“Sloboda vjeroispovijesti diljem svijeta je u opasnosti. Ugroženo je zajedničko dobro ljudske obitelji. U ime snošljivosti progoni se one koje brane svoju vjeru. Sloboda vjeroispovijesti ne tiče se samo privatnoga vjerovanja ili bogoštovlja, nego je to sloboda da se živi, kako privatno tako i javno, sukladno etičkim načelima koji proistječu iz vjerskih načela. S dolaskom „novih ljudskih prava“ zanijekana su, osobito u javnosti, temeljna prava, kao što je pravo na život”, istaknuo je kardinal državni tajnik Svete Stolice na međunarodnom znanstvenom skupu održanom u Rimu 3. travnja 2019.
Donosimo hrvatski prijevod govora kardinala Pietra Parolina (64), državnoga tajnika Njegove Svetosti, na zatvaranju znanstvenoga skupa Zajedno braneći slobodu vjeroispovijesti među narodima (Stand Together to Defend International Religious Freedom), koji je održan 3. travnja 2019. u Veleposlanstvu SAD-a pri Svetoj Stolici. Podnaslovi su redakcijski.
Ekscelencije, dragi prijatelji,
drago mi je što imam prigodu izreći neke kratke napomene na zatvaranju ovoga međunarodnoga simpozija o slobodi vjeroispovijesti, koji je, u suradnji s drugim institucijama, organiziralo Veleposlanstvo SAD-a pri Svetoj Stolici. Osobite riječi zahvale upućujem veleposlanici Gingrich na ljubaznom pozivu da iznesem zaključna razmišljanja o temi: Zajedno braneći slobodu vjeroispovijesti među narodima.
Mediji i javno osvješćivanje
Kratko razmatranje o brojnim kršenjima slobode vjeroispovijesti na globalnoj razini i zastrašujući broj nedužnih ljudi, koji trpe progonstvo zbog svojih vjerovanja, uključujući i mnoge kršćane, nedvojbeno navode na zaključak kako smo suočeni s agresivnim napadom na samu srž temeljnih ljudskih prava, koja su nužna za razvoj svakoga čovjeka, društva kao cjeline i mirnoga suživota između naroda.
Unatoč tolikim nastojanjima promicanja i osnaživanja temeljnoga ljudskoga prava slobode vjeroispovijesti u mnogim dijelovima svijeta zapravo svjedočimo neprestanomu kršenju, mogli bismo reći i napadu na ovo neotuđivo pravo. Religiju se uvijek pomnjivo uzimalo u obzir, kao što se vidi po njezinu uređenju u unutarnjim i međunarodnim pravnim poredcima. Izbor vjere i prianjanje vjeroispovijesnoj zajednici, koje iz toga slijedi, utječe na svaku razinu života, kao i na društvene i političke sfere. Stoga izbor i prakticiranje vlastite vjere moraju ostati slobodni od ograničenja i prisile. Usprkos snažnoj zaštiti koju sloboda vjeroispovijesti ima u okviru međunarodnoga prava, uključujući i njezino izričito proglašavanje u Sveopćoj deklaraciji o ljudskim pravima (1948.) kao i u Međunarodnom sporazumu o građanskim i političkim pravima (1966.) i dalje svjedočimo teškim kršenjima toga temeljnog prava koja često ostaju nekažnjena, a ponekad im se u medijima pridaje vrlo malo ili nimalo pozornosti.
Izvješćivanje o vjerskim progonima
Argumenti iz dvaju jutrošnjih raspravnih panela vrlo su prikladni. Podizanje javne osviještenosti o stvarnosti vjerskih progona, osobito putom brzih sredstava, koja su sada dostupna s digitalnim medijima, ostaje koristan korak u sučeljavanju s kršenjima vjerskih sloboda. Doista, oni koji su uključeni u područje medija i društvenih komunikacija moraju iznositi donijeti na vidjelo ona zbivanja koja ugrožavaju zajedničko dobro ljudske obitelji. Kršenja slobode vjeroispovijesti moraju se ubrojiti među takve prijetnje.
Suradnja radi poboljšanja vjerskih sloboda
Drugi panel potaknuo je još težu temu, onu o međunarodnoj suradnji, da se u obrani i unaprjeđenju slobode vjeroispovijesti jednostavno ne „stoji zajedno“, nego da se „radi zajedno“ na svim razinama. U tom smislu Katolička Crkva u stalnom je traženju svih mogućih sredstava kojima bi promicala uzajamno poštovanje i suradnju među državama, narodima i religijama radi poticanja mirnoga suživota, stvaranja društvenoga i političkoga okružja koje poštuje slobodu savjesti pojedinca i uvjerenja koje osoba ima, uz poštovanje njezine jednakopravnosti sa svakim drugim građaninom, osobito kada njihovo vjerovanje ne može biti u većini.
S „riječi“ na „djela“
Uistinu, promišljajući o dva glavna područja o kojima se raspravljalo na panelima, postaje jasnijim kako bi prenošenje okrutnih vijesti o vjerskim progonima u svijetu bilo beskorisno bez ozbiljnoga i predanoga rada na zajedničkom rješavanju i prevladavanju problema u samoj srži. To je, naravno, veliki izazov jer se u prelasku s „riječi“ na „djela“ uvijek susrećemo s mnogobrojnim zaprjekama.
Prijetnje
Raspravljajući o slobodi vjeroispovijesti nikada ne bismo smjeli izgubiti iz vida antropološki temelj toga prava. U suprotnom preuzimamo rizik da se sloboda vjeroispovijesti shvati kao nešto što sporedno, podređeno ljudskoj osobi, kao nešto što je priznato „izvan“ osobe, dapače kao nešto što udjeljuje država, a ne kao Bogom dani dar, doista dar ukorijenjen u nadiskustvenu dimenziju ljudske naravi. Jasno, državna tijela imaju obvezu štititi i braniti slobodi vjeroispovijesti, ali ne kao da su njihov tvorac, nego radije njihov čuvar.
