Šarić: Ostavka ravnatelja otvara pitanje – smije li se uopće istraživati Jasenovac?

Ovog je tjedna odjeknula vijest kako je ravnatelj Javne ustanove Spomen područja (JUSP) Jasenovac Ivo Pejaković podnio ostavku. O tome su nas odmah obavijestile Pupovčeve „Novosti“ kojima je sam Pejaković objasnio zašto više neće obnašati dužnost ravnatelja i što ga je potaknulo na taj čin. Iz perspektive novinara „Novosti“ i općenito političke ljevice u Hrvatskoj, odlazak jednog ravnatelja iz spomenute institucije može značiti samo jedno – zločesta crna desnica opet napada neosporive činjenice jugoslavenske istoriografije. Ponovno se otvara pitanje – smije li se uopće istraživati Jasenovac?

U članku pod naslovom „Ravnatelj JUSP-a Jasenovac podnio ostavku“ autora Tihomira Ponoša uskoro bivši ravnatelj Spomen područja naveo je članak povjesničara Vladimira Geigera kao povod napuštanju svog radnog mjesta. Ponoš već u drugoj rečenici navodi „stvarne razloge“ ostavke: „No, jasno je da je Pejakovićeva ostavka posljedica i narasle ekstremno desne atmosfere u društvu i šireg političkog konteksta“. Dakle, kod ljevice ništa novo. Upozori li itko na pogrešne informacije o logoru Jasenovac ili dovede u pitanje nedodirljive dogme oca i sina naše historiografije, pokojnog Slavka i Ive Goldsteina, taj je udario na same temelje Ustava i hrvatske države kao takve.

Hrvatska historiografija i jugoslavenska istoriografija

Kada je u pitanju historiografija, pogotovo ona koja se bavi razdobljem 20. stoljeća, a posebno Drugim svjetskim ratom, ne možemo ne primijetiti kako postoje dva glavna tabora. U jednom imamo apologete jugoslavenskog režima i Josipa Broza Tita kao njegovog nositelja. Najpoznatiji predstavnici te struje koja u takozvanoj „Narodnooslobodilačkoj borbi“ vidi temelje moderne hrvatske države su: Tvrtko Jakovina, Ivo Goldstein i Hrvoje Klasić, profesori sa Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, ujedno i omiljena lica naših „mainstream“ medija kada je na dnevnom redu neka povijesna tema oko koje se lome koplja unutar hrvatskog društva.

Kada su u pitanju Jasenovac, NOB, Tito i NDH, spomenuti povjesničari su gotovo uvijek na tragu „službenih istina“ jugoslavenske istoriografije, javnost uvjeravaju kako možemo biti ponosni na partizansku vojsku, a slijedom toga i prihvatiti Tita kao velikog državnika koji nas je smjestio u „pobjednički“ saveznički tabor u Drugom svjetskom ratu. Pritom je možda i počinio neke zločine, no gledano sveukupno, Tito je velika povijesna ličnost kojoj su se divili gotovo svi državnici svijeta, pa zašto ne bismo i mi? Kako drugačije opisati takav pristup u povijesnoj znanosti, osim nazvati je jugoslavenskom istoriografskom strujom?

> Banić i Koić: Panta rei – Herman i Panto kao paradigma jasenovačkog mita

S druge strane, nasuprot jednom dijelu osoblja Filozofskog fakulteta imamo dvije institucije koje okupljaju povjesničare koje rijetko viđamo u televizijskim studijima – Hrvatski institut za povijest i Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata. Osim dr. Ante Nazora iz Centra, hrvatskoj javnosti su zaposlenici ove dvije institucije uglavnom nepoznati. Riječ je prvenstveno o istraživačkim institucijama gdje povjesničari odlaze u arhive i „proizvode“ znanstvene radove.

Nakon pada komunizma u Hrvatskoj, povijest je kao znanost mogla prodisati i ući u „zabranjene teme“ što je neizbježno dovelo do rušenja režimskih dogmi o razdoblju Drugog svjetskog rata i komunističkog perioda od 1945. do 1990. godine. Mnogima u politici, a nažalost i u povijesnoj znanosti te obrazovnom sustavu, to nije najbolje sjelo. One koji pišu znanstvene radove i knjige temeljene na znanstvenoj metodi svrstat ćemo u struju jednostavnog naziva – hrvatska historiografija. Međutim, druga strana ih često časti etiketom koja se uvukla u hrvatski medijski i javni prostor – revizionisti.

