(FOTO) Posjetite Muzej Sinjske alke – svjedočanstvo o povijesti Alke i Sinja

Sinj, 08.08.2015 - U sklopu obilježavanja 300. obljetnice Sinjske alke u subotu je u Alkarskim dvorima otvoren Muzej Sinjske alke, koji će kroz stalni postav eksponata alkarske nošnje i opreme te dokumentacije i pisanih tragova o prošlosti ove viteške igre svjedočiti o povijesti Alke i Sinja. foto HINA/ Mario STRMOTIĆ /ds

Nedavno je, u sklopu obilježavanja 300. obljetnice Sinjske alke u Alkarskim dvorima otvoren Muzej Sinjske alke, koji će kroz stalni postav eksponata alkarske nošnje i opreme te dokumentacije i pisanih tragova o prošlosti ove viteške igre svjedočiti o povijesti Alke i Sinja. Očekivanja kažu kako će Muzej postati središte kulturnih događanja na sinjskom području.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Muzej je organiziran u okviru Alkarskih dvora kao samostalna organizacijska jedinica koju je osnovalo Viteško alkarsko društvo u Sinju s ciljem prikupljanja, čuvanja, proučavanja i izlaganja sačuvane alkarske nošnje i opreme, dokumentacije i pisanih tragova o prošlosti i sadašnjosti ove viteške igre, trodimenzionalnih i ostalih predmeta, umjetničkih djela i dokumenata koji su pratili trčanje alke, a koji su nastajali kao njezina posljedica ili svjedoče o njezinoj povijesti.

Otkud dolazi ideja?

O alkarskom muzeju se u Sinju razmišljalo desetljećima, već je dr.sc. Ivo Maroević koncem 1987. godine razradio Prostorni program za Alkarske dvore s muzejom Sinjske alke, potom cjelovitu Koncepciju stalnog postava Alkarskog muzeja u Sinju te konačno i Muzeološke uvjete za muzej Sinjske alke u Sinju. Navedeno je bilo podloga za programsko koncipiranje muzeja s arhitektonskog stajališta odnosno za izradu projektnog programa Alkarskih dvora. U Sinju je još u drugoj polovici 19. stoljeća formirana zbirka (oprema, rekviziti, odore i dr.), navodi Ministarstvo kulture.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Autori muzeološke koncepcije su dr.sc. Joško Belamarić i dr.sc. Ante Milošević, a likovnog postava Nikolina Jelavić – Mitrović. . Muzejski prostor inkorporiran je u centralni dio Alkarskih dvora, kao poveznica od ulaza Petrovac na jugu do Vojvodinih prostorija na sjeveru. Posebnu atrakciju postava predstavlja prikaz alkarske povorke načinjen u prirodnoj veličini, a koju možemo zahvalit akadenskom kiparu Hrvoju Dumančiću i metkovskoj radionici „Neira“. U postavu je prikazana i rekonstrukcija Bitke pod Sinjem iz 1717. gdje će posjetitelji u multimedijalnom okruženju moći doživjeti tu slavnu bitku.

Muzej Sinjske alke spaja dva važna aspekta: nematerijalnu i materijalnu baštinu. Realizacijom Muzeja Sinjske alke Republika Hrvatska je dobila modernu muzejsku ustanovu koja javnom prezentacijom vodi računa o strukturi svojih posjetitelja, ali isto i na zadovoljavajući način čuva, štiti i restaurira naslijeđenu građu i to u skladu s današnjim vremenom i suvremenim promišljanjima o muzejima kao prvenstveno kulturnim, a onda i znanstvenim i pedagoško-edukativnim institucijama. Dodatno, svojom povijesnom utemeljenošću i vizualnom atraktivnošću Sinjska alka predstavlja manifestaciju značajnog turističkog potencijala. Stoga se očekuje da i Muzej Sinjske alke preuzme vitalnu ulogu u zajednici i postane središte komunikacije i generator kulturnih događanja u Gradu Sinju.

Cjelokupni radovi gradnje Muzeja Sinjske alke stajali su oko 25 milijuna kuna, a polovicu od tih troškova financirala je hrvatska Vlada, dok su preostali dio financirali Splitsko-dalmatinska županija, Grad Sinj i Viteško alkarsko društvo (VAD), izvjestio je predsjednik VAD-a Stipe Jukić.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kako je nastala Sinjska alka?