Zaštita i ograničenja dva su ključna pojma koja prožimaju sve rasprave o slobodi vjeroispovijesti kao temeljnom pravu zbog njezine izravne povezanosti s ljudskom osobom. Zapravo je njezina uloga strateška u vrjednovanju i osiguravanju odgovarajuće brižnosti i jamstava koje daju javne vlasti. To tumačenje odražava tijek priznanja ljudskih prava koji je obilježio povijest posljednjih nekoliko stoljeća, postavljajući čovjeka i njegova prava u središte pravnih, političkih, kulturnih i religioznih djelovanja. Uistinu, sloboda vjeroispovijesti otvara pitanje nedjeljivosti ljudskih prava, što je postalo vodeće načelo i temeljna pretpostavka za međunarodno priznata ljudska prava.
Velik izazov
Sloboda vjeroispovijesti temeljno je pravo, koje je odraz najvišega ljudskoga dostojanstva, sposobnosti traženja istine i usklađivanja se s njom te prepoznavanja u njoj stanja nužna za sposobnost razvitka svih vlastitih mogućnosti. Sloboda vjeroispovijesti nije samo sloboda privatnoga vjerovanja ili bogoštovlja. To je to sloboda da se živi, kako privatno tako i javno, sukladno etičkim načelima koji proistječu iz vjerskih načela. Ona je velik izazov u globaliziranom svijetu, u kojem mlitava uvjerenja umanjuju opću etičku razinu i u ime iskrivljenoga poimanja snošljivosti dovode do progona onih koji brane svoju vjeru.
Još jedan vid o kojem treba voditi računa jest važnost mudroga procjenjivanja izazova i prijetnji slobodi vjeroispovijesti. Iako se povrjeda ovih prava provodi na različite načine, čini se kako, ne želeći pretjerano pojednostaviti raspravu, postoje dvije pojmovne struje koje dovode do kršenja ovoga prava i obje se mogu vrlo lako politizirati. Na jednoj strani, što je možda puno očitije, postoji stajalište vjerske nesnošljivosti, svojevrstan kratkovidni pristup, koji smatra kako je svaka religija ili vjerovanje različito od vlastitoga ne samo inferiorno, nego nešto što treba obezvrijediti ili označiti drugorazrednim. Tomu se prečesto svjedoči u političkim, društvenim ili kulturnim stanjima, kao primjerice s kršćanima prema kojima se odnosi kao građanima drugoga reda. S druge strane, postoji sklonost da se slobodu vjeroispovijesti napada sa stajališta koja se mogu nazvati „ideološkima“, koja smatraju da je u okvirima ljudskih prava zapisano načelo po kojemu su ljudska prava „preplićuća“ i „poprječna“. U tom kontekstu, neka od takozvanih „novih ljudskih prava“ ponekad se nastoje sukobiti s univerzalno priznatim temeljnim ljudskim pravima, uključujući slobodu vjeroispovijesti i pravo na život. Primjerice, ostvarivanje slobode vjeroispovijesti, osobito u javnom prostoru, u odnosu na instituciju braka ili nepovrjedivo pravo na ljudski život tijekom cijeloga njegova vijeka često se suprotstavlja tzv. „novim pravima“ koja teže predstaviti se u potpunom protuslovlju s temeljnim ljudskim pravima ili u njih zadirati.
Neumanjivo pravo i obveza
S obzirom na njihovu važnost izgleda da ove dvije pojmovne struje trebaju ostati u središtu naše rasprave. Zanemariti ih značilo bi riskirati da se „izgubi smisao“ o tom u čem se zapravo sastoji sloboda vjeroispovijesti. Ona nedvojbeno uključuje pravo štovati Boga, pojedinačno ili u zajednici, kako nalaže naša savjest. Ali, sloboda vjeroispovijesti po svojoj naravi nadilazi bogoštovna mjesta i privatne sfere pojedinca i obitelji. Naše različite religijske predaje služe društvu poglavito kroz poruke koje pronose. Oni pozivaju pojedince i zajednice da štuju Boga, izvor svakoga života, slobode i sreće. Podsjećaju nas na transcendentnu dimenziju ljudskoga postojanja i našu neumanjivu slobodu nasuprot svakomu zahtjevu za apsolutnom moći.
Zaključno, želio bih potvrditi da će Sveta Stolica nastaviti biti u potpunosti angažirana u promicanju slobode vjeroispovijesti, jer je to temeljno pravo neodvojivo povezano sa zaštitom savjesti i s obranom ljudske osobe. Da je ovo pitanje za Crkvu poglavito pokazuje isprava o „ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički suživot“, koju su potpisali papa Franjo i veliki imam Ahmed el-Tayyib u Abu Dhabiju 4. veljače ove godine. Želio bih zaključno navesti jedan njezin odlomak, koji mi se čini da je središnja tema ovoga simpozija: „Potvrđujemo i važnost ponovnoga buđenja religioznoga osjećaja i potrebe da se on oživi u srcima novih naraštaja zdravim odgojem, obrazovanjem i pridržavanjem ćudorednih vrjednota te ispravnih religijskih učenja. Tako se možemo suočiti s individualističkim, sebičnim i proturječnim težnjama, radikalizmom i slijepim ekstremizmom u svim njegovim oblicima i pojavama.“
Zahvaljujem na vašoj pozornosti.
Tekst se nastavlja ispod oglasa