U ponedjeljak, 28. listopada 2024. u prostorijama Kulturno informativnog centra – KIC u Zagrebu održan je jednodnevni događaj „Institucionalno sjećanje na ustaške logore u Drugom svjetskom ratu u Republici Hrvatskoj: izazovi i prilike u 21. stoljeću“. Organizirali su ga civilna udruga Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću i Centar za istraživanje Holokausta i genocida na jugoistoku Europe pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci.
Pupovčeve „Novosti“ izvele su zaključak kako „Hrvatska negira znanstvene činjenice, posebno one vezane za genocid nad Srbima“. O čemu je riječ? Znanosti ili njezinom zatiranju i ušutkavanju onih koji otkrivaju i preispituju ono što „ne bi smjeli“?
> Banić i Koić: Indoktrinacija učenika marksističkim floskulama uz sudjelovanje Documente
Documenta i ‘Novosti’: Potrebno je povezati struku i antifašiste
„Suočeni s izazovima revizije prošlosti, kreiranja politiziranih narativa o kolektivnom sjećanju, ali i novih pristupa i metoda u institucionalizaciji sjećanja, ovaj događaj okuplja vodeće stručnjake u području istraživanja povijesti i sjećanja na zločine ustaškog režima i pruža im platformu za raspravu o izazovima u komemoriranju različitih mjesta stradanja na području Republike Hrvatske, te prilikama da Hrvatska postane regionalni primjer historiografske i memorijalne prakse 21. stoljeća“, napisala je Documenta u najavi ovog događaja.
Dan nakon održavanja ovog izrazito ideološkog skupa, novinar Nenad Jovanović iz „Novosti“ donosi izvještaj pod naslovom: „Politika sjećanja svodi se na zatucani revizionizam“. Jedna od glavnih poruka skupa bila je, kako i sam Jovanović navodi u svom članku, „što više povezati glasove struke i antifašista, organizirati akcije i davati podršku JUSP-u Jasenovac u borbi protiv revizionizma“.
> Zašto su Novosti problem? Ovako izgleda glasilo talijanske nacionalne manjine
Revizionizam je ideološka toljaga ljevice i povjesničara-aktivista
Iz samog Jovanovićevog uratka možemo izvući zaključak kako je ovdje riječ o politikanstvu i aktivizmu. Teško je riječi poput „zatucani“ i „antifašisti“ spojiti sa akademskom strukom, odnosno historiografijom. Također, što točno znači „organizirati akcije“ u borbi protiv revizionizma? Što je revizionizam? Tko će se boriti i protiv koga? Kako znanost, a posebice historiografska, napreduje istraživanjima, preispitivanjima i neumornim arhivskim „kopanjem“, pojam revizionizam u kontekstu hrvatske povijesti je ideološka toljaga ljevice i povjesničara-aktivista. Predstavnici te struje u hrvatskoj historiografiji su Hrvoje Klasić, Tvrtko Jakovina, Dragan Markovina i Ivo Goldstein.
Osim „nasrtaja“ na Javnu ustanovu Spomen područje (JUSP) Jasenovac, teme Documentinog skupa bili su i: logor Slano, „prešućivanje zločina u Glini“ te ploča poginulim HOS-ovcima u Jasenovcu.
> Banić i Koić: Nove laži za novu v.d. ravnateljicu JUSP-a Jasenovac Saru Lustig
Na skupu su, osim voditeljice Documente Vesne Teršelič, sudjelovali i Ljiljana Radonić iz Austrijske akademije znanosti, sveučilišni profesori Nebojša Blanuša, Hrvoje Klasić i Vjeran Pavlaković, zatim doktorand Emil Kjerte, predsjednik Židovske općine Zagreb Ognjen Kraus, povjesničarka Nataša Mataušić, Milan Radanović iz Arhiva Srba u Hrvatskoj te Lovro Kralj iz riječkog Centra za istraživanje Holokausta i genocida na jugoistoku Europe.
Začuđena Radonić brine se za ugled Hrvatske u svijetu
Najznačajnije predavanje bilo je ono politologinje Ljiljane Radonić. Naslovljeno je: „Transformacija memorijalnih muzeja u 21. stoljeću: Jasenovac u kontekstu globalizacije kulture sjećanja“. Radonić je ujedno i članica IHRA-e (Međunarodnog saveza za sjećanja na holokaust).
Što je u svom izlaganju i promatranju Hrvatske iz Austrije zaključila Radonić? U prvom redu je začuđena. Ne može vjerovati da netko poriče genocid nad Srbima. Nije joj jasno ni otkud „motivacija“ za to, pogotovo za „poricanje istraživanja“. S druge strane spektra, isto tako mnogim istraživačima Jasenovca nije jasno kako netko još uvijek vjeruje u jasenovački mit? Sam popis je lažan, što su dokazali Mladen Koić i Nikola Banić u svojoj knjizi „Jasenovački popis – Lažne žrtve“. Jesu li oni revizionisti i negatori genocida?
