Na prvu nedjelju došašća razgovaramo sa svećenikom franjevcem, fra Sinišom Pucićem.
Fra Siniša rođen je u Rijeci, franjevac je postao prije 6 godina, a za svećenika je zaređen ove godine. Prije ređenja kao laik je studirao teologiju te je radio kao novinar Novog lista. Istovremeno je bio aktivan u franjevačkom svjetovnom redu na Trsatu s kojim je pokrenuo riječko prihvatilište za beskućnike i časopis “Ulične svjetiljke”.
Narod.hr: Šest godina ste franjevac, a ove ste godine u Mariji Bistrici zaređeni za svećenika. Prije odlaska u franjevce radili ste kao novinar Novog lista, ali također bili aktivni u Frami i franjevačkom svjetovnom redu na Trsatu. Možete li nam se ukratko predstaviti? Koja je Vaša trenutna služba?
Rođen sam u Rijeci prije 42 godine, diplomirao Teologiju kao vjernik laik, nastojao biti aktivan u Crkvi i društvu u radu s potrebitima, radio kao novinar 15 godina… U djetinjstvu sam bio jako zatvoreno dijete, pun predrasuda i strahova, a to pripisujem gubitku otca: Tada su mi kao sinu jedincu nedostajali ljudi s kojima bih rastao, pokazao kakav jesam, otvarao se. Nisam to našao sve do dolaska 1997. godine u Franjevačku mladež – Framu. Uz te mlade na riječkom Trsatu doživio sam neku osobnu eksploziju, potrebu da iziđem iz sebe, da ostavim neke svoje rezerve i ljušture i počnem živjeti punim plućima. Ne znam koliko sam to ostvario, ali znam da su mi ljudi koji pate postali izazov. Naime, mi framaši često smo posjećivali Psihijatrijsku bolnicu Lopača, radili ponešto za beskućnike, posjećivali egzistencijalno ugrožene obitelji. U tim sam ljudima, povučenima u sebe i po strani društva, nekako vidio i sebe kakav sam možda pomalo bio. Isto tako, kroz Framu i potrebite Bog me je počeo potiho pozivati da postanem Njegov, što u početku nisam shvaćao, ali od pomisli da bih mogao biti fratar i svećenik nisam se prestrašio, iako ju nisam odmah ozbiljno shvaćao. Prvi snažniji Božji zahvat u mojem srcu na putu odaziva na Njegov poziv dogodio se prilikom Svjetskoga susreta mladih u Rimu 2000. godine, kada me je sv. papa Ivan Pavao II. u katehezi dotaknuo evanđeoskim riječima: ‘Gospodine, komu da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!’ Tada sam shvatio da bih se mogao zamisliti kao franjevac, svećenik. Trebalo je još proći 15-ak godina da se puno toga posloži u mojem životu, ali Bog je bio strpljiv sa mnom i sada sam Njegovom milošću tu u Slavonskom Brodu, gdje su mi povjerene službe odgajatelja sjemeništaraca te vjeroučitelja i duhovnika u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji fra Marijana Lanosovića. Uglavnom, rad s mladima me raduje a i s njima se i dalje osjećam mlad.
“Kroz advent naš život treba odisati nadom i budnošću”
Narod.hr: Uskoro započinje vrijeme došašća. Kako biste vjernike uveli u to liturgijsko vrijeme? Kako se duhovno pripraviti na svetkovinu Isusova rođenja?
Došašće ili advent dolazi od latinske riječi “adventus” koja znači dolazak. U užem smislu ono je sveto vrijeme bliže priprave za Božić, svetkovinu Isusovog rođenja, dok se u širom značenju iščekuje drugi Kristov dolazak, odnosno, početak našega spasenja. Stoga, nadolazeća četiri tjedna trebaju u našim životima odisati iščekivanjem, nadom, budnošću i čežnjom. To znači da trebamo imati otvorenost očiju i srca, te duboku svjesnost i nutarnje sabranje. Kršćani u Došašću bdiju, da prepoznaju Boga, koji dolazi.
Najbolji način kako da se plodonosno iskoriste naredna četiri tjedna došašća jest sudjelovanje na misama zornicama, pristupanje sakramentu pomirenja (ispovijedi) već na početku ovog vremena, ne čekajući Božić, zatim uzimanje u ruke Sveto Pismo, osobito evanđelja kako bi bolje upoznali Onoga koji nam dolazi. Poželjna je i ostala duhovna literatura, ali s molbom za pažnju pri odabiru iste, jer nije svaka duhovna knjiga kršćanska, a još manje u skladu s naukom Katoličke crkve.
Narod.hr: Vjernici tijekom došašća rado prisustvuju misama zornicama. Koliko su zornice važne u duhovnoj pripravi za Božić?