Sinjska alka je nastala kao proslava obilježavanja pobjede nad osmanlijskom vojskom 1715. godine, kada su malobrojniji branitelji sinjskog starog grada, kako se vjeruje, po zagovoru Gospe Sinjske uspjeli poraziti nadmoćnijeg osvajača. U 2015.godini, kada će se obilježiti 300-ta obljetnica Alke, otvorit će se Muzej Sinjske alke.

Viteška igra Sinjska alka upisana je 2. svibnja 2007. godine u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske posebnim rješenjem Ministarstva kulture kojim je utvrđen i poseban sustav mjera njene zaštite. Dana 15. studenoga 2010. godine Sinjska alka upisana je na UNESCO-vu Listu nematerijalne svjetske baštine čovječanstva i tako je dobila i službeno priznanje najrelevantnije organizacije za promicanje svjetskih kulturnih vrijednosti.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Odore alkara

Odore alkara i momaka ističu se ljepotom boja, kroja i ukrasa koje dopunjuje bogato i raznoliko oružje koje daje još svečaniji ton povorci i natjecanju. Ispočetka su alkari sami skrbili o opremi, ali s vremenom Viteško alkarsko društvo preuzima brigu oko čuvanja, obnavljanja i pohranjivanja odjeće i oružja koje je i danas u njegovoj zbirci, navodi se na stranicama Sinjske alke. Oružje alkarske zbirke pripada 18. i 19. stoljeću, osim turske sablje i štita iz kraja 17. stoljeća. Osim što je služilo za obranu i napad, raskošnim primjercima se ukrašavala nošnja, pa se po tome vidio ukus vlasnika i tehnika majstora. Tehnike izrade i ukrašavanja su različite: lijevanje, tauširanje, cizeliranje, filigran, nielo, damasciranje i inkrustracija s koraljima, raznobojnim kamenjem, s aplikacijama od mjedi, srebra i pozlatama. Kao što se nošnje pojedinih alkara i momaka razlikuju prema položaju u natjecanju, tako se isto razlikuje i njihovo oružje.

Posebnu opremu i ukrase imaju i alkarski konji. Najupečatljiviji ukras je srebrna ili pozlaćena pločica na sredini čeonoga remena izvedena iskucavanjem s ukrasnim resicama u stilu baroka 18. stoljeća. Tu su i ukrasne uzde, dok je sedlo prekriveno vezenom abajom.

Štitonoša u Alci nosi štit na prsima. Štit je perzijskoga podrijetla i potječe s kraja 17. stoljeća. Prema narodnoj predaji zarobljen je prilikom obrane Sinja 1715. godine. Presvučen je crvenom svilom sa stiliziranim mjedenim uresima i veoma je skupocjen. Danas se original čuva u muzeju, a kopiju nosi štitonoša u alkarskoj povorci.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Prednji dio svečane momačke ječerme, na kojem se s gornje strane vide srebrne prsne ploče, obično s iskucanim biljnim motivom, i filigranski ukras. Dolje su sitne ilike, s većim srebrnim kolutima, pričvršćenima srebrnim rozetama. Sa strane su krupnije srebrme toke koje se ne zakopčavaju.

Alkarima su na rukama bijele rukavice. Gaće (hlače) od modre su čoje i ukrašene srebrnim vezom. Detalj prednjega dijela alkarskoga ruha: pod dugom je modrom dolamom krožet kojemu je stražnji dio izrađen od bijeloga lanenog platna. Na prsima su ukrasi od vodoravno poredanih debljih vrpci koji uz otvor završavaju petljama. Pâs (pojas) svilen je i raznobojan i nekoliko se puta omata oko struka. Alajčauš koji je u povorci alkara na kraju i koji i Alku trči posljednji, za razliku od drugih alkara, ima crnu odoru sa srebrnim ukrasima.

Odora alkarskoga vojvode kao vrhovnoga zapovjednika razlikuje se od ostalih po tome što je tamnosmeđe boje i znatno bogatije ukrašena. U narodu se kaže: “Vojvoda je sav u zlatu.”, jer su dolama, krožet i gaće (hlače) izvezeni zlatnom srmom, a zlatna su i sva filigranska puca (dugmad). Kalpak što ga nosi vojvoda od tamnosmeđe je kunovine s perjanicom od čapljina perja. Sablja mu je zlatom okovana i bogato ukrašena.

