Žalosna je činjenica da među uličnim nazivljem ulica i trgova grada Zagreba ima samo nekoliko hrvatskih glagoljaša (Rafael Levaković, Stjepan Konzul) dok drugih, odnosno njihovih postignuća nema, što je teško prihvatiti, a još manje i razumijeti. Temeljitim pregledom dostupnih izvora podataka nije teško utvrditi da zagrebačko ulično nazivlje ne prepoznaje velikane hrvatske glagoljske baštine ni u njihovome zbirnome imenu Hrvatski glagoljaši, kako su to učinili mnogi, istina, manji hrvatski gradovi i mjesta uglavnom na jadranskoj obali. Pa ako „Glagoljašku ulicu“ ima grad Kopar u susjednoj Sloveniji kao spomen na djelovanje franjevaca-trećoredaca, glagoljaša u prošlosti, zar ne može grad Zagreb, glavni grad Hrvatske jednu ulicu ili trg posvetiti svim hrvatskim glagoljašima? Štoviše, Zagreb – riznica hrvatske glagoljske pismenosti, grad u kome djeluje niz institucija koje se bave znanstvenim, kulturološim istraživanjima hrvatske jezične, kulturne baštine i povijesti bi svakako na svojim ulicama i trgovima trebao dati mjesto i mnogim nam znanim glagoljašima kao što su: Juraj Slovinac (Georgius de Sclavonia, Georges d’Esclavonie, Georges de Sorbonne), glagoljaš i latinist, teolog duhovni pisac, profesor na Sorbonni (XIV./XV.st.), Vid Omišljanin (Omišalj, XIV. st.- početak XV. st.) prepisivač glagoljskoga časoslova (Brevijar Vida Omišljanina) kojega je i oslikao, žakan Kirin, (Senj XIV. stoljeće), glagoljaš, prepisivač glagoljskih knjiga, autor poznatoga Lobkowiczova (Kirinova) psalitira, arhižakan Tomas, (Senj XV. stoljeće), senjski pop glagoljaš, autor Vrbničkoga I. misala iz 1456. godine, Blaž Baromić, (Vrbnik, prva polovica XV. stoljeća. – Senj oko 1496. godine), pop glagoljaš, senjski kanonik, autor Mavrova brevijara, prvi poznati tiskar na hrvatskome tlu (osnivač senjske glagoljske tiskare), Jakov Blažiolović (Senj sredina XV. – početak XVI. stoljeća), senjski biskup – glagoljaš, suradnik senjske glagoljske tiskare i njezin organizator (1506. – 1508. godine), Silvestar Bedričić (Senj sredina XV. – početak XVI. stoljeća), senjski kanonik – pop glagoljaš, prevoditelj, suradnik senjske glagoljske tiskare (1506. – 1508. godine), Grgur Senjanin (sredina XV. – početak XVI. stoljeća), glagoljaš, tiskar u Veneciji i u Senju, Nikola Modrušanin (Grbalj kraj Kotora, oko 1427. – Rim, 1480.), modruški biskup, diplomat, latinist i zaštitnik glagoljice i glagoljaša, Šimun Kožičić (Zadar, oko 1460. – 1536.), modruški biskup, diplomat, latinski i glagoljski pisac (Misal hrvatski i dr.), osnivač glagoljske tiskare u Rijeci (1530.-1531.), Pavao Modrušanin, (kraj XV. – početak XVI. stoljeća), franjevac – glagoljaš, priredio i tiskao u Veneciji 1528. godine glagoljski misal, Mikula Brozić (Omišalj XVI. stoljeće), pop glagoljaš, koji je priredio i tiskao 1561. godine u Veneciji hrvatskoglagoljski Brviel hrvacki, Ivan Paštrić, (Zadar, 1636.- Rim, 1708), polihistor, teolog, priređivač glagoljskih crkvenih knjiga Vicko Zmajević (Perast, 1670.- Zadar, 1745. godine), barski i zadarski nadbiskup, pobornik glagoljice i hrvatskoga jezika, pisac i zaštitnik Albanaca, Matej Karaman (Split, 1700. – Zadar, 1771. godine), zadarski nadbiskup i priređivač glagoljskih liturgijskih knjiga, Matej Sović (SanktPeterburg, početak XVIII. st. – Osor 1774. godine), svećenik, priređivač glagoljskih liturgijskih knjiga, Dragutin Anton Parčić (1832.-1902. godine), franjevac, kanonik sv. Jeronima u Rimu – glagoljaš, tiskar, priređivač obnovljenoga hrvatskoglagoljskoga misla 1896-1903., autor ilirsko-talijanskoga riječnika i talijansko-slovinskoga riječnika, majstor rane hrvatske fotografije, Josip Vajs, (Liboci kod Praga 1865. – Prag 1959.), češki filog koji je proučavao hrvatsku glagoljsku književnost i urednik izdanja Staroslavenske akademije.