> Banić i Koić: Primjeri razmjera jasenovačke mitomanije i jugokomunističke propagande
Potom, Radonić povlači već viđen potez, ne samo u historiografiji, već i u politici i diplomaciji. Skandalizira se činjenicom kako Hrvatsku netko promatra iz inozemstva i pita se što će drugi misliti o nama. Evo što je točno rekla: „Dakle, ljude iz inozemstva zanima što se događa i skandaliziraju se nad nekim potezima“.
Pravo je pitanje koliko doista ti ljudi išta znaju o hrvatskoj povijesti? Koliko je zaposlenika Muzeja holokausta u Washingtonu ušlo u arhive u Beogradu i Zagrebu te napisalo ozbiljan znanstveni rad? Istovremeno, boreći se za znanost, Radonić unaprijed prihvaća ideološke narative i unaprijed zadane teze jugoslavenske „istoriografije“.
> Klasić nedavno izrekao novu brojku žrtava Jasenovca: Ovo su pitanja na koja ne želi odgovoriti
Radonić: ‘Hrvatska politika sjećanja svodi na zatucani revizionizam’
Dolazimo i do samog merituma predavanja istaknute akademkinje Radonić: „institucionalizirana hrvatska politika sjećanja svodi na zatucani revizionizam“. Što reći o ovakvoj retorici? Nastavno na ovu „akademsku“ ocjenu, Radonić zaključuje kako hrvatska država „pokušava gurati neke stare nacionalističke stavove koji ne odgovaraju istraživanjima i historiografiji“. Zanimljivo, njezina poruka savršeno odgovara onome što javnosti podmeću Documenta i predstavnici historiografske struje okupljene oko spomenutih profesora Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
> Documenta traži preimenovanje ulice vlč. Astaloša ubijenog od partizana, tvrde da je ustaša
Sprega lijevog civilnog društva, Filozofskog fakulteta, SNV-a i medija
Što je istina o logoru Slano, Jasenovcu i Glini? U prvom redu, riječ je o događajima koji vape upravo za riječju koje se groze Radonić i njezini domaćini – revizija. Lijevo orijentirano civilno društvo, Srpsko narodno vijeće i trojac s Filozofskog fakulteta u Zagrebu neumorno rade na zaštiti jugoslavenskog pogleda na ove događaje, glasno etiketirajući svakoga tko se usudi dirnuti u unaprijed zadane mitove i tvorničke postavke ovih kontroverznih tema, koje su kontroverzne upravo zato što se zbog ovakvog neznanstvenog stava mnogi znanstvenici niti ne usude dirnuti u njih, ne želeći se eksponirati u javnosti i izlagati milosti i nemilosti medija koji u većini stoje uz ljude koji ove mitove pod svaku cijenu žele sačuvati.
> Documenta opet u fokusu zbog povučenog udžbenika: Tko financira ovu organizaciju i koliki su im prihodi?
Kada bi sve što tvrde Documenta i, primjerice, Hrvoje Klasić bila istina, čemu toliki otpor bilo kakvoj reviziji i istraživanjima? Nadalje, zašto o tome nitko od njih ne napiše znanstvenu (ne publicističku!) knjigu potkrijepljenu arhivskim gradivom? Veliki problem kod logora Slano i Jasenovac je i kronični nedostatak kostiju. Ivo Goldstein otišao je toliko daleko da je izmislio jasenovačku drobilicu kostiju koju je Hitler poslao u Jasenovac neposredno prije sloma Trećeg Reicha u proljeće 1945. godine. Pored obrane Berlina, uspio je naći vremena i za zataškavanje ustaških zločina?
> Jerusalem Post dotaknuo se Goldsteinove drobilice kostiju: Evo što je dr. sc. Geiger pisao o tome
Historiografija Documente i Klasića: Dara iz Jasenovca?
Nitko ne negira ubojstva Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i teror koji su provodile ustaške vlasti. Međutim, to ne znači potpuno prihvaćanje svega što je komunistička Jugoslavija zadala kao povijesnu istinu. Sasvim slobodno i bez odgovornosti u javnost se plasiraju podaci i brojke o žrtvama ustaškog režima bez imalo dokaza, bilo da je riječ o Slanom ili Jasenovcu. Na Wikipediji i dalje stoji podatak da je Petar Brzica u okladi u jednoj noći takozvanim „srbosjekom“ zaklao 1360 logoraša. Je li to (h)istoriografija koju nam nameću Documenta, Klasić, a od sada i javnosti nepoznata – Liljana Radonić? Je li Dara iz Jasenovca velikosrpski igrani film ili dokumentarni film temeljen na dokazima?