Opanak od sirove ili štavljene goveđe kože – za Cetinsku krajinu karakteristični su opanci oputaši, s gornjim dijelom spletenim od uskih remenčića (oputa) od teleće kože. Prije njih na noge se obuvaju pletene suknene čarape i terluci.

Konj i alkar i u opremi čine cjelinu. Alkarove su čizme od crne kože, a uz gornji rub sare aplicirani su zlatni ili srebrni galuni s kiticama od srme, dok su na petama starinske ostruge (mamuze), ali takve da ne ozlijede konja.

Balčak jatagana alkarskoga momka: oružje se nosi u pripašnjači, za pasom, skupa s malim puškama, tj. kuburama. Jatagan, orijentalno oružje za sječu, dug od 60 do 65 cm, ima valovito zavinutu, iznutra brušenu oštricu od čelika, bez križa na balčaku, a držak mu je pognut nadolje. Uši se na balčaku prave od bjelokosti, bivolje kosti ili kovine, a rjeđe od drva. Nosi se za pojasom, u pripašnjači. Držak jatagana što ga alkarski momak nosi za pasom, u pripašnjači. Sastoji se od dva račvasta uha, pa ga jatagani bjelosapci imaju od bjelokosti , a crnosapci od bivoljega roga ili drveta, a ima ih i od srebra ili mjedi.

Alkarski konj

Na travnatim prostranstvima polja pokraj rijeke Cetine sastajali su se konjušari, dovodeći svoja brza grla na ispašu, jahali, utrkivali se. U najvećem dijelu pitome rijeke Cetine uzgajana su čvrsta, izdržljiva, laka i plemenita orijentalna grla. Upravo taj plemeniti, laki tip konja koristi se i za potrebe održavanja Alke.

Fine, suhe i plemenite glave, dugih i ravnih sapi i mekane grive svilastoga sjaja. Više pasmina i tipova konja pogodno je za trčanje Alke. Važno je da stazu od Biljega do alke istrče u zadanom vremenu do 13 sekunda. Staza je od starta do alke duga 160 m, nakon čega ostaje još oko 150 m zaustavnog puta do kraja trkališta.

Po pasminskom sastavu do sada su u Alci bili najzastupljeniji arapski konji, engleski punokrvnjaci te lipicanci. Trčali su stazom i holstein konji, trakeneri, gidrani, buđoni i druge pasmine kao i polukrvnjaci i križanci unutar nabrojenih pasmina konja. Alkarski su konji opremljeni srebrnim ili zlatnim pusatima, oglavićem s pločom i kitama te ukrašenim uzdama. Sedlo je prekriveno abajom od čohe urešene vezivom, gajtanima, kićankama i srebrnim ukrasima.

Kažu da alkarski konji izravno osjećaju slavu trijumfa i pritajenu tugu zbog neuspjeha svoga alkara. Nekoć su konji bili sastavni dio alkarske tradicije mnogih obitelji Sinja i Cetinske krajine, ali danas to nije općenita pojava. U Alkarskoj ergeli nastoji se uzgojiti tip konja Alkar koji bi brzinom, mirnoćom galopa, temperamentom i općim dojmom najbolje zadovoljio potrebe Alke.

Najljepši i jedini konj kojega nitko ne jaše je edek. Na njemu je sedlo turskoga podrijetla, sa srebrom i sedefom umetnutim u drvene dijelove. O sedlu visi sablja bogato ukrašena i okovana srebrom. Edek je, zapravo pričuvni konj vojvodin. Narodna ga je predaja, međutim, poistovjetila sa zarobljenim konjem i opremom Seraskara Mehmed-paše, zapovjednika turske vojske 1715., a u njegovim uzengijama vidi se prauzor same alke. Konji su u dolini rijeke Cetine najčešće, u starini, bili čvrsta, laka i plemenita orijentalna grla. Ljepota konja još se više ističe kada se on zaodjene u svečanu opremu: tada konj postaje ratnički hat.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.