Joachim Gauck o otvaranju arhiva: Bez uvida u dokumente – noćna mora za društvo se nastavlja

Foto: Fah

Povjesničarka Andrea Feldman vodila je 2001. godine razgovor s tadašnjim saveznim povjerenikom za STASI arhive Joachimom Gauckom, do danas saveznim predsjednikom Njemačke. Ovaj razgovor objavljen je u knjizi Andree Feldman Povijesno gledamo: Razgovori s povjesničarima (Zagreb, Antibarbarus, 2007. str. 45-54).

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Energičan i elokventan protestantski župnik u Lüssowu i Rostocku Joachim Gauck je kao jedan od vođa građanskog demokratskog pokreta u bivšem DDR-u sudjelovao u rušenju komunizma 1989. godine. Kao jedan od osnivača „Novog foruma“ na prvim slobodnim i demokratskim izborima postao je zastupnik u prvom sazivu demokratskog parlamenta DDR-a. Devedesetih godina, u dva mandata, koliko je dopušteno zakonom, Joachim Gauck je kao savezni povjerenik predvodio Saveznu upravu nad tajnim dosjeima Službe za državnu sigurnost DDR (STASI), koju Nijemci kratko zovu Gauckovom upravom (Die Gauck-Behörde). Zadaća ove Uprave bila je stvoriti zakonski okvir, pa zatim i urediti političke, pravne i povijesne načine na koje će arhivi STASIja biti dani na uvid javnosti, posebno građanima bivšeg DDR-a koji su bili i prave žrtve tajnih službi. Od 1990. više od 1,700.000 ljudi je podnijelo zahtjev za uvidom u vlastiti tajni dosje, a tek je trećina toga broja ustanovila kako njihova dosjea, na sreću, nema. Joachim Gauck vodio je televizijsku emisiju na prvom programu njemačke televizije u kojoj je ugošćivao osobe iz političkog i javnog života, a na čelu Gauckove uprave ga je naslijedila Marianne Bürtlehr, također članica stranke Zelenih i koja je poput Gaucka sudjelovala u građanskom disidentskom pokretu u Istočnoj Njemačkoj. Na poziv Zaklade Friedrich Naumann, Joachim Gack posjetio je Zagreb. Razgovor je vođen u lobiju Hotela Esplanade, u Zagrebu, a objavljen je u časopisu „Zarez“ od 29. ožujka 2001., br. 52., str.14-15.

Kako ste od protestantskog svećenika postali političar?

Bio sam evangelički svećenik u Rostocku na Baltičkom moru. Bilo je to dozvoljeno za vrijeme komunizma, ali nije bilo jednostavno. Moja djeca nisu smjela maturirati i pohađati sveučilište. Država, dakako, nije pomagala ljudima koji su bili otvoreno religiozni. Već sam kao dijete i mladić bio opozicionar. Mog su oca još 1941. godine Sovjeti bez ikakvog razloga odveli u Sibir, kakav je već bio običaj tih vremena. Većina ljudi nije vjerovala u komunizam, ali ja sam mislio da treba nešto i poduzeti. Prave političke opozicije, dakako, nije bilo, no postojala je alternativa. Za mene je život u crkvi, rad s mladima, bila lijepa alternativa. Bio je to mali prostor slobode, a tada nismo znali koliko je i među nama bilo doušnika. Kao svećenik sam, u svakodnevnom radu bio vrlo otvoren i postao sam poznat po prilično otvorenom govoru. Tako sam i 1989. godine odmah pristupio građanskom pokretu Novi forum i suorganizirao sam demonstracije. Odvijale su se u crkvama, kod nas u Rostocku uvijek četvrtkom navečer. Za vrijeme Službe Božje govorilo se na osnovu biblijskog teksta kojem su se pridružila politička očekivanja. Dolazilo je sve više ljudi, tako da smo na kraju u pet crkava istovremeno govorili o istim stvarima. Bile su to mirne demonstracije, jer smo ljudima posredovali strategiju Martina Luthera Kinga. Postavljali smo političke zahtjeve, ali bez nasilja. Da se dogodilo nasilje, reakcija bi bila strašna. Kad je došlo do prvih slobodnih izbora, bilo je logično da se, kao jedan od opozicijskih vođa u Rostocku, kandidiram za prvi slobodni parlament.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Jeste li već tada bili član stranke Zelenih?

