Knjiga o srpskim likvidacijama Hrvata u Srijemu za koje nitko nije odgovarao: ‘Antimemoari I; Kako je umirao moj narod’

Foto: zkvh.org.rs, snimka zaslona; fotomontaža: narod.hr

Na 667 stranica knjige doznajemo o šokantnim srpskim likvidacijama Hrvata od 1944. godine do 90-ih godina prošloga stoljeća, za koje nitko nikada nije odgovarao

Genocid nad Hrvatima dogodio se u Hrtkovcima, Petrovaradinu, Srijemskoj Kamenici, Srijemskim Karlovcima, Novome Slankamenu, Golubincima, Kukjevcima… Hrvata tamo više nema, a neka od imena mjesta i promijenjena su

Narodni heroj Marko Peričin ‘Kamenjar’, kasniji general-pukovnik JNA, pohvalio je ubojice, domaće Srbe, istaknuvši: ‘Sada smo kvit sa Hrvatima, više ne će hodati srpskim Srijemom’.

‘Ova knjiga je slika; riječju, fotografijom i dokumentom satkanog dramatičnog i krvavog mozaika o stradanju hrvatskoga naroda i Katoličke crkve u koju je utkana i moja mala ljudska i svećenička sudbina’, napisao je u predgovoru nedavno objavljene knjige: Antimemoari I; Kako je umirao moj narod njezin autor Marko Kljajić. Taj je svećenik Srijemske biskupije, sadašnji župnik u Surčinu, već dulje vrijeme poznat hrvatskoj javnosti i kao angažirani kulturni djelatnik, koji je objavio povijesne knjige o hrvatskome življu i rimokatoličkim župama u Golubincima, Slankamenu, Surčinu i Petrovaradinu (sv. Jurju), nekoliko zbirki pjesama, novinskih priloga te sudjelovao u osnivanju Hrvatske čitaonice Fischer u Surčinu i gotovo svim kulturnim zbivanju u Srijemu. Njegova Nova knjiga pomalo zbunjuje naslovom jer ona ima sve odlike memoara, tj. memorije, sjećanja na neka značajna društvena, kulturna zbivanja u kojima je sudjelovao i bio im svjedok, kao i uspomene na vlastiti životni put, pa će autor, zasigurno, pojasniti prvi dio naslova – ‘Antimemoari’. Drugi dio naslova ‘Kako je umirao moj narod’  također je memoarski jer piše s vremenskim odmakom o posljedicama i utjecajima prošlih zbivanja, konkretno na život katoličkih Hrvata u granicama današnje Republike Srbije. Istoimena knjiga ‘Kako je umirao moj narod’, koja dokumentirano govori o sustavnome progonu hrvatskoga puka početkom 90-ih godina prošloga stoljeća na tom prostoru: ubojstvima, premlaćivanjima, prijetnjama, izbacivanju s radnih mjesta, uništavanju njihovih kuća i crkava, već je objavljena g. 1996. u Subotici na 448 stranica. Čak je i naslovnica ista, na njoj nekadašnji srbijanski predsjednik Slobodan Milošević sjedi na tronu u bijeloj tunici kao tobožnji mirotvorac s bijelim golubom u ruci, a pod nogama mu je mnoštvo mrtvačkih ljudskih lubanja. Međutim, ono što razlikuje te dvije knjige nije samo naslov (u novoj je to, kao što je spomenuto, dodatak ‘Antimemoari I’), nego i sadržajno-tematska dopuna historiografskim prinosima hrvatskome martirologiju, piše Tomislav Vuković za Hrvatski tjednik.

‘Godine crnih marama’

Naime, izmijenjena i dopunjena nova knjiga na 670 stranica donosi poimenični popis „nestalih“ srijemskih Hrvata po mjestima nakon ‘oslobođenja’ 1944./’45. tj. odvedenih od zloglasne Ozne i ubijenih bez suda i presude.

Tako je u Hrtkovacima, naselju u današnjoj Općini Ruma u središnjem južnom dijelu srbijanskoga dijela Srijema, nekoliko kilometara istočno od rijeke Save, koje je prema popisu stanovnika iz g. 1910. imalo 2.518 stanovnika (Hrvata 1.144, Nijemaca 644, Mađara 619, Srba 70 i dr.), pobijeno 48 Hrvata. Najstariji su bili Toma Obrovac i Ivan Cindrić r. 1901., a najmlađi Franjo Obrovac r. 1928. Autor je to doba slikovito nazvao ‘godinama crnih marama’.

