Najpoznatije i najposjećenije svetište Majke Božje u nas Hrvata je Nacionalno svetište Majke Božje Bistričke, smješteno među pitomim brežuljcima Hrvatskog zagorja, 40-ak kilometara od Zagreba.
Mjesto je dobilo naziv po potoku Bistrica, a prvi se put spominje 1209. Prvi spomen bistričke župe sa župnom crkvom sv. Petra i Pavla susrećemo 1334. Godine 1731. biskup Juraj Branjug (+1747.) preuređenu je crkvu posvetio Gospi Snježnoj te se od tada mjesto i svetište naziva Marija Bistrica.
U svetištu se štuje crni drveni lik Majke Božje s malim Isusom u naručju koji je smješten na glavnom oltaru, visoko iznad svetohraništa. Gospa je u plemićkoj odori, a pod njezinim nogama je polumjesec. Rad je to s kraja 15. i početka 16. stoljeća, a obnovljen je 1984. i zaštićen. Zagrebački nadbiskup Antun Bauer (+1937.) okrunio je 1935. bistrički kip – Isusa i Mariju zlatnim krunama, kakve su nosili hrvatski kraljevi, napravljenima darovima cijelog hrvatskog naroda, te je Majku Božju Bistričku proglasio Kraljicom Hrvata.
Kip je kroz svoju povijest nekoliko puta bio skrivan od opasnosti koje su mu prijetile, ponajprije od one osmanlijske, te je posljednji puta pronađen i postavljen na oltar u srpnju godine 1684., od kada i počinju hodočašća u ovo svetište. Zapisana su i mnoga milosna uslišanja kroz povijest Svetišta već od 1688. godine pa sve do danas, a to dokazuje veliku ljubav i vjernost naroda prema Majci Božjoj.
Porastom marijanske pobožnosti i zbog mnogih milosnih uslišanja po zagovoru Majke Božje Bistričke postala je svetišna crkva tijesna i premalena. Stoga bistrički župnik dr. Juraj Žerjavić (1875.-1911.), prema nacrtima arhitekta Friedricha von Schmidta i njegova učenika Hermanna Bolléa, daje proširiti i preurediti crkvu, župni dvor s arkadama, te je iz stare crkve načinio crkvu u duhu romaničkog historicizma, spajajući oblike gotike i baroka, firentinske i njemačke renesanse.
Papa Pio XI. (1922-1939) podijelio je 4. prosinca 1923. godine svetištu Majke Božje Bistričke naslov Manje Bazilike.
Velik doprinos uređenju bistričkog svetišta dao je zagrebački nadbiskup blaženi Alojzije Stepinac (+1960.). Iz bistričkog je svetišta blaženi Stepinac htio provoditi duhovnu obnovu hrvatskog naroda. Kanio je sagraditi veličajnu baziliku, postaje križnoga puta, kapelice 15 otajstava krunice, zasaditi zelenilo… Zato ga je sveti papa Ivan Pavao II. proglasio blaženim upravo u Mariji Bistrici, 3. listopada 1998. Bio je to drugi pohod pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj te prvi nakon što je završio Domovinski rat te je Hrvatska vratila sav okupirani teritorij pod svoju vlast.
„Odavno sam želio poći u poznato svetište Majke Božje Bistričke. Providnost je htjela da se ta želja ostvari prigodom proglašenja blaženim Alojzija kardinala Stepinca.“ – kazao je blaženi Ivan Pavao II. prigodom posjeta Mariji Bistrici.
Kalvariju, koja se nalazi na brežuljku pored crkve, rese postaje križnog puta, od kojih su prve četiri izgrađene 1941. zauzimanjem blaženog Alojzija Stepinca. U podnožju Kalvarije nalazi se fontana s brončanim kipom Gospe Bistričke, rad akademskog kipara Ante Orlića. Prema projektu Marjana Hržića i Zvonimira Krznarića 90-tih je godina, uoči beatifikacije Alojzija Stepinca, uređen kongresni prostor i Crkva na otvorenom bl. Alojzija Stepinca.
Podno svetišta postavljen je 2003. brončani kip bl. Ivana Pavla II., u spomen na njegov pohod Mariji Bistrici 1998.
Svoje prvo najveće slavlje doživjela je Marija Bistrica 15. kolovoza 1971. godine kada je u njoj održan XIII. međunarodni marijanski kongres. Biskupi su te godine svetište proglasili Hrvatskim nacionalnim svetištem Majke Božje Bistričke.
Hodočasničko razdoblje u Mariji Bistrici započinje na Bijelu nedjelju, a završava misom zahvalnicom krajem listopada. Brojne župe, gradovi i krajevi imaju svoj zavjetni dan. Početkom svibnja hodočaste športaši, sredinom lipnja stariji, bolesni, invalidi i zdravstveno osoblje, prve listopadske nedjelje vojnici i redarstvenici, krajem i početkom školske godine srednjoškolci i studenti…
Bistričko proštenište, koje okuplja najviše hrvatskih katolika, postalo je simbol zajedništva svih hrvatskih marijanskih svetišta i znak duhovnog jedinstva svih Gospinih štovatelja.
Izvor: Petar Lubina: Marijanskom Hrvatskom, Split, 2012.
