovoljnija i pomislila da bi možda po noći u katedrali mogla još jedan otisak načiniti. Pošli smo s. Stella, ljevač i ja u Nadb. dvor. Pred vratima katedrale stajao je auto sa lijesom dragog Kardinala i ljudi je bilo malo. Mi smo išli u dvor da tamo čekamo g. tajnika. Iz crkve je dopiralo uzvišeno žalobno pjevanje muških glasova.
Unijeli su Kardinala u njegovu Katedralu. Kada je došao g. tajnik, pokazala sam mu otisak i predala sve ono što je služilo kod pravljenja otiska i što je bilo priljubljeno uz glavu našeg Kardinala, naime gaze, tijesto i cijela ona masa negativa, koja je bila na tom svetom licu.
Molila sam da li smijem još jedan otisak praviti, ali je g. tajnik koji je pitao liječnika rekao, da se to ne dozvoljava.
Pošla sam kući. Bilo je oko 23 sata. Odlijev sam ponijela sobom, jer je trebalo ispraviti one fine brazgotine, koje su nastale od pukotina u negativu. Kod kuće sam dragocjenu relikviju postavila na dostojno mjesto, zapalila sam sva svjetla i pitala se da li je to zaista sve istina ili san.
Prije 12 sati sam na tom istom mjestu bila žalosna i zavidjela Magdaleni, a sada je evo sveti lik ovdje i ja sam ga smjela praviti. A kada se još promisli kakove su to bile tehničke poteškoće, onda se ne može reći drugo, nego da je sve Božje čudo.
Drugi je dan bila sahrana, ali to su drugi već veoma lijepo i opisali. Nego još dvije stvari želim zabilježiti, da se ne zaborave. 16. II. bio je utorak i meni je došla neodoljiva želja da javim Maršalu Titu kakav je bio naš Kardinal.
Napisala sam mu pismo sljedećeg sadržaja:
Gospodine Maršale !
Ono što ću sada napisati ne činim ni pod čijim utjecajem, nego po svojoj inicijativi i odgovornosti. Kroz više od 20 godina imala sam čast izvadjati kiparske radove za našeg blagopokojnog kardinala Alojzija Stepinca. Kada sam godine 1958. dobila nalog da uredim kapelicu sv. Ivana u Krašiću, rekao mi je tamošnji župnik g. J. Vraneković da mu je Eminencija, nakon svoje teške bolesti rekao, da će prvu svetu misu za Vas odslužiti.
Osim toga On je uvijek naglašavao “I komunisti su naša braća, mi ih moramo ljubiti”. Jeste li me razumjeli? “Mi ih moramo ljubiti”.
Ovo Vam javljam gospodine Maršale sa željom, da Vam molitva našeg Kardinala zaista donese blagoslov.
Uz poklon
Mila Wod
Ovo sam pismo preporučeno predala izravno na Maršala, a potvrda o predaji kao i koncept pisma nalaze se u albumu sa snimkama našeg Kardinala. Odredila sam da se ovaj album iza moje smrti preda u Nadb. dvor, no u dogovoru s mojim sinom. Takodjer se ima predati onaj najprvi odlijev posmrtnog otiska, koji je još kod mene.
Sada još samo to: Kada sam početkom marta iste godine trebala ići u Krašić i kada smo sa kolima došli onamo, gdje se već vide žumberačke gore, rekao mi je g. Kranjčec da je one noći, kada je mrtvo tijelo Kardinala prevezeno t.j. izmedju 12. i 13. II. još nekoliko puta vozio u Krašić i da je nad Žumberkom, gdje i Krašić leži, vidio veliku jasnu dugu.
Mislio je da se vara, pa je kolima stao i izašao, ali duga je tu, samo boje obrnute, crvena unutra luk, a ne vani. Ja sam se upitala kod raznih prirodoslovaca i konačno saznala, da to zaista može biti, ali kako su mi rekli “samo u izuzetnom slučaju”. Za prirodoslovce jest taj izuzetan slučaj u tome, što je te noći bila tako sjajna mjesečina, čist zrak, a kišilo je nad Krašićem. Za mene je ta noćna duga bila znak Božje Milosti i prihvat Kardinalove svete žrtve.
Mila Wod
Zagreb,5. II. 1965.
Krunidba kipa Gospe Fatimske
U travnju 1959. dobio je kardinal Stepinac pismo od isusovca o. Grafenauera u kojem ga je molio da okruni kip Gospe Fatimske koji je bio određen za Bijeljinu. O tome je bio obavijestio papu Pia XII još za vrijeme njegova života. Papa je posebnim pismom ovlastio kardinala Stepinca da u njegovo ime blagoslovi i okruni kip.
Kardinal je zamolio župnika da to bude u crkvi u Krašiću. 23.svibnja 1959. stigao je Gospin kip u župni dvor u Krašiću, a s kipom je donesena i zlatna kruna. Lijepo zamotanu u kuću ga je donijela jedna seljakinja. Župnik je lijepo primijetio da je Gospa poput sv.Petra iz tamnice, mimo četiri stražara unesena neopaženo u kuću.
Iscrpljen od bolesti Stepinac je ležao u postelji i ugledavši Gospu podignuo je obje ruke na molitvu prema Gospi. Župnik prinese kip Stepincu, a on se malo podignu sa ležaja, obujmi noge kipa i na tri ga mjesta po podnožju poljubi. Ništa nije govorio. Samo ga je gledao.
Premda je bila nedjelja i blagdan Presvetog Trojstva , crkveni god, on nije mogao do crkve da slavi Misu za puk.
Unatoč oboljenju ustao se sa ležaja, obukao reverendu, metnuo pektorale na sebe kao za vrijeme sv.Mise. Htio je na taj način upriličiti Gospin dolazak. U sobi su župnik i sestre koje su djelovale na župi učinili privremeni oltar, na nj postavili Gospin kip pred kojim je on mogao slaviti sv.Misu. Kip je bio izrađen u samoj Fatimi, a blagoslovio ga je već papa Pio XII.
Kardinal je obukao biskupsko ruho, uzeo mitru koju su mu poklonili Krašićanci za 20-godišnjicu njegova biskupovanja i prsten što mu ga je poslao na dar papa Ivan XXIII. Uz njega su bili župnik i začasni kanonik Šimecki, a sestre su stajale na hodniku. Najprije su izmolili Lauretanske litanije, Očenaš, Zdravo Marijo i Slava Ocu te je kardinal blagoslovio kip i metnuo zlatnu krunu na glavu Gospina kipa. Blagoslov je bio 31. svibnja. Predvečer 3. lipnja kip je bio odnesen iz župnog dvora neopazice. Sretno je prispio u Zagreb, gdje je bio izložen u kapeli čsnih sestara Naše Gospe.
(Iz biografije kardinala Stepinca, autor Aleksa Benigar.)
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
Tekst se nastavlja ispod oglasa