Početkom 19. stoljeća, Petrovaradin je po udjelu Hrvata bio, bez pretjerivanja, najhrvatskiji grad  jer je u njemu tada živjelo 98 posto Hrvata (Zagreb ih je, primjerice, imao 92 posto). Iz toga je ‘Gibraltara na Dunavu’, kako ga od milja nazivaju, u kojemu je rođen hrvatski ban Josip Jelačić, danas gradska četvrt Novoga Sada, uoči Svih svetih 1944. odvedeno 60 pripadnika hrvatskoga naroda i bez prava na optužnicu i obranu pobijeno u petrovaradinskome Najtoru. Težinu ionako monstruoznome zločinu daje činjenica da su među njima bile i tri žene: Terezija Bern, Ana Fenc i Štefica Rot. Tom tužnom nizu treba dodati i 55 Hrvata iz Petrovaradina koji su nestali i poginuli tijekom rata izvan Petrovaradina.

Svi su krivi – od 16 do 60 godina!

Dio užega gradskog područja Novoga Sada je i Srijemska Kamenica na sjevernim padinama Fruške gore do desne obale Dunava. Za tamošnje Hrvate ‘godina crnih marama’ bila je također 1944., kada je u listopadu nakon ulaska partizana odvedeno 196 muškaraca u dobi između 16 i 60 godina. O tomu je svojedobno u zagrebačkome ‘Vjesniku’ pisala dr. Ružica Ćavar, poznata hrvatska liječnica i katolička aktivistica, rođena u Srijemskoj Kamenici. Nova je ‘narodna’ vlast izdala naredbu da se ‘svi muškarci Hrvati, od 16 do 60 godina, jave narodnoj vlasti, s tim da će se odmah vratiti oni koji nisu krivi, a da će se suditi onima koji su krivi’. Očekivano, nevinih nije bilo te su svi odvedeni kod vojne bolnice i ljekarne u Petrovaradinu gdje su počele likvidacije tupim predmetima, a tijela pobijenih bacana su u Dunav. Naredbu za ubijanje izdali su narodni heroji Marko Peričin ‘Kamenjar’, kasniji general-pukovnik JNA i Milan Ješić ‘Ibra‘, zapovjednik Sedme vojvođanske udarne brigade i kasniji pukovnik JNA, koji su cijelo vrijeme nadgledali egzekucije. Zbog sve većega broja ljudi koji su se uokolo okupljali, zarobljenici su odvedeni na drugu lokaciju, između Inđije i Stare Pazove, gdje su nastavljena ubijanja, na egzekutorima poznatome mjestu na kojem su već izvršene masovne likvidacije Hrvata iz Slankamena i Inđije. Partizansko nekrofilno orgijanje završeno je na nepoznatome mjestu između Manđelosa i Grgurevaca. Heroj ‘Kamenjar’ je, prema svjedočenju slučajno preživjeloga Stanislava Kenđela zvanoga ‘Braca’, pohvalio ubojice, domaće Srbe iz tamošnjega Donjeg kraja, istaknuvši: ‘Sada smo kvit s Hrvatima, više ne će hodati srpskim Srijemom“! Iz transporta za pogubljenje uspio je pobjeći i Andra Vicković, koji se skrivao sve do 1946. a preminuo je 1995. Autor Marko Kljajić uspio je u razgovorima s obiteljima popisati tek 31 ime i prezime od 196 pobijenoga Hrvata’.

‘Privilegije’ – presude na smrt strijeljanjem

Srijemski Karlovci na desnoj obali Dunava, 6 kilometara od Novoga Sada i 4 kilometra od Petrovaradina na starome putu prema Beogradu, grad u kojemu je u 3. st. preminula sv. Stošija, u kojemu su rođeni hrvatski velikani uma i duha: hrvatski pisci Ilija Okruglić-Srijemac i Augustin Đarmati,  rektor Sveučilišta u Zagrebu Stjepan Horvat, hrvatski političar i tajnik Vladka Mačeka Jakov Jelašić, književnik i istaknuti političar Hrvatske stranke prava Ferdo Stražimir Kulundžić i dr., ostao je bez 117 svojih sugrađana Hrvata likvidiranih na Doki, brdašcu pored Srijemskih Karlovaca, koji su za razliku od ostalih imali „privilegiju“ da su bili osuđeni na smrt strijeljanjem 1944./’45. jer su se „ogriješili o NOP’.