Tada još to nije bila stranka Zelenih, nego Alijansa mnogo združenih građanskih pokreta koji su nastali prije 1990. godine. Ta se Alijansa udružila upravo za ulazak u parlament, ali je i tako bila premala pa smo se morali priključiti Zelenima. Tako se moj rad kao svećenika, parlamentarnog zastupnika i političara, razvijao postupno i slijedio jedan iz drugoga.

Kako ste postali Savezni povjerenik?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Bilo je to slučajno, jer sam kao zastupnik bio član parlamentarnog odbora za unutarnju politiku. Kad se osnovala Savezna uprava, nastala je potreba da se od strane Parlamenta kontrolira Ministarstvo unutrašnjih poslova u području ukidanja Stasija, istočnonjemačke tajne službe. Ja sam postao voditelj odbora koji je bio zadužen za provođenje ukidanja tajnih službi. Sam sam bio jedan od organizatora građanskog pokreta kad su prosincu 1989. naši ljudi preuzeli zgradu Stasija i došli u posjed tajne dokumentacije Stasija. Oni su te dokumente sačuvali od uništenja. Na neki način smo okupirali Stasi, ali i spriječili uništavanje dokumenata. U Parlamentu smo raspravljali što učiniti sa tajnim dokumentima, tako je nastala ideja uspostave Saveznog povjerenika koji će kontrolirati rad Ministarstva u dijelu poslova koji se odnosi na tajne službe.

Kakvu ste situaciju zatekli? Što Vas je posebno šokiralo?

Od odlučne je važnosti bilo da su Istočni Nijemci, u svim različitim strankama koje smo imali zastupljene u Parlametu, pa čak i post-komunisti, bili suglasni da se ukinu tajne službe. To je bio zajednički zahtjev. Naš je slogan bio “Stasi u proizvodnju”, “Stasijevce u tvornice”, dakle nije se išlo za tim da ih se javno proskribira, hapsi ili sudi, već da ih se, da tako kažem, ponovno socijalizira kroz rad. Iako je za mene to bilo relativno jednostavno, jer sam kao zastupnik Zelenih bio dio dotadašnje opozicije, no u pitanju suočavanja s prošlošću postigao se velik međustranački konsenzus. To je bilo drugačije u drugim europskim zemljama. Posebnost njemačke situacije je u tome što smo mi već jednom u povijesti prošli kroz ono što se u Njemačkoj naziva zatvaranjem poglavlja. Nakon Nürnberških suđenja, i za vrijeme kancelara Adenauera, velika su se pitanja njemačke krivnje i odgovornosti za rat, polagano gurnula pod tepih i nije se o tome više raspravljalo. Tek je generacija 1968. godine, putem društvenih pokreta počela srčano postavljati pitanja strarijoj generaciji o njihovoj odgovornosti za nacizam. Od tada je nastala podjela u njemačkom društvu na konzervativce i liberalnu ljevicu, koja se osnivala na odnosu prema prošlosti, odgovornosti i krivici za rat.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Tako se u Njemačkoj nakon iskustva 1968. godine, u uvjetima sloma komunizma zaključuje kako politika zatvaranja tog poglavlja povijesti nije dobra, ne daje rezultate, te da je najbolje da se ne ponavlja taj neučinkovit način. Otvorimo, dakle, dokumente, suočimo se sa prošlošću, raspravljamo o tome. Učili smo na vlastitim pogreškama. U kolovozu 1990., prije ujedinjenja Njemačke, donijeli smo zakon u kojem je stajalo da svaki pojedinac može imati pristup svojem tajnom dosjeu, da bi se prekinuo taj lanac represije nad ljudima i kako bi ljudi bili u mogućnosti vidjeti na koje ih je sve načine sustav konrolirao i što je o njima znao. Uvid u tajne dosjee uključivao je imena i prezimena informatora, dakle ljudi koji su radili kao doušnici tajnih službi. Zakon je dozvoljavao da se sudovi i tužiteljstvo služe tajnim dosjeima u procesu protiv dijelova državnog ili sigurnosnog aparata. Dozvolili smo znanstvenicima, povjesničarima i novinarima određen broj tajnih dosjea na uvid, ali oni nisu mogli dobiti informacije o žrtvama tajnih službi. Javnosti su dokumentaciju o sebi mogle dati same žrtve, ako su to željele, ali naša Uprava je štitila privatnost žrtvi. No, ako biste kao novinarka ili povjesničarka željeli istraživati neko područje poput, recimo, Sveučilišta ili zdravstva, možete od nas tražiti i dobiti sve informacije o određenim ljudima, doktorima ili profesorima koji su radili u toj ustanovi, a bili su doušnici Stasija. Otvaranje tajnih arhiva Stasija treba poslužiti zakonskom, političkom i povijesnom suočavanju s prošlošću.