Rekao bih iz dosadašnjeg vjerničkog iskustva da ljudima postaju sve važnije. Prvenstveno zbog njihovog pokorničkog značaja, s obzirom da vjernici moraju ustati rano, odričući se sna da stignu na vrijeme u crkvu, te potom ustrajati u ovoj lijepom četverotjednom duhovnom hodu s Bogom i Crkvom. Mise zornice simboliziraju budnost kršćana u vremenu priprave za Božić, ali i budno iščekivanje konačnog Isusova dolaska na kraju vremena. Kršćani nastoje bdjeti nad svojim životom, ali i nad tuđim životima, kako ne bi izgubili vječni život. U došašću ne treba previdjeti budnost i molitvu, ali niti zaboraviti radost. Jer, došašće je ponajprije radosno vrijeme.
“Ulične svjetiljke prvi su hrvatski časopis o beskućništvu”
Narod.hr: Još kao laik s Franjevačkim svjetovnim redom Trsat pokrenuli ste prvo riječko Prihvatilište za beskućnike „Ruže sv. Franje“ i časopis Ulične svjetiljke, koji danas beskućnici prodaju diljem Hrvatske i na taj način dolaze do sredstava za život. Advent je prilika da se osvrnemo oko sebe i učinimo dobro djelo za nekoga u potrebi, a Vaš primjer može biti poticaj mnogima. Možete li nam ispričati kako ste pokrenuli projekt Uličnih svjetiljki?
Kako korisnici Prihvatilišta ne bi besperspektivno čekali da im s neba stigne prilika za posao, nakon samo nekoliko mjeseci rada Prihvatilišta, u rujnu 2007. pokrenuli smo novi, jedinstveni projekt na ovim područjima – prvi hrvatski časopis o beskućništvu i srodnim društvenim temama „Ulične svjetiljke“, s ciljem da prvenstveno beskućnici njegovom neposrednom prodajom izravno na ulici imaju mogućnost stjecanja prihoda, na način da polovica od prodaje ide njima, a s drugom polovicom tiska se idući broj ovog časopisa, koji isključivo ovisi o beskućničkoj prodaji, a ne o sponzorima ili pak marketinškim prihodima poput ostatka tiskovina u Hrvatskoj i šire. Zarađen novac od prodaje beskućnicima služi prvenstveno za podmirivanje troškova smještaja i hrane u unajmljenom stančiću, čime napuštaju prihvatilište i oslobađaju krevet za nekog novog korisnika, s obzirom da su kapaciteti ovih ustanova nedovoljni za sve oni koji trebaju ovu vrstu pomoći. Specifičnost ovog projekta jest u tome što ga beskućnici kreiraju vlastitim pismenim uradcima i fotografijama, odnosno svjedočanstvima ili pak razmišljanima o vlastitom i životu općenito, čime čitalačku javnost upoznavaju s ovim još uvijek nedovoljno osvještenom problemu hrvatskog društva. Iz broja u broj sve više se sukladno potražnji povećavala količina tiskanih, a time i prodanih primjeraka ovog dvomjesečnika te je do danas u ovih trinaest godina prodano oko milijun „Uličnih svjetiljki“ iz ruku beskućnika u svim većim hrvatskim gradovima. Hrvatski helsinški odbor je „Ulične svjetiljke“ 2013. nagradio godišnjom nagradom za najbolju inicijativu kako pomoći najpotrebnijima. Valja pridodati i nagrade Adris zaklade, resornog ministarstva…
Narod.hr: Na koje sve načine vjernici tijekom došašća mogu pomoći ljudima u potrebi?
Vjerujem da ste, dragi čitatelji, jedni od onih koji ne žive na nekom drugom planetu te da svijet oko sebe vidite očima samog Isusa Krista ili barem zemljanina poput nas, sv. Franje Asiškoga, prijatelja gubavaca, siromašnih i obespravljenih. Ako životni primjer takvog sv. Franje nasljedujemo i nadahnjujemo se životom najveće svetice našeg doba sv. Majke Terezije, zaštitnice najsiromašnijih među siromašnima, onda moramo biti drugačiji od svih onih koji će, vidjevši čovjeka u potrebi, reći: „Jadan“, i proći dalje; koji će mu, eventualno dati kunu, te pognute glave šutke nastaviti svojim putem. Potrebiti oko nas, gubavci naših dana, ne trebaju naše sažaljenje niti kunu pomoći; oni trebaju naš osmijeh, riječ utjehe, molitvu i nadahnuće kroz koje će nam Isus, koji je došao na ovaj svijet zbog onih najmanjih, prezrenih i odbačenih, reći što nam je činiti. Ukoliko poput sv. Franje, siđemo sa svog konja, odnosno ponosnog gledanja ljudi s visoka, te utisnemo poljubac u njegovo napaćeno lice, shvatit ćemo da smo taj čin ljubavi iskazali tom usamljenom čovjeku, kome je ime – Isus.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
