Nedavni prosjvedi pod sloganom «Hrvatska može bolje» (što može bolje još uvijek ne znamo) osim vidljive politizacije skupa, nalikuju na reprizu velikih humanitarističkih bazara, neartikuliranih pomodarskih okupljanja, ludičnih prosvjeda iz ’68. kada su generacije dezorijentiranih mladih, umirući od dosade, tražili povod za revoluciju ne znajući u ime čega i zbog čega.
Prilično je tragikomično vidjeti među prosvjednicima neke bizarne plakate primjerice sa sloganom «znanje je igra», «autonomija znanosti» koji podsjećaju na parole 68. «zabranjenjeno je zabraniti», želim nešto reći ali ne znam što.
Svi se slažu da treba reformirati školstvo i obrazovanje ali u ime čega, u kojem smjeru i u ime kojih načela. Isto tako je besmisleno kada netko ili bilo koja samoproklamirana manjina traži neku slobodu ili autonomiju ne znajući pojasniti meritum istog zahtjeva.
Razlikovati pitanje edukacije od ‘naučavanja’
Slažem se da treba ukazati na potrebne promjene unutar hrvatskog obrazovanog sustavu i školstva i da treba svakako povećati financijska i tehnička sredstva, ali onda treba uvažiti sve aktere i interesne i svjetonazorske različite grupe koje sudjeluju u tom procesu. Ponaprije trebalo bi bez licemjera definirati što i kakv model obrazovanja želimo za našu djecu, što pretpostavlja da treba jasno reći da je pitanje reforme obrazovanja eminentno svjetonazorsko pitanje, a ne samo tehničko, strukturalno ili financijsko pitanje. U tom smjeru treba otkloniti terminološku i koncepcijsku zbrku koja vlada u današnjoj polemici oko iste reforme. Naime, kada govorimo o školstvu i obrazovanju, treba razlikovati pitanje edukacije od latinskog ex-ducere što znači voditi izvana, usmjeriti i razvijati, od «naučavanja» što znači prijenos budućim generacijama nauke, znanja, korpusa vrednota. U tom pogeldu često se redukcionistički poistovijećuje naučavanje i educiranje, jer iako naučavanje putem nastave podrazumijeva i educiranje, edukacija ne znači uvijek i samo naučavanje.
Jedna od obveza roditelja je edukciranje djece što ne zadire samo u znanje i klasično obrazovanje već i u prenošenje određene ljestvice vrednota i kreposti nužnih za razvijanje dječijih moralno-duhovnih, intelektualnih i fizičkih sposbonosti. Naime, ondje gdje je naš sustav obrazovanja zakazao jest da se reducira na puko tehničko-nastavno prenošenje određenih fragmentiranih često loše asimiliranih informacija i suhoparnih grana znanosti, bez sinoptičkog prenošenja određenih svjetonazorskih orijentira i repera u širi kulturno-društveni i svjetski kontekst. U tom smjeru je smješno kada predložena reforma govori o nužnosti razvijanja kritičnosti kod učenika kada su često (čast iznimkama) učitelji i ostale službene obrazovne institucije glavne poluge širenja konformističkog uma, znanosti i mainstrema liberalnog svjetonazora iz naslijeđa ’68. Prava kritičnost bi podrazumijavala prethodno preispitivanja krajnje upitnog sadržaja raznih predmeta, što je opet pitanje svjetonazora i ispravnosti u interpretiranju.
Naslijeđe komunističkog totalitarizma
U Hrvatskoj pa i šire u Europi procesi reforme školstva i obrazovanja vječni su procesi koji se ponavljaju od ’80-ih na dalje, ali bez ikakve pozitivne suštinske i realne promjene. Hrvatsko školstvo, prosvjeta i obrazovni sustav iako generacijski i mentalno-strukturalno pate od specifičnosti naslijeđa komunističkog totalitarizma (šuvarizam i generacijski mentalni relikti post-totalitarizma) koje naravno treba sanirati, ne razlikuje se mnogo od iskustava u zapadnoj Europi gdje se nastoji reformama izliječiti simptome ali ne i uzrok te duge bolesti europskog obrazovanja koji od tzv. revolucije ’68. pati od duboke krize identiteta i smisla koja se provlači danas kao naslijeđe edukativne i odgojne dekonstrukcije ’68.