U njemačkom jeziku postoji riječ Vergangencheitbeweltigung, “sukobljavanje s prošlošću”, i ta je riječ već međunarodno poznata, no danas je sve manje koristimo jer ima pomalo ratnički prizvuk. Radije stoga koristimo riječ koja je poznatija iz psihološke i terapijske prakse, psiholozi govore o prorađivanju prošlosti. Tako i mi govorimo o sudskom, političkom, povijesnom, ali i osobnom prorađivanju, suočavanju s prošlošću.

Kakve su bile reakcije na Vašu odluku?

U Zapadnoj Njemačkoj bili su malo iznenađeni. Tadašnji ministar unutrašnjih poslova Wolfgang Scheuble bio bi vrlo rado proglasio opću amnestiju za sve Stasijevce, ali njegova vlastita stranka CDU i sve ostale stranke bile su pomalo iznenađene kad smo ih doveli pred gotov čin. U Njemačkoj nismo imali nikakve lustracije, ne na način kako su o tome razmišljali Poljaci ili Česi. Nije bilo nikakve odmazde protiv članova Komunističke Partije kojih je bilo nešto oko 2.3 milijuna. Smatrali smo da su ti drugovi u većini bili oportunisti i nismo smatrali potrebnim da ih se otpušta iz javnih službi, ili na bilo koji način sankcionira, ukoliko nije bilo dokaza da su počinili zločin. Ali nešto smo ipak htjeli učiniti. Tako smo došli do ograničene lustracije. Što znači da nismo željeli najuglednije suradnike Stasija vidjeti zastupljene u javnim službama, ali ni kao učitelje ili carinike. Kad se radi o manje važnim suradnicima Stasija, o doušnicima, nismo ih sve željeli sve isključiti iz javnih službi, i ostavili smo mogućnost da njihovi poslodavci procijene svaki pojedini slučaj. Naš je model stoga mješavina integracije i dezintegracije.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Što Vas je ipak najviše šokiralo? Koji su bili najdrastičniji primjeri negativnih reakcija na Vaše poteze?

Najviše nas je šokirao velik broj suradnika Stasija, kojih je samo časnika i stalno zaposlenih službenika bilo više od 90.000. Njima treba pribrojiti još više od 150.000 neformalnih doušnika. Kada znate da se to zbivalo u zemlji od kojih 16,5 miliona ljudi, u relativnom broju gustoća tajnih policajaca bila je veća u DDR nego u Njemačkoj Hitlerova doba. Mi smo svakako znali da je tajna služba bila razgranata, ali ovi su nas brojevi uistinu iznenadili. Stasi je imao ogromna financijaska sredstva na raspolaganju, koja je ulagao u zgrade i nesrazmjerno velike plaće svojih službenika, kojih je mnogo bilo na Zapadu. Pored toga Stasi se bavio i preprodajom oružja i na takav način zarađivao mnogo novaca. Osim toga, postojao je velik broj ljudi koji je sa tajnim službama radio uz svoj redovni posao, kao honorarni ugovorni posao. Direktori poduzeća, profesori na fakultetima, liječnici u bolnicama, mnogo je ljudi na takav način surađivalo sa Stasijem.

Posebno me je pogodila brutalnost, i to psihološka brutalnost koja se koristila kako bi se čovjeka potpuno uništilo. Termin koji se koristio bio je “otapati” osobu. Ljude se uništavalo profesionalno, interveniralo se u privatni život. Poznat je slučaj u Njemačkoj disidentice Vere Wollenberger, danas zastupnice u Parlamentu, čiji je muž i otac njezino dvoje djece bio doušnik Stasija. Otvaranjem dosjea tajnih službi može se danas sa sigurnošću reći koliko je ljudi ubijeno u pokušaju da pobjegnu preko granice. U svim područjima života, u sportu ili kulturi, prisutnost Stasija je bila sveobuhvatna, a to se prije otvaranja ovih arhiva nije točno znalo. Doznalo se tako da su dva vodeća disidenta DDR, od kojih je jedan Wolfgang Schurr trebao postati prvi premijer nakon pada komunizma, a drugi, jedan od čelnika socijaldemokrata Ibrahim Boheme, oba su bila u vrhu obavještajne službe.