Šokantno pedantan popis pobijenih Slankamenaca

Pomalo šokantno djeluje popis pobijenih Hrvata nakon 24. listopada 1944. u Novom Slankamenu, naselju na Dunavu u podnožju obronakа Fruške Gore, poznatome po glasovitoj Slankamenskoj bitci između austrijske i turske vojske 19. kolovoza 1691.,  jer je iznimno temeljit. Pored imena i prezimena 103 žrtve, navedene su njihove godina rođenja, današnja ulica u kojoj su živjeli, čak i naziv nekadašnjeg ‘šora’ tj. ‘sokaka’. Po istoj metodologiji sastavljen je i popis 87 Slankamenaca poginulih i nestalih rijekom Drugoga svjetskog rata.

Iz Maradika, sela u današnjoj Općini Inđija udaljenom 30-ak kilometara od Novoga Sada, u kojoj je rimokatolička župa sv. Ane, 1. studenoga 1944. nasilno je iz kuća odvedeno 25 osoba, među njima i jedan pravoslavac, koji se jedini vratio u mjesto. Nedugo nakon toga, 17. studenoga, odvedeno je još osam muškaraca i svi su ubijeni kod Krušedola. ‘Spomenica župe Maradik’ još je preciznija jer poimence navodi ukupno 36 osoba najvećim dijelom hrvatske nacionalnosti s nekolicinom osoba mađarske, slovačke i njemačke, koji su ubijeni na lokalitetu ‘Jama’ kod Krušedola.

Đoko i Joja odmah kažnjavaju ‘zločince’

U Golubince, jedno od većih naselja u današnjoj Općini Stara Pazova, poznato, na žalost, također po brutalnome etničkom čišćenju Hrvata početkom 90-ih godina prošloga stoljeća i nevino zaklanoj 26-godišnjoj Hrvatici Mariji Purić 6. veljače 1994., za što nitko do danas nije odgovarao, i po mjestu rođenja sadašnjega srijemskog biskupa Đure Gašparovića, u popodnevnim satima 25. studenog 1944. ušla je partizanska Kosmajska brigada. Predstavnici ‘Mesnog narodno-oslobodilačkog odbora’ Đoko Surdučki i Joja Kovačević preuzeli su vlast i odmah odlučili kazniti ‘zločince’. Pogubljena je 51 osoba, o čemu je sačuvan strojopisno sačinjen popis: ‘Spisak likvidiranih zločinaca u mestu Golubinci’, no, čini se da taj broj nije konačan jer je, riječ tek o prvoj stranici, budući da nema nadnevka, žiga i potpisa nadležne osobe.

Kukujevci su mjesto samo 15 kilometara udaljeno od Tovarnika u Hrvatskoj, u kojemu je g. 1991. živjelo 89,07 posto Hrvata i ono je, na žalost, postalo sinonim za etničko čišćenje tijekom srpske agresije na Hrvatsku. Ubijene su dvije tročlane hrvatske obitelji, Matijević (otac, majka i 16-godišnji sin Frane) 20. travnja 1992. i Oskomić u noći 29./30. srpnja 1993., kao i Kukujevčanin Živko Litrić. Novonaseljeno srpsko stanovništvo iz Hrvatske i BiH u cilju zatiranja svakoga hrvatskog traga, po uzoru na Hrtkovce nazvane g. 1992. Srbislavcima, u cilju zatiranja svakog hrvatskog traga, promijenilo je krajem 2007. ime mjesta Kukujevci u Lazarevo, u kojemu je, prema nekim podatcima, danas ostalo još svega pet hrvatskih obitelji. No to je bio završni čin umiranja hrvatskoga naroda u Srijemu, koji je u Kukujevcima započeo u Drugome svjetskom ratu i nastavljen u poraću, kada je, prema istraživanju Marka Kljajića, poginulo i nestalo 148 mještana, većinom Hrvata i nešto Nijemaca.

Iznimno vrijedni prinosi hrvatskome martirologiju u knjizi ‘Antimemoari I; Kako je umirao moj narod’, nisu, dakako, mogli detaljno donijeti cjeloviti hrvatski žrtvoslovnik svih srijemskih mjesta jer za to je potrebno još mnogo vremena i truda i više hrvatskih rodoljubnih entuzijasta poput autora Kljajića. No, on je postavio čvrste temelje i okvir mlađim naraštajima u istraživanju nimalo zahvalne teme, iz ljubavi prema rodu i Crkvi u Srijemu!

Budući da za stotine masovnih pogubljenja nakon rata nikada nitko do danas u Hrvatskoj nije odgovarao, suludo je i pomisliti da se za poslijeratno etničko čišćenje srijemskih mjesta od Hrvata na području današnje Jugoslavije takvo što moglo dogoditi.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/Hrvatski tjednik

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.