Ono što treba reći da su sve temeljite promjene odgojno-obrazovnog sustava osuđene na neuspjeh jer su u većini unaprijed kontaminirane iznutra s naslijeđem ’68. kao «svjetonazorskom inverzijom» jer upravo su današnja «vječna djeca» post-’68. generacije glavni akteri i nositelji takvih reformi. Prisjetimo se proročanske rečenice Platona iznesene 475. prije Krista: «Kada su očevi navikli popuštati pred djecom, kada sinovi ne mare za očeve riječi, kada učitelji strahuju pred učenicima i radije im podilaze, kada u konačnici mladi preziru zakone jer ne priznaju iznad njih bilo koji oblik autoriteta tu je u punom smislu ljepote i mladosti početak tiranije».
Podsjetimo kako je od ’68. škola postala eksperimentalni laboratorij dekonstrukcije načela autoriteta, obiteljske i generacijske transmisije. Primjerice u Francuskoj su djeca generacije ’68. kad su došli na vlast izglasala novi orijentacijski zakon 1989. godine koji je postao i brevijar misli post-’68.-e, u kojem se lišilo učitelje i profesore prvotne hijerarhijske odgojne misije kako bi ih se transformiralo u animatore tzv. «kreativnog demokratskog mjesta», postavljajući htijenja i želje djeteta u središte pažnje, a njegovo osobno ostvarivanje na mjesto nužnosti transmisije znanja.
Izobilje ispraznica
Kada sagledavamo frazeologiju i glavne paradigme domaće kurikularne reforme onda nailazimo u izobilju na floskule poput «kreativno učenje»; jačanje «autonomije»; «interakcija», «inovantnost», a pažljivo se izbjegava, vjerojatno zbog konzervativnog priziva, riječ i načelo «autoriteta» kao stožerno načelo svakog odgojno-obrazvonog sustava, jer bez poštivanje određenih znastvenih i odgojnih kanona i simobličnih autoriteta nema istinskog obrazvnog prenošenja niti mogućnosti odgojnog sazrijevanja. Riječ je tu o naslijeđu «spontaniteta» i rousseauizma post-68. koji promiče ideal «autoreferencijalnog učenika» koji je sam mjerilo sebi, koji se navodno autodisciplinira, «auto-evaluira» a naravno tu je niz beskonačne «velilke interakcijske konzultacije» i uhodani pedagoški katehizam čija je glavna opsesija onemogućiti bilo koji oblik zabrane ili sankcije.
Tu treba dodati i monopol jedne post-’68. generacije učitelja i prosvjetara koji celebiraju permisivnost, novitet pod svaku cijenu, hipertrofiju tzv. edukacijskih sastanaka-foruma. Bilansa takvog post-’68. odgojonog sustava i modela je ono što sociolog Michel Maffesoli naziva iznjedrenje destrukturiranih generacija infantilne «vječne djece» kao amblematske figure postmoderniteta koja je zamjenila «zrelog čovjeka», racionalnog, ozbiljnog produktora. Riječ je o figuri puer eternus – «vječno djete»; maloljetnik (adulescens) ne onaj koji će sazrijeti već onaj koji u neprestanom nastajanju prigrli novu ideologiju «mladenaštva» («jeunisme») u ime čega treba vječno ostati mlad, odjevati se mlado, misliti mlado, ne imati bore i uživati u sadašnjem trenutku.