Istina, kako mi neki pokušavaju prigovoriti, u Zagrebu postoje ulice koje nose imena istaknutih hrvatskih filologa (Josip Hamm, Vjekoslav Štefanić) koji su se bavili istraživanjem hrvatske glagoljice i hrvatske glagoljaške baštine ili pak ulica Bašćanske ploče, ali sve to potvrđuje činjenicu, istinu da većina glagoljaša, odnosno da glagoljica i glagoljaška baština ipak ne stanuju u Zagrebu.
Spomenik hrvatskim glagoljašima u Zagrebu
Također u Zagrebu ne postoje ulice ili trgovi koji označavaju i time ukazuju svojim sugrađanima i posjetiteljima na činjenice iz hrvatske povijesne baštine povezane s glagoljicom kao što su: Vinodolski zakon, Istarski razvod, Povaljska isprava, Hrvatski Prvotisak 1483. godine, Senjska glagoljska tiskara (1494-1508) – prva poznata tiskara na hrvatskome tlu, Riječka glagoljska tiskara (1530-1531.), Staroslavenska akademija (Krk 1902 – 1928).
Osim toga grad Zagreb, riznica glagoljskih spomenika i glavni grad Hrvatske, očekivati je da na jednom od svojih trgova – u središtu grada, a ne kao što je udaljena od središta grada Ulica Bašćanske ploče – podigne spomenik hrvatskim glagoljašima (napr.: pred Muzejom Mimara ili u parku na Mažuranićevom trgu), koji su samozatajno i požrtvovno „za ukloniti se tašće slave“ njegovali (glagoljsku) pismenost, tradiciju i baštinu svoga naroda, sačuvali i očuvali ne samo hrvatsko nacionalno biće na područjima doticaja s romanskim svijetom (Istra, Primorje, Dalmacija), već i u ratovima, velikim migracijama i povijesnim (ne)prilikama spasili ugroženo hrvatsko nacionalno biće (Gradišćanski Hrvati) gradeći njegov identitet, čuvajući njegovu posebnost, ali uvijek u kulturnome i vjerskome zajedništvu sa svojim europskim susjedima i vjerskim, crkvenim središtem. Stoga svoju opstojnost, svoju kulturnu raznolikost u zajedništvu europske uljudbe, kao i stvaranje hrvatske države možemo zahvaliti i glagoljskoj, glagoljaškoj kulturnoj baštini, hrvatskim glagoljašima. Taj spomenik, ako već u Zagrebu nemamo muzej – stalnu izložbu glagoljice i glagoljaške baštine – a tomu se uskoro nadamo – je minimum javnoga izraza našega poštovanja bogatoj tradiciji hrvatske kulturne raznolikosti i posebnosti. Iz toga razloga nadati se da će ovo biti poticaj svima kojima je stalo do sadašnjosti i budućnosti hrvatske kulture, hrvatskoga nacionalnoga i zagrebačkoga gradskoga i metropolitanskoga identiteta da nadležnim tijelima Grada Zagreba upute prijedloge imenovanja zagrebačkih ulica i trgova. Očekivati je da će ove prijedloge podržati, osnažiti svojim sudjelovanjem i hrvatske znanstvene, kulturne i obrazovne institucije (Hrvatska akadamija znanosti i umjetnosti, Sveučilište u Zagrebu, a posebno Staroslavenski institut, Katolički bogoslovni fakultet, Filozofski fakultet, Hrvatski studiji, Hrvatsko katoličko sveučilište, Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Hrvatski državni arhiv i drugi), kao i uvaženi hrvatski znanstvenici i kulturni, politički radnici, posebno oni koji sudjeluju kao stručnjaci u tijelima koja odlučuju o nazivlju ulica i trgova u gradu Zagrebu. I neka to učine ne samo radi svoga ugleda i ugleda struke kojoj su predvodnici i stručni autoriteti, već i radi bolje i sretnije budućnosti hrvatskoga naroda i njegove države. Često se i od službenih tijela može čuti odgovor – prigovor da je to za građane nepotrebni dodatni, dugotrajni i iscrpljujući administrativni postupak, trošak promjene dokumenata i udar na standard građana. Ali Grad Zagreb i nadležno ministarstvo Republike Hrvatske, njihovi čelnici i službe znaju i mogu to razumijevanjem, suradnjom i svekolikom potporom olakšati i time potvrditi svoju identitetsku pripadnost hrvatskome narodu, njegovoj znanstvenoj i kulturnoj tradiciji, europskoj uljuđenosti. Nikada nije kasno to učiniti, a danas je to potrebnije više nego ikada.
Juraj Lokmer
A. Nazor, Katalog izložbe Zagreb riznica glagoljice, Zagreb, 1978.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
