Svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije u nebo, koja podsjeća da je Marija prva poslije Krista postala dionicom Njegove nebeske slave, okupila je 15. kolovoza brojne hodočasnike u Gospinu Aljmašu – nadbiskupijskom Svetištu Gospe od Utočišta, gdje je središnje euharistijsko slavlje predvodio đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić.
Upravitelj aljmaškoga svetišta i župnik župe Pohođenja Blažene Djevice Marije preč. Ante Markić pozdravio je sve svećenike, predstavnike županijske, gradske i općinske vlasti te sve hodočasnike, rekavši: „Dobrodošli u ovu dolinu mira, dobrodošli u mjesto utjehe u nevoljama, dobrodošli u mjesto nade i ohrabrenja.“ Među koncelebrantima bili su i dekan Osječkog istočnog dekanata preč. Ivan Jurić, predvoditelj trodnevne molitvene priprave uoči svetkovine fra Ivan Matić, a brojni svećenici bili su na raspolaganju za sakrament ispovijedi. Liturgijsko pjevanje združenim snagama animirao je Župni zbor župe sv. Rozalije iz Ivanovca i Župni zbor aljmaške župe.
„Liturgija svetkovine Uznesenja Marijina progovara zajedničkim odrednicama koje bismo mogli nazvati slavljem života“, rekao je na početku homilije đakovačko-osječki nadbiskup te se osvrnuo na dramatični prizor trudne žene iz Knjige Otkrivenja – kojoj prijeti zmaj. Pojasnio je kako se „u toj ženi može prepoznati i svatko od nas. Riječ je o našem ljudskom životu – o životu koji se mora boriti sa silama razdora i rušenja, sa svime što ga pokušava ugušiti, otuđiti, osiromašiti, isprazniti od svih vrednota koje mu pripadaju i tako ga uništiti. To je zmaj kojemu rep povlači trećinu zvijezda nebeskih i obara ih na zemlju, obara ideale i snove o društvu u kojemu su ljudi braća i sestre.“ Nadbiskup je potom podsjetio kako postoji uzrečica da netko nekome skida zvijezde s neba – „uništiva ideale, bezobzirno gazi i ismijava ono što je nekome sveto te tako ljudsku dušu ostavlja praznu i u mraku.“
Pojasnio je kako smo svi uključeni u borbu „da nam zmaj ne proždre dijete“ – „da se u nas ne uvuče prizemni i sebični mentalitet“, koji je ocrtao rekavši: „´Gledaj na sebe, da tebi bude što bolje, jednostavnije i komotnije! Prepusti se užitku… Ma opće dobro, ma pusti ideale! Zašto bi praštao ili praštala onome tko ne traži oprost, tko se ogriješio o tebe i iskorištava tvoju dobrotu? – Vrati jednakom mjerom! Rastani se! – Zašto se gnjaviti s neodgovornim ili teškim bračnim drugom?! Pusti snove o bračnoj vjernosti kad ti se nudi druga mlađa, ljepša i atraktivnija žena! Zašto se lišiti komotnosti i prihvatiti ustajanje noću i služenje. Ma imamo već jedno dijete, što će nam još jedno?! Zašto ne uživati, nego se gnjaviti s više djece, s njihovim školskim zadaćama, s kuhanjem, pranjem i peglanjem?! Želim svoj mir!´ Zlo želi proždrijeti i srušiti svaku zvijezdu vjere i mogućnost ostvarenja iskrene i nesebične ljubavi, zvijezdu nesebičnog bračnog predanja i bračnoga sklada, zvijezdu koja se zove radost očinstva i majčinstva, zvijezdu doživjeti starost zajedno.“
Nadbiskup Hranić rekao je kako se u spomenutoj borbi nalaze i toliki mladi „koji su – puni idealizma i vjere da je bračna ljubav i vjernost te žrtva jednoga za drugo nešto uzvišeno i sveto, prisiljeni ići u brak gledajući rastući postotak rastava brakova, pa čak i vlastite rastavljene roditelje. Prisiljeni su ići u život gledajući raskršćanjenu sredinu u kojoj se živi kao da Boga i ničega svetoga nema. Mnogi se u permisivnoj i erotiziranoj kulturi muče da sačuvaju vjeru u svetost, uzvišenost i dostojanstvo tijela i spolnosti; ljepotu bračne ljubavi; ma vjeru uopće u mogućnost uspjeloga braka i sretne obitelji.
Naglašavajući kako se „nismo okupili plakati i zdvajati nad svojim osobnim i obiteljskim poteškoćama, nad socijalnim i društvenim problemima… te da bismo prokazivali druge kao odgovorne za takvo stanje“, nadbiskup je rekao: „Danas smo ovamo došli Gospi od Utočišta, Blaženoj Djevici Mariji, koja je se također susretala s poteškoćama, ali je na njih reagirala vjerom i predanjem Bogu.
Potrebno je moliti, usvojiti Marijinu vjeru, ali i prihvatiti Božji naum o čovjeku. „U otajstvu stvaranja slika je Božja utisnuta u čitavoga čovjeka. I zato bračno darivanje muža i žene, njihova međusobna ljubav i vjernost u dobru i u zlu, u zdravlju i u bolesti, njihovo zajedništvo koje obuhvaća i tijelo i spolnost je sakrament – vidljivi znak i uprisutnjenje nevidljive Božje ljubavi – aktualizacija onoga Trojstvenoga zajedništva koje se spušta na zemlju i ostvaruje među nama ljudima. U njihovoj bračnoj ljubavi se na vidljiv način očituje veličina, snaga, ljepota, vjernost, postojanost i uzvišenost Božje ljubavi prema nama ljudima“, rekao je mons. Hranić.
Zaključujući da otajstvo, život i djelo Isusa Krista, njegovo predanje do kraja na križu, smrt i uskrsnuće, njegova evanđeoska logika o dragovoljnom darivanju i umiranju po kojemu se postiže punina života trebaju biti nadahnućem i svjetlom bračnih drugova i obitelji, ali i društvenog te socijalnog angažmana, nadbiskup Hranić poručio je: „Vidimo kako je ustvari čovjek najveća vrijednost. Sada kad nas nema, kada vidimo da nedostaje čak i radne snage, vidimo kako je to velika realnost – da je čovjek najveća vrednota. Inače nam se u danim okolnostima to može činiti kao najobičnija floskula – a čovjek je ustvari najveća vrednota.
U euharistijskom slavlju u Aljmašu sudjelovao je i predsjednički kandidat Miroslav Škoro.