Druga oblik iste mladenačke ideologije je imperativ «pokerta-gibanja» (na fr., bougisme) što se u odgojno-obrazovnom sustavu održava neperstanim kreativnim radionicama, interakcijskim eksperimentima, a ponekada škola nalikuju više na mjesto ludičnih happeniga i performansa nego na ozbiljnu odgojno-obrazovnu instituciju. U takvoj pojmovnoj i koncepcijskoj konfuziji, škola, odgojno-obrazovne institucije ne mogu više odigravati glavnu zadaću kontinuirane solidne edukacije ili generacijske prijelazne inicijacije putem koje se realizira nužna dobna egziestencijalna inicijatička etape, mladosti., adolescencije, sazrijevanje i izgradnje odraslih i odgovornih bića.
Zabava i užitak umjesto razvijanja kreposti i razboritosti
Također treba imati na umu da je ista današnja generacija, kao djeca ’68. naslijedila teški teret nedosljednosti i infantilnosti onih koji su pozivali na potpunu slobodu i emancipaciju od tradicije, a danas su postali pijuni neoliberalnog kapitalističkog sistema, tirani političke korektnosti i jednoumlja, isti koji su htjeli pobjedu proleterskog internacionializma danas zagovaraju neoliberalnu globalizaciju, ukidanje granica i promigracijsku idoelogiju. Kako upoće provesti duboku reformu odgoja i obrazovanja kada je transgresija postala norma, bezgranična sloboda umjesto autoriteta i samodiscipline, instant-znanje, imperativ zabave i užitka umjesto razvijanja kreposti i razboritosti?
Likvidiranje kulturnih korijena putem multikulturnih projektata
Projekt ’68. «Novog emanciparnog društva» zapravo je proizvod dugog procesa ontološke i filozofske dekonstrukcije koji proizalzi iz prosvjetiteljstva, moderniteta kao i suvremenog postmoderniteta, što su zapravo glavne poluge kulturne revolucije od 18. st. do danas koje sustavno promiču novu revolucionarnu paradigmu moderniteta (koja pronalazi svoju ideološku inačicu u komunizmu kao i u liberalizmu) koji nastoji ostvariti prekid s tradicijom i kulturnim i odgojno-obrazovnim naslijeđem. Likvidiranje kulturnih korijena putem multikulturnih projektata teče s paralelnim promicanjem u javnosti da je «jedino novo orignalno-ljepo i dobro a da su « hibridni » (bez korijena) jedini valjani modeli kulture sposobni za emancipaciju. Krajnji rezultat takvog procesa dekonstrukcije je suvremena vladavina postmodernog individuum-narcisa-kralja o kojem govori Christopher Lasch u obliku „doba narcisa“ i dominacije individualizma i hipersubjetivizacije društva. Vladavina „auto-utemljenog djeteta-kralja“ je jedna od deklinacija takvog doba antiautoritativnog Narcisa koji se podsmijava obitelji, koji odbacuje roditeljski i školski autoritet.
U današnjim školskim sustavima, mladi su učenici već od malih nogu svjesni da su u poziciji prednosti u odnosu na učitelje, iza kojih institucije neće stati u slučaju sankcija a zbog ingerencije i pritisaka raznih vanjskih nevladinih udruga koji sistemtski brane manjinska «ugrožena prava». U državama poput Francuske u nekim republikanskim školama autoritet učitelja je u potpunosti nestao dok učenici kao djeca-kraljevi nameću pravila i to uz potporu pedagoških ustanova. Takav poraz autoriteta je razvidan i na području sigurnosti a poznato je također da zbog velikog postotka učenika delikvenata, migranata druge generacije, neke škola pariškog predgrađa čuva policija i to zbog učestalih fizičkih napada na učitelja. U Europi i Francuskoj primjerice upravo lijevi intelektualci koji su 68. klicali u ime „socijalizmu+a s ljudskim licem“ Lenjinu, Mao Ce-Tungu i Staljinu poput Pascal Brucknera, Alain Minca, Alain Finkielkrauta, Luc Ferrya, Michel Houellebecqa, danas auto-kritično pozivaju na povratak reda, discipline i autoriteta u škole i na odbacivanje naslijeđa ’68. te su zbog toga nazvani «Novim rekacionarima»; dok u Hrvatskoj takva samokritičnost i odlučnost još uvijek ne postoji.