Naravno da onaj dio društva koji je surađivao s tajnim službama nalazi da se ne treba baviti otvaranjem arhiva i da je naš način otvaranje arhiva i rasprave o prošlosti pogrešan. Tako se njemačko društvo na određeni način podijelilo. Većina smatra da se o tome treba govoriti i da smo u pravu, a manjina smatra da je to lov na vještice, i to ne protiv komunista, već samo protiv onih koji su surađivali s tajnim službama, koji su samo radili svoj posao. Kako se radi o manjini, nismo se moralo posebno obazirati na njih, a važno je reći da se vodilo na tisuće sudskih procesa, no rijetki su oni koji su bili osuđeni ili dobili stroge kazne radi surađivanja s tajnim službama. Sada već polagano nastupa zastara i po službenoj dužnosti će se goniti samo oni koji budu optuženi za ubojstvo. Provjera ljudi koji se javljaju za rad u javnim službama prestat će nakon 15 godina, dakle za četiri godine. Privatno će biti moguće dobiti svoj dosje na uvid, kao i danas , ali neće biti automatske provjere kandidata pri zapošljavanju. Za žrtve režima koji su izgubili posao ili nisu mogli studirati, ili su bili u zatvoru, to dakako nije dovoljno, no postoji mala državna naknada, kojom se na određeni način naknađuje šteta, to nije neki velik novac, ali ipak je određena pomoć.

Otvoreno je 1,700.000 dosjea.

Nevjerojatan je broj molbi koje primamo svakodnevno. Nakon deset godina što su arhivi otvoreni, prosječno primamo desetak tisuća molbi mjesečno, i često se tome čudim. Prije nekoliko godina interes je bio pomalo opao, ali posljednje dvije godine je opet velik. Mislim da nikada neće prestati interes običnih ljudi da dobiju na uvid svoj dosje. Pravo je svakog pojedinca da zna informaciju koja je nad njegovim životu imala apsolutna vlast. Puno sam razgovarao sa kolegama u Poljskoj i Mađarskoj o tim problemima, i uvijek se isticalo pravo države da štiti informacije, kako o prijašnjim tako i o sadašnjim tajnim službama. No, pitam se, zašto? Zašto bi država imala i od građana štitila informacije koje je o njima skupljala tajna policija u službi diktature? S tim nije u proturječnosti zakon o arhivima, svaka država ima pravo čuvati svoje arhive trideset ili više godina, ali kakvo pravo na to ima diktatura? Mi smo stvorili zakon koji razlikuje dokumente diktature i demokracije.

Je li način na koji je Njemačka riješila to pitanje primjenjiva u ostalim tranzicijskim zemljama?

Ne bih htio govoriti ljudima u Hrvatskoj, što biste trebali raditi. Po prvi put sam u Zagrebu, uopće u Hrvatskoj, čak i u ovom dijelu Europe. Nemam, stoga, namjeru puno govoriti o konkretnoj hrvatskoj situaciji. Ali moja iskustva koja sam stekao kao Savezni povjerenik interesantna su za mnoge zemlje u tranziciji. Do 1998. godine živio sam u socijalističkoj zemlji, u DDR, onda sam postao zastupnik u Parlamentu DDR i s tog sam mjesta otišao na funkciju saveznog povjerenika. Za vrijeme svog mandata posjetio sam mnoge tranzicijske zemlje i svuda je vladao velik interes za ono što mi radimo u Njemačkoj.