Svaka revizija u znanosti je dobro došla, ako joj je cilj istina, no u slučaju historiografske znanosti u Hrvatskoj jugoslavenskim istoriografima je zadiranje u „antifašističke vrijednosti“ gotovo pa zločinački čin. Hrvoje Klasić je ne tako davno za „24 sata“ iznio svoju želju da se u Hrvatskoj donese zakon koji će kažnjavati „negiranje genocida“ u Jasenovcu. Pritom je naglasio kako „negatori“ u Hrvatskoj umjesto da budu kažnjeni slobodno „drže tribine i objavljuju knjige“.

CroFacta – mrežna platforma za provjeru točnosti informacija

No, vratimo se na temu o kojoj je teško pisati u kraćem obliku, na način kako je zamišljen ovaj tekst. Kako je točno došlo do Pejakovićeve ostavke na mjestu ravnatelja JUSP-a Jasenovac? Mnogima je to još nepoznato, no još 1. rujna 2023. pokrenut je novi „faktograf“, mrežna platforma „CroFacta“ za provjeru točnosti informacija u hrvatskom, ali i širem medijskom prostoru. U sklopu mjere Nacionalnog plana oporavka i otpornosti „Uspostava sustava provjere medijskih činjenica“ znanstvene institucije iz područja društveno-humanističkih znanosti provjeravat će točnost podataka vezanih za prijeporne povijesne, kulturne i društvene teme 19. i 20. stoljeća.

Projekt provodi Leksikografski zavod Miroslava Krleže u suradnji s Hrvatskim institutom za povijest i Hrvatskim memorijalno-dokumentacijskim centrom Domovinskog rata. Uz već naveliko poznati „Faktograf“ koji je i više nego očito ideološki obojen medij, pojava još jedne platforme za „fact-checking“ trebala bi biti dobro došlo osvježenje s pozitivnim učinkom na javni dijalog. Međutim, kako je upravo ta platforma dovela do Pejakovićeve ostavke, i ono što je još gore, upustila se u provjeru točnosti informacija na stranicama JUSP-a Jasenovac, krenuli su očekivani napadi onih koji pripadaju jugoslavenskoj istoriografskoj struji ili su njezini vjerni čitatelji.

Geiger i Jasenovac: Usudio se upozoriti na netočne informacije

Povod Pejakovićevog odlaska s mjesta ravnatelja bio je članak povjesničara s Hrvatskog instituta za povijest Vladimira Geigera koji je prenio „Večernji list“. U nedjelju 19. svibnja na „CroFacti“ objavljen je Geigerov tekst u kojem je osporena tvrdnja kako je na sastanku predstavnika Trećeg Reicha i NDH u njemačkom veleposlanstvu u Zagrebu u lipnju 1941. zaključeno da se „srpsko pitanje“ u NDH riješi „masovnim iseljavanjem Srba u Srbiju, masovnim ubijanjima na terenu i deportiranjem u koncentracijske logore“. Zatim, Geiger osporava i tvrdnju kako su nacisti vlastima NDH odobrili „konačno rješenje srpskog pitanja u NDH“. Ukratko, navodeći dokaze i citirajući dostupne izvore, Geiger zaključuje kako ne postoji arhivsko gradivo ili objavljeni znanstveni radovi koji bi potvrdili tu tezu, a koja se na mrežnim stranicama JUSP-a Jasenovac navodi kao istina.

Jasenovac i automatsko etiketiranje 

U telefonskom razgovoru za „Novosti“ Pejaković je ovako komentirao Geigerov članak: „Neke tvrdnje su nespretno formulirane i odlučio sam podnijeti ostavku“. Dodao je i kako je on kao ravnatelj odgovoran za sadržaj koji se objavljuje na stranicama Spomen područja.