Kada govorimo o reformi obrazovanja i školstva treba imati na umu kako obrazovanje nikad nije odvojeno od drugih segmenata i dimenzija društva. Model obrazovanja i odgoja proizvodi generacije mladih koji će sutra biti aktivni ili pasivni subjetki društva. Međutim ako imamo na umu da smo iz moderne kao društvenog sustava autoriteta, odricanja, autoriteta i selektivnog takmičenja, prešli u postmoderno razdoblje društva užitka, permisivnosti, potrošnje i hiperindividualizma, onda reforma bolje rečeno revolucija obrazovanja koja nije u stanju i nema hrabrosti prekinuti s reproduciranjem i obnavljanjem takvog modela društva i generacija nema nikakvu svrshodnosti niti značenje osim da će uz palijativne i kozmetičke mjere samo pridodati pojmovnoj i društvenog konfuziji.
Posljedice Bolognske reforme
Odgoj, obrazovanje i znanost nisu grane odvojene od kolektivne i nacionalne kulture, i kao suvremena fargementirana potrošačka kultura obrazovni je sustav također fragmentiran i nekonzistentan, pati od višeslojnih kriza: krize smisla, krize subjekta, krize legitimacije, ali i krize generacijske transmisije koja dovodi u pitanje budućnost prenošenja kulturnog nasljeđa i znanja. U doba globalizacije znanost kao i cijelo društvo nalazi se u sličnoj situaciji koju prolazi zapadna civilizacija uronjena i podvrgnuta logici i dinamci kako Heidegger naziva « Gestell » «postava», podčinjena utilitranom i instrumentalnom. Takav utiliziram pod plaštom imperativa „profesionalizacije“ genenrira adaptaciju suvremenom tenho-znanstvenom društvu, a to je jedna od krajnjih posljedica Bolognske reforme, usko specijalizirani studenti koji će sutra biti lojalni i pokorni zaposlenici korporacija bez ikakve kulturne i znanstvene širine i osobnosti.
Potpuno je sporedno hoće li znanost i obrazovanje biti konzervativni ili progresivni, jer republikanski model umjerenog laiciteta može koegzistirati s katoličkim i konzervativnim modelima, bitno je samo kako će se resor znanosti i školstva suočiti s akutnom krizom poimanja zananosti i odgoja u današnje doba potrošačke i tržišne dominacije. Suvremenu globaliziranu kulturu najbolje označava gubitak središta, kako ga je opisao Hans Sedlmayr, kao gubitak duhovnog značaja odgoja i obrazovanja zbog njezine fragementacije i hipersubjektivizacije. Stoga je današnja kultura kao i cjeolkupni odgojno-obrazvni sustav suočen s krizom smisla, krizom kulturnog subjekta, krizom legitimacije, i s krizom generacijske transmisije.
To su jedina bitna pitanja na koja treba ponajprije odgovoriti, prije svakih najava reformi, a kad bi se na to odgovorilo onda bi to već bila mala revolucija.
* Mr. sc. Jure Vujić, pravnik je geopolitolog i esejist. Jednim je od začetnika “Inicijative EU 1481”, kojoj je cilj da kao šire okupljalište hrvatskih intelektualaca i znanstvenika, upozorava na nepostojanje političke volje i deficit hrvatskih državnih pravosudnih institucija u osudi komunističkih zločina.
Pročelnik je Odjela za politologiju Matice hrvatske, a stručno se bavi geopolitikom, geostrategijom i istraživanjima međunarodnih odnosa.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
