Jezik u obrani naroda – Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika

Foto: fah

Prije pedeset godina nastala je Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika – važan korak ka hrvatskoj suverenosti i neovisnosti.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Tekst od tridesetak redaka o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika sastavljen 13. ožujka 1967. u Matici hrvatskoj i objavljen 17. ožujka u zagrebačkom Telegramu izazvao je burne reakcije u tadašnjoj Jugoslaviji o kojima su pisali najznačajniji mediji Europe i svijeta, New York Times, Neue Züriche Zeitung itd. Razuman čovjek mora se zapitati zašto se cijeli svijet raspisao o kratkom tekstu o jeziku jednog naroda od 4 milijuna duša.

Nekoliko hrvatskih intelektualaca oko Matice hrvatske napisa tada da Hrvati imaju pravo svoj jezik nazvati hrvatskim i da se tim svojim hrvatskim književnim jezikom imaju pravo u javnoj komunikaciji ravnopravno služiti kao što se svojim jezikom služe i drugi narodi u tadašnjoj Jugoslaviji.

Uslijedila je politička hajka s najviših razina, a „spontano“ svoju je ogorčenost pokazao i radni narod, čak i prema Miroslavu Krleži koji je, iako član Komunističke partije stavio svoj potpis na Deklaraciju. Što je potaknulo Krležu da zbog pritisaka i uvreda zamoli Vladimira Bakarića da ga se isključi iz Centralnog komiteta.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Danas zvuči tragikomično ali doista je jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito Deklaraciju nazvao „diverzijom koju su aktivirali neprijatelji Jugoslavije“. Slično je tada reagirao, ako ćemo vjerovati podacima na Internetu, i Stjepan Mesić, kasniji predsjednik Hrvatske u dva mandata, tražeći progon potpisnika Deklaracije.

Ove žestoke reakcije vrlo su logične ako znamo da su jugoslavenski komunisti intenzivno radili na umjetnom stvaranju jugoslavenskog jezika, književnosti, povijesti. Toj se ideji usudila suprotstaviti jedna šačica hrvatskih intelektualca, stavljajući na papir ono što je mislila velika većina hrvatskog nacionalnog korpusa. Zato Tito govori o diverziji, a neki drugi trbuhozborci o potrebi kažnjavanja.

Formalni korak prema stvaranju jedinstvenoga odnosno jugoslavenskog jezika učinjen je 1954. potpisivanjem Novosadskog dogovora. Uz hrvatske stručnjake za jezik, potpisali su ga i srpski, bosanskohercegovački i crnogorski jezikoslovci. Njime je dogovoreno da će Matica hrvatska i Matica srpska zajednički izraditi pravopis hrvatskosrpskog jezika. Novosadskim dogovorom na kraju su bili nezadovoljni čak i oni hrvatski stručnjaci koji su na njega stavili svoj potpis. Godinama akumulirano nezadovoljstvo, svoje je utjelovljenje dobilo u Deklaraciji.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ovisno o izvoru mijenja se i podatak o autorima Deklaracija. U pravilu se kao autori navode: Miroslav Brandt, Radoslav Katičić, Tomislav Ladan, Slavko Pavišić i Vlatko Pavletić. Ponekad se u literaturi spominje i Slavka Mihalića i Dalibora Brozovića i brojne druge. Deklaraciju je potpisalo 18 hrvatskih institucija koje su svojom djelatnošću bile vezane za hrvatski jezik: uz Maticu hrvatsku, Društvo književnika Hrvatske, PEN-klub Hrvatski centar, Hrvatsko filološko društvo, Staroslavenski institut i Društvo književnih prevodilaca Hrvatske, potpisali su ju i različiti odjeli i instituti Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti te katedre Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Zadru.

Ovim zadnjim u nizu veličanstvenih pothvata spašavanja hrvatskog jezika, prethodili su brojni jednako hrabri i uporni otpori Hrvata nasilnoj germanizaciji, mađarizaciji, talijanizaciji i poturčenju. Na pedesetu godišnjicu stvaranja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika moramo se zapitati, imaju li ti hrvatski ljudi, koji su se usudili javno braniti pravo hrvatskog jezika na postojanje, znajući da bez njega nema ni hrvatskog naroda, dostojne nasljednike u nama, u današnjoj generaciji hrvatskih intelektualaca, političara i običnih građana? Je li nama danas uopće važan naš jezik, ako jest, na koji način iskazujemo brigu za njegovim opstankom?

Može li nas ova lijepa, okrugla obljetnica potaknuti da još jednom, a neki po prvi puta, pročitamo tekst Deklaracije. Zanimljiv je, vrijedi ga pročitati. Knjiga Miroslava Brandta „Život za suvremenicima“ donosi napetu priču o nastanku i objavi Deklaracije. Pedeseta godišnjica Deklaracije može nas potaknuti da potražimo i pročitajmo knjigu Stjepana Krasića „Sve je počelo u Rimu“ koju je objavio ogranak Matice hrvatske iz Dubrovnika. To je ozbiljna knjiga, ozbiljnog autora, dominikanca, profesora na Papinskom sveučilištu sv. Tome Akvinskog u Rimu. Bit će nam drago u njoj pročitati da se naš jezik predavao, na Papin zahtjev, na važnim europskim sveučilištima još u 17. stoljeću. Nakon što, čitajući knjigu shvatite koliko je veliku ulogu u očuvanju i razvoju hrvatskog jezika imao isusovac Bartol Kašić, prigodom sljedećeg boravka u Rimu potražit ćete njegov grob u crkvi svetog Ignacija. Tužna je činjenica da je autor Krasić svoju knjigu uputio na puno važnih adresa u Hrvatskoj i da s niti jedne važne adrese nije dobio odgovora. Od tuge nikakve koriste, treba djelovati.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Vladimir Nazor napisa: „U tebi sam vijek svoj proživio/Drevni i lijepi jeziče Hrvata/Rođen na morskom pragu tvojih vrata/Polako sam te, uz trud, osvojio.“ Pitanje je mogu li se Hrvati opet u svoj jezik zaljubiti i uz trud ga osvajati? Odgovor se sam po sebi nameće. Morat ćemo, ako ne želimo da nas zajedno s njim nestane.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.