Međutim, tu priča nije stala jer se ipak radi o Jasenovcu. Ponavlja se već viđen scenarij: povjesničar ili neki neovisni istraživač otkrije neku netočnost, krivu informaciju ili sumnjiv podatak koji se navodi u JUSP-u Jasenovac, prijavi to instituciji ili medijima, i automatizmom postane „revizionist“, „neofašist“, „filoustaša“, „negator genocida“ ili tome slično.

> Banić i Koić: Jasenovac, povijesni revizionizam židovskog istraživačkog centra

Najbolji primjer su neovisni istraživači popisa jasenovačkih žrtava Nikola Banić i Mladen Koić koji su znanstvenom metodom došli do zaključka kako je gotovo 90% popisa u najmanju ruku problematično, odnosno popis je prožet lažnim žrtvama. O svemu je spomenuti dvojac napisao i opsežnu knjigu pod naslovom „Jasenovački popis. Lažne žrtve“. JUSP Jasenovac godinama je ignorirao očite pogreške u popisu žrtava što je Koića i Banića u konačnici i potaknulo da napišu knjigu.

U istraživanje Jasenovca upustio se i novinar i publicist Igor Vukić koji je učinio ono što mnogi povjesničari, kada je u pitanju Jasenovac, ne žele učiniti – otišao je u arhiv. „Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac“, čiji je i Vukić član, godinama pretražuje arhive i objavljuje znanstvene radove i knjige temeljene na arhivskom gradivu, no država i institucije i dalje Jasenovac tretiraju kao „tabu temu“. Mnogi istaknuti povjesničari izbjegavaju „teška“ pitanja o logoru, te zauzimaju obrambeni stav kada ih se upita primjerice o knjizi Igora Vukića „Radni logor Jasenovac“. Zašto je tome tako?

„Nabujali revizionistički i negacionistički duhovi“ stvarni su razlog Pejakovićeve ostavke?

Za ravnatelja JUSP-a Jasenovac kojem je započelo razdoblje otkaznog roka ne postoji ništa sporno oko „službene istine“ o Jasenovcu. Što se njega tiče, popis je gotovo u potpunosti točan i vjerodostojan, a nad Srbima u NDH nesumnjivo je počinjen genocid. Postoji samo jedan problem, a to je „izazovna situaciju na unutarnjem i na vanjskom planu“.

U razgovoru s novinarom „Novosti“ Pejaković je rekao kako je „došlo takvo vrijeme“, te da ne želi „sudjelovati u tim raspravama“, referirajući se na aktualnosti oko proglašenja zločina u Srebrenici genocidom, te inicijative crnogorskog parlamenta da se to isto učini i za logor Jasenovac.

> Na stranicama Jasenovca objavljene netočne informacije: Ravnatelj podnio ostavku

Novinar Ponoš naglas je rekao ono što je Pejaković skromno natuknuo: „Nabujali revizionistički i negacionistički duhovi sigurno ne idu u prilog Pejakoviću i tome kako on vidi obavljanje dužnosti ravnatelja JUSP-a Jasenovac“. Pejaković se očito umorio od borbe s „crnom desnicom“ u historiografiji, ali i politici. Napadi su postali toliko jaki da je pod velikim pritiskom morao dati ostavku. Ili se možda plaši sukoba argumenata u nekakvoj budućoj reviziji toga što je zapravo bio Jasenovac i koliko je ljudi u njemu doista stradalo?

Jakovčić: Cijeli timovi revizionista kopaju po arhivima, plaćeni od hrvatske države

U Jasenovac se ne smije dirati, poruka je to koju nam ljevica u Hrvatskoj odašilje svaki put kada se netko usudi ući u arhiv ili dovesti u pitanje neku nelogičnost ili očitu laž u vezi radnog logora Jasenovac. Mnogi su ekspresno reagirali na Pejakovićevu ostavku i prije nego što su pročitali Geigerov tekst ili barem saznali da je on povod ostavci.

Jedan od njih je glasnogovornik Srpskog narodnog vijeća (SNV) i bivši zaposlenik udruge „Documenta“ Eugen Jakovčić. Na X-profilu Jakovčić se obrušio na „CroFactu“ onako kako se nikada ne bi na „Faktograf“. Pristojno je opsovao: „Hebeš fact-checking, dobili smo CroFacta!?!? Bavit će se provjerom točnosti informacija u hrvatskom i širem medijskom prostoru, a provodi ga Leksikografski zavod Miroslav Krleža u suradnji s Hrvatskim institutom za povijest i Hrvatskim memorijalno-dokumentacijskim centrom DR“.

