Kada je prošloga tjedna Županijski sud u Zagrebu usvojio zahtjev Udruge “U ime obitelji” i poništio presudu iz 1945. izrečenu zbog verbalnoga delikta Filipu Lukasu, nekadašnjem čelniku Matice hrvatske i velikome hrvatskome intelektualcu, bila je to zakašnjela, ali ipak pobjeda pravde, piše Ivica Marijačić u Hrvatskom tjedniku od 27. srpnja 2017.
Okupacijske jugoslavenske vlasti, točnije tzv. Okružni narodni sud u Zagrebu pod predsjedanjem Tomislava Novaka dana 21. studenoga 1945. osudile su Lukasa u odsutnosti na smrt strijeljanjem, a kao glavni krimen citirano je izvješće sa zasjedanja Matice hrvatske iz lipnja 1941., prema kojemu je Filip Lukas u društvu doglavnika Mile Budaka izrekao nekoliko panegirika na račun ustaškoga pokreta i NDH.
S pravom je sada Županijski sud donio jedinu moguću i jedinu logičnu odluku: ukinuo je sramotnu presudu kakvih je bilo na tisuće, kojima su hrvatski ljudi slani u smrt ni zbog čega. U mnogim slučajevima događalo se da su pogubljeni pa je tek onda, reda radi, formalno održano suđenje kako bi sve imalo privid legaliteta. Kao što je poznato, Lukas je pravodobnim bijegom izbjegao sudbinu koju su mu namijenili jugokomunisti. Mnogima to, na žalost, nije uspjelo u dugoj mračnoj noći koja je trajala pola stoljeća.
Od Lukasove smrtne presude prošlo je više od 70 godina, ali duh tadašnjih sudaca i tužitelja još i danas lebdi u hrvatskoj svakidašnjici unatoč tolikim događajima i povijesnim promjenama. Taj duh osjeća se i u reakcijama na aktualno poništenje presude. Zapravo, baš te reakcije razotkrivaju pravo lice mnogih udarnih pera ljevičarskih medija, nekih književnika, profesora. Iz njihovih izvješća i osvrta na upravo poništenu presudu kaplju suze naricaljke, ne zbog stradanja ljudi nego zbog rušenja pozlaćenih stereotipa o zločinačkome Titovu režimu.
Protuhrvatski Jutarnji list tako u naslovu već naglašava da je rehabilitiran pobornik NDH i Ante Pavelića. Naglasak u tom
i svim sličnim izvješćima je, dakle, da je Lukas bio pobornik NDH i poglavnika Pavelića, a ne da je čovjek osuđen zbog verbalnoga delikta, odnosno zbog političkoga gledišta. Lovci na glave ustaša u Jutarnjem listu valjda misle kako je dovoljno što je netko bio pristaša NDH i Pavelića pa je samim time i zaslužio da ga se skrati za glavu.
Nakon što je lani ukinuta presuda protiv protiv zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca, što su također jedva podnijeli, sadašnja rehabilitacija Lukasa znak im je na zvono na uzbunu. Zabrinjava ih trend jer, kako je krenulo, misle oni, uskoro bi mnogi nevino osuđeni u Hrvatskoj mogli posthumno biti rehabilitirani, a onda metodom indukcije zaključak bi se sam po sebi nametnuo: pravedne su bile ideje i misli zbog kojih su ti ljudi stradali, a zločinački je bio režim koji ih je osuđivao.
Gorljivi se današnji apologeti jugokomunizma, dakle, plaše kako će postati jasno da su i oni sami, stavljajući se na stranu komunističkih krvnika, na strani zla. Kao da to već ne znamo!
Na njihovo zgražanje zbog ukinute presude Filipu Lukasu, “poborniku ustaškoga režima”, moglo bi im se odgovoriti jednostavnim retoričkim protupitanjem: pa što ako je Lukas bio pristaša NDH, pa što ako je pisao panegirike Budaku i Paveliću, pa što ako je istupao u korist ustaškoga pokreta? Zar zbog toga nije zaslužio živjeti? To bi bilo isto kao kad bi danas neki zamišljeni hrvatski režim u osvetničkome bijesu osudio na smrt strijeljanjem novinare Jutarnjega lista, Telegrama, RTL-a, i svih drugih nametničkih i predatorskih medija otuđenih od hrvatskoga naroda i otuđenih od povijesti, zato što veličaju jugoslavenski okupacijski režim i slave masovnoga ubojicu Josipa Broza Tita.
Srećom, ne samo da ne postoji niti je postojala u Hrvatskoj neka, čak ni marginalna ilegalna politička snaga koja bi takvo što zagovarala, nego bi se teško među normalnim i psihički zdravim ljudima pronašao uopće i pojedinac koji bi takvo što i pomislio. Ali, s druge strane, evo, oni sami u poodmaklome 21. stoljeću, vegetirajući na stereotipima totalitarizma iz 20. stoljeća, nariču što je ukinuta smrtna presuda Lukasu, izravno time potvrđujući svoju solidarnost i identifikaciju s komunističkim tužiteljima i sudcima. To znači da i sami u sebi imaju isto ono zlo koje je motiviralo komunističke dželate da nevine ljude šalju pred streljački stroj. Možemo se uzaludno pitati kako je danas moguće da novinari, književnici ili sveučilišni profesori nisu i zbog naravi posla kojega obavljaju u sebi izgradili branu prema zlu, čak ako drugi to od njih i ne zahtijevaju, odnosno kako to da su postali prevodnici u zagovaranju i obrani zla.
Teško je odgovoriti na to pitanje, ali sasvim sigurno je da nemoral i bezakonje polustoljetnoga komunističkoga razdoblja skupo košta hrvatsku naciju. Pokušavamo, dakle, ustanoviti mentalnu razliku između onih koji su prije 70 i nešto godina poslali u smrt Filipa Lukasa i onih danas u Jutarnjemu listu, RTL-u, Telegramu, i sličnim medijima koji opravdavaju tadašnju smrtnu presudu “argumentima” kako je Lukas bio pobornik ustaškoga režima i poglavnika Pavelića. Teško je izbjeći dojam kako zapravo uopće nema bitne razlike između onoga tko je 1945. godine bez krivnje čovjeka slao u smrt i onoga tko se 2017. identificira s takvim sudcem i tadašnjim režimom.
Nema, dakle, bitne razlike između ondašnjega suca Novaka koji je Lukasa osudio na smrt i današnjega povjesničara Dragana Markovine koji ukidanje presude a ne samu presudu smatra zločinom. To nije nevažan problem, štoviše riječ je o po mnogo čemu supstancijalnome etičkom pitanju.
Dopusti li Hrvatska apologetima mračnoga jugokomunizma da svojim “vrijednosnim sustavom’ i dalje određuju razliku između dobra i zla, onda će i budući naraštaji Hrvata plaćati veliku cijenu današnjeg izvrnutoga sustava vrijednosti kojega takvi zagovaraju, kao što mi danas plaćamo veliku cijenu nemorala i bezakonja prijašnjega razdoblja.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