Mislim da svako demokratsko društvo mora svojim građanima osigurati normalna prava kao građanima, a to znači da imaju pravo znati ono što su o njima znali oni koji su njima vladali. Nije nam u interesu štititi pravo onih časnika i službenika koji su provodili teror nad svojim sugrađanima. Koliko sam mogao vidjeti u svim tranzicijskim zemljama, u svim dijelovima društva, od sporta, preko umjetnosti i kulture, u javnim službama i politici aktivno je još uvijek mnogo ljudi koji su radili za tajne službe. Potrebno je javno nastupati i govoriti o pravu građana na informaciju. To je i pitanje njihova dostojanstva. Pored toga, u društvima koja javno ne raspravljaju o tim problemima postoji atmosfera sumnjičavosti. Kod nas se može pogledati u dokumente i vidjeti postoji li osnova takvoj sumnji ili ne. U drugim zemljama nije tako i sumnjičavost ostaje. Pored toga, oni koji su surađivali s tajnim službama, špijunirali i dojavljivali o svojim sugrađanima, ukoliko se ništa o njima ne bi otkrilo, sjedili bi i danas u javnim službama i još uvijek bi ih njihovi bivši šefovi mogli ucjenjivati onime što su o njima možda znali. Nastavila bi se ista noćna mora, a za društvo je to vrlo opasna situacija.

Moja je preporuka da prorađivanje povijesti kao i preuređenje društva idu lakše ako znamo povijesnu istinu i stvarne činjenice. Dobro je razobličiti aroganciju komunističkih vlasti i tajnih službi. A oni koji se malo više razumiju u pravo trebaju reći i to da se radi o pravu pojedinca na informacijsko samoodređenje i ukoliko jedna zemlja teži europskim standardima u pitanju ljudskih prava, onda bi morala omogućiti svakom pojedincu da vidi sve ono što su o njemu ili njoj znale tajne službe. Političari koji se bave tim pitanjima morali bi se uputiti u arhive, u te dokumente, kako izgledaju, kako bi mogli odlučiti što s njima učiniti.

Na koji način Vaša Uprava mijenja sliku o njemačkoj prošlosti.

Ljudi nisu uvijek skloni suočiti se s prošlošću. Ponekad se čuje, “Dosta nam je”, ili “Mogli bismo konačno prestati s time”. Često se sjetim moje bake koja je znala govoriti “Nije sve bilo ni tako loše u vrijeme Adolfa Hitlera. Izgradio je auto-putove, nije bilo nezaposlenih, nije bilo ni kriminala.” To je ono čega se ljudi vole sjećati o diktaturi.
Dobrih stvari iz loših vremena. “Nije sve bilo tako loše u socijalizmu, imali smo dječje vrtiće, punu zaposlenost, i ne toliko kriminala.”

Kakvo je znanstveno iskustvo povjesničara koji su se koristili ovim dokumentima?

Sama Uprava ima jedan odjel koji se bavi znanstvenim istraživanjem i obrazovanjem. U tom odjelu radi nekih šezdesetak do sedamdesetak ljudi koji se bave istraživanjem. Znanstvenici mogu neograničeno koristiti dokumente. Sama istraživanja mogu se raditi na dokumentima o dužnosnicima, časnicima tajnih službi i neslužbenih suradnika, sve one dokumente koji oni trebaju kako bi istražili temu, no u tim spisima su imena običnih ljudi, žrtava tajnih službi anonimna iz razloga očuvanja privatnosti tih ljudi. Stoga su povjesničari istraživači koji rade za Upravu u boljem položaju. Postoji posebno pravilo, koje određuje da se tridesetogodišnje pravilo o zatvorenosti dokumenata, odnosi samo na dokumente nastale u doba demokracije, no to pravilo ne vrijedi za dokumente nastale u doba diktature. To smo uveli jer smo željeli znati kakav je komunizam uistinu bio, kakav je bio iznutra. Stoga je u posljednje vrijeme u Njemačkoj objavljeno na stotine radova, znanstvenih članaka i knjiga koje govore o zajedničkom djelovanju Komunističke partije i državne sigurnosti, a te teme se protežu od regionalnih do državnih razina. Na taj način napreduje znanje o komunističkom sustavu i vremenu.

Joachim Gauck je surađivao na mnogim projektima od kojih su najznačajniji
Crna knjiga komunizma, (1999) u kojoj je napisao članak o zločinima Stasijevaca u DDR.
U suradnji sa Martinom Fryjem napisao je i članak „Dealing with a STASI Past: East Germany’s brutal state security agency“ u broju posvećenom Njemačkoj u tranziciji koji je izdao časopis Američke akademije znanosti i umjetnosti DAEDALUS 1. siječnja 1994., br. 123, 1. str. 27-84.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.