> Banić i Koić: Već 50. put mijenjaju se podaci na jasenovačkom popisu

Jakovčić je šokiran, zapanjen o kakvim se institucijama radi! A gdje je njegova „Documenta“?! Ili barem Miloradov SNV?

Društvenim mrežama kruži i njegov odgovor na komentar branitelja Željka Maršića koji ga je na Facebooku upitao nalazi li se doista ta kriva informacija na stranicama JUSP-a Jasenovac? Jakovčić je odgovorio: „To uopće nije poanta. Cijeli timovi revizionista kopaju po arhivima, plaćeni od hrvatske države, kako bi izvukli neki detalj s jednim jedinim ciljem da opovrgnu neosporne činjenice o genocidu NDH nad Srbima, Romima i holokaust nad Židovima. To je uhodan biznis, od toga živi cijela jedna struja tzv. hrvatske historiografije“.

Kriv je onaj tko je ukazao na postojanje krivih informacija

Sasvim je razumljivo da Eugen iz „Documente“, parapolitičke udruge koja se amaterski i aktivistički bavi poviješću, ne razumije kako funkcionira historiografija. Zamislite, timovi „revizionista“ ulaze u arhive i kopaju! I k tome su plaćeni od države? Tko je to vidio u zapadnom svijetu da država financira znanstvene institucije koje se potom bave – znanošću? Nije li ovo i teorija zavjere, s obzirom na to da nam svaki povjesničar, bilo s Filozofskog fakulteta ili s Hrvatskog instituta za povijest, može potvrditi kako ne postoje „timovi“ obilato financirani iz proračuna da kopaju po arhivima u cilju osporavanja dogmi jugoslavenske istoriografije.

Hoće li Faktograf reagirati na ovo širenje teorije zavjere? Ili će to učiniti „CroFacta“ i time dodatno naljutiti Eugena koji je, sudeći po javnom psovanju, vidno iznerviran njihovim postojanjem? Nadalje, za Eugena uopće nije poanta piše li na stranicama ustanove poput JUSP-a Jasenovac neka lažna informacija ili tvrdnja koja nema nikakvog uporišta u dokazima. Kao i slučaju Hajdarovićevog „zabranjenog“ udžbenika povijesti, nije sporno to što na stranicama Spomen područja stoje vrlo ozbiljne krive informacije, već treba svom silom napasti onoga koji je to otkrio. Treba li i dodatno napominjati da je Eugen Jakovčić radio u udruzi koju je između ostalog financirala i država, a sada kao Pupovčev zaposlenik radi u Miloradovom SNV-u kojeg financira – pogodite tko!

Smije li se uopće istraživati Jasenovac? 

Na kraju, možemo pokušati predvidjeti kako će se dalje odvijati ovaj izmišljeni skandal s ljevice u kojem je ravnatelj JUSP-a Jasenovac „prisiljen“ na ostavku, godinama odolijevajući revizionističkim i kontrarevolucionarnima snagama, do trenutka kada ga je i vlastita država napustila pustivši „crnu desnicu“ u vlast.

Osim što je odaslana jasna poruka da se u jasenovačke mitove ne smije dirati, popis žrtava dovoditi u pitanje, povijesne teze provjeravati i potvrđivati ili osporavati, poučeni dosadašnjim iskustvom, u jedno gotovo pa možemo biti sigurni. Pojedinac ili neka organizacija, vrlo vjerojatno civilnog društva, o ovome slučaju pisat će na neku stranu adresu. Hrvatsku vladu optužit će se za „negiranje Holokausta i genocida nad Srbima i Romima“. Našim političarima na vlasti neće pasti napamet argumentirano se braniti i odlučno odbaciti takve teze ekstremne ljevice u Hrvatskoj koja kao apologet jugoslavenske komunističke diktature nema nikakvo moralno pokriće za bilo kome dijeliti lekcije.

Hoće li konačno i doći vrijeme kada će se Jasenovac prepustiti isključivo struci, a pogotovo onoj aktivnosti koje se Eugen grozi – kopanju po arhivima?

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.