Uoči završetka 73. Dubrovačkih ljetnih igara, na otoku Lokrumu izvedena je posljednja ovogodišnja dramska premijera: „Krvava svadba“ španjolskog pjesnika i dramatičara Federica Garcie Lorce (1898.-1936.). Predstavu u režiji Franke Perković Gamulin izveo je festivalski dramski ansambl, a publika ju je mogla pogledati u terminima od 16. do 21. kolovoza.
Federico Garcia Lorca bio je jedan od najznačajnijih španjolskih književnika 20. stoljeća, a njegov utjecaj brzo se proširio izvan španjolskih granica. Rođen 1898. u okolici Granade, studirao je književnost u Madridu te se družio i susretao s mnogim glasovitim intelektualcima i umjetnicima svog doba (poput slikara Salvadora Dalija ili skladatelja Manuela de Falle). Osim književnog, stekao i slikarsko i glazbeno znanje. Zanimao se za pučko pjesništvo te u njemu nalazio izvor inspiracije za svoja pjesnička djela. Putovao je diljem Španjolske, a neko je vrijeme boravio i u Americi, odakle se ponovno vraća u Španjolsku gdje je radio kao direktor studentskog putujućeg kazališta. Djelovao je do 1936. godine kada su ga, u vrijeme Španjolskog građanskog rata, u Granadi ubili frankisti. Za sobom je ostavio brojna pjesnička i dramska djela.
Krvava svadba – Patnja i tragična životna sudbina glavnih likova i njihovih obitelji
„Krvavu svadbu“ Lorca je napisao pred kraj života, 1933. Ideju za temu ovoga djela pronašao je u crnoj kronici španjolskog tiska, koji je 1928. pisao o slučaju svadbe koja je završila ubojstvom. Radnju svoje drame Lorca smješta u ruralnu španjolsku sredinu, prikazujući nam patnju i tragičnu životnu sudbinu glavnih likova i njihovih obitelji. U prvom je planu nesretna i brižna majka zaručnika – njezina snaga, nakon što joj je ubijen suprug i jedan sin, pokazuje se u iskrenoj želji za srećom njezinog jedinog preostalog sina, čiju zaručnicu odlučuje prihvatiti i primiti kao snahu usprkos svojoj sumnjičavosti prema njoj.
Zaručnik je ocrtan kao čestit i radišan mladić koji se iskreno veseli svojoj zaručnici i budućem braku. No, ono što se otkriva kroz radnju drame jesu nejasne namjere zaručnice koja se, hirovita, i bez točne predodžbe što zapravo želi, još uvijek sjeća svog bivšeg zaručnika, Leonarda, već dugo oženjenog za njezinu rođakinju. Nemirni Leonardo pak, otresit i grub prema vlastitoj supruzi, i dalje čezne za svojom bivšom zaručnicom te će upravo njegova pojava i postupci biti uzrok tragedije koja će se dogoditi na svadbi. Bijeg mlade s Leonardom, kao kulminacija drame, završava okršajem u kojem pogibaju i Leonardo i mladoženja.
Odličan glumački ansambl na Lokrumu
Odličan glumački ansambl na Lokrumu je vjerno oživio ove likove. Posebno je snažan dojam ostavila Jