Krug za Trg: Titovi zločini – nasilje protiv Crkve nastavilo se i nakon smrti diktatora

Foto: Fah

U brojnim čistkama, praćenim strahovitim mučenjima i patološkim zločinima, koje su provođene za vrijeme vladavine J. B. Tita stradali su čak i mnogi komunistički kadrovi. Preživljavali su oni najprilagodljiviji koji su ujedno bili i najmanje voljni i sposobni provesti nužne reforme. Nesposobnost je izazvala strah, a strah je potakao represiju prema svima koji se nisu uklapali u postavljene okvire, a posebno prema vjerskim zajednicama. Komunisti su budno pratili i analizirali prvenstveno rad Katoličke crkve. Represivne i propagandne mjere koje su poduzimane bile su jako široke i u manjoj ili većoj mjeri zahvaćale su gotovo sve crkvene strukture i osobe. Dok se Partija bavila Crkvom na idejnoj osnovi, posao na terenu prepušten je Službi državne bezbjednosti (bivša Udba) . Ona je početkom 1980. godine pod ‘operativnim tretmanom“ držala 45 svećenika Katoličke crkve u SR BiH, od čega je njih 16 smatrala povezanim s ”ustaškom emigracijom“, piše Večernji list.

Iste godine, Franjo Vidović, novak iz franjevačkog samostana na Humcu, optužen je da je s još šestoricom učenika Franjevačke gimnazije u Visokom, po nalogu emigracije ”okupljao istomišljenike koji su bili spremni u danom momentu boriti se za NDH.“ On je u proljeće 1980. uhićen i zajedno s gimnazijalcem Ivanom Turudićem osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu. Vidović je osuđen na 5 i pol godina, a Turudić na ukupno 8 godina zatvora.  Za doći pod udar SDB-a (Udba-e op.) nije trebala ”veza s emigracijom“, čak su i obične akcije koje su svećenici organizirali, a ticale su se izgradnje ili popravka crkvi, uređenja groblja i sl., iritirale vlast koja ih je doživljavala kao konkurenciju.

Naime, fra Lucijan Kordić, fra Vjekoslav Lasić, don Martin Sentić i fra Andrija Kordić te fra Lovro Globan i Ante Kozina podrijetlom iz SR Hrvatske potpisali su ”Protest“ koji je objavljen u stranom tisku. Potpisnici teksta istakli su da je režim J. B. Tita vršio masovna strijeljanja, organizirao logore smrti, stotine svećenika su bez suda ubijeni, crkvena imanja su nepravedno oduzeta, a zagrebački nadbiskup Stepinac je progonjen. Napisali su i da su ljudska prava i narodne slobode, što posebno vrijedi za hrvatski narod, bili teško povrijeđeni. Ocijenili su da je socijalistički sustav, u biti sustav ”korupcije i laži“.

Dok su se političari i analitičari, kako oni u svijetu tako i (dakako manje glasno i javno) oni domaći, pitali što će biti s Jugoslavijom, iz malog hercegovačkog sela Međugorja došla je vijest o čud(es)nim događanjima. Skupina djece obznanila je 24. lipnja 1981. da im se ukazala Gospa. Brojni vjernici i znatiželjnici pohodili su mjesto događanja što je izazvalo oprez, ali i strah kod vlasti. Službenu ocjenu međugorskih događaja dao je član Predsjedništva CK SKJ Branko Mikulić (Hrvat iz BiH i komunist, op.) 4. srpnja 1981., kada je na proslavi Dana borca na Tjentištu – Sutjesci uz ostalo rekao: ”Dokle su kleronacionalisti u stanju da idu, pokazuje i najnoviji primjer iz Čitluka, gdje su – kao u prvim poslijeratnim godinama, kada su se ostaci poraženog klasnog neprijatelja svim sredstvima borili protiv mlade narodne vlasti – ponovo izmislili svoju ‘gospu’, kojom zastrašuju neuke ljude, pokušavaju ih ‘žedne preko vode prevesti’ to jest politički izmanipulirati i upregnuti u kola onih što rade protiv interesa naših naroda i narodnosti. Pojedinci su se, izgleda, do te mjere obezobrazili da smo već postali dužni kazati da preko toga više nećemo prelaziti. Vinovnike svega toga treba javno imenovati i onemogućiti da ostvare svoje mračne namjere da naše ljude, posebno omladinu ponovo razdvajaju i zavađaju na vjerskoj i nacionalnoj osnovi i tako stvore uslove za miješanje iz inostranstva u naše unutrašnje stvari i za pritiske na nezavisnost i teritorijalni integritet Jugoslavije. “

Nakon ovih riječi bilo je jasno da će se ”vinovnici“ međugorskih događaji naći pod udarom represivnih tijela vlasti. Pogotovu kada su nakon Mikulića u akciju stupili režimski novinari i orkestrirano napali međugorske događaje i njihove ”vinovnike“.

Novinar Oslobođenja Ljubiša Jakšić napisao je osvrt na Mikulićev govor, ali i presjek djelovanja kleronacionalista koji rade „protiv vlastitih naroda“. Jakšić je na posebno grub način kvalificirao događaje u Međugorju nazivajući ih ”neljudskim gestom“ i pokušajem da se ”na jeftin, mračnjački način“ dovede ”poštene ljude, vjernike“ pod svoju vlast. Jakšić ”prepoznaje namjere i ciljeve“ tih ”kleronacionalista“ i upire perom ”odmah tu – preko puta“ na ”jamu u kojoj su našle smrt brojne žrtve ustaškog terora nad srpskim narodom kao i brojni drugi antifašisti, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost“.

Kada je župnik župe Međugorje fra Jozo Zovko održao nekoliko propovjedi koje su išle u prilog verifikaciji navedenih događanja, protiv njega je započeo orkestrirani napad medija, a odmah za tim i represivnih tijela vlasti. Očito je Zovko prepoznat kao ”vinovnik“ te je 17. kolovoza 1981. uhićen i osuđen na tri i pol godine zatvora. Presuda je na drugostupanjskom sudu smanjena na dvije godine, a zatim na godinu i šest mjeseci zatvora. S fra Jozom Zovkom su u zatvoru u Foči bila još dvojica hercegovačkih fratara Ferdo Vlašić i Jozo Križić koji su zatvoreni u rujnu iste godine. Trojica fratara uputili su iz fočanskog zatvora 17. siječnja 1983. pismo Sekretarijatu za pravosuđe i organizaciju uprave SR BiH, u kome su pozivajući se na međunarodne konvencije o ljudskim pravima i slobodama, tražili tretman političkih zatvorenika, mogućnost čitanja Biblije i upotrebe molitvenika, kao i mogućnost dopisivanja i primanja posjete, rodbine i fratara. Pri tome su iznijeli, kako je poznato da su komunisti u zatvorima Kraljevine Jugoslavije prevodili Marxov Kapital i imali na raspolaganju knjige zbog kojih su suđeni, a oni nemaju pravo čitati niti Bibliju. Međugorske događaje uskoro se po uobičajenom postupku pokušalo povezati s ustašama, pa su šestorica mladića iz sela Lipno, pored Ljubuškog uhićeni pod optužbom da su pjevali ”ustaške pjesme“, pri povratku iz Međugorja. Njihov slučaj, uz pronađene parole nepoznatih autora, koje su ispisane nedaleko od mjesta ukazanja, bili su glavni dokaz organizirane neprijateljske aktivnost.

Komunistička vlast je po ustaljenom obrascu pokrenula žestoku propagandnu kampanju protiv događaja u Međugorju i crkvenih struktura koje su ih podržavale. Međutim, neselektivni napadi na Crkvu doveli su do homogenizacije u crkvenim redovima, odnosno do slabljenja efekta tzv. ”diferencijacije“ koja je bila jedno od najvažnijih i najučinkovitijih sredstava u borbi komunista protiv ”neprijatelja“.

Krug za Trg: Maknimo simbole zločina iz javnog prostora i maršala Tita iz Zagreba i Hrvatske

U svojoj 10. godini djelovanja, inicijativa Krug za Trg poziva na javni prosvjed u subotu 6. svibnja 2017. u 11 sati ispred Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu.

Okupljenima će se obratiti:
prof. dr. Ivo Banac, povjesničar;
prof. dr. Boštjan Marko Turk, Ljubljana, Slovenija;
Roman Leljak, publicist, Ljubljana, Slovenija.

Skup će pozdraviti:
dr. Željka Markić, predsjednica građanske inicijative „U ime obitelji“ i
mr.sc. Marko Grubišić, predsjednik Hrvatskog društva političkih zatvorenika.

Velikim javnim prosvjedom kojim, u duhu Rezolucija Vijeća Europe o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih režima te Deklaracije Hrvatskog sabora o osudi zločina komunističkog poretka u Hrvatskoj, traži se povratak imena Kazališni trg zagrebačkom trgu nazvanom imenom komunističkog diktatora Tita.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/vecernji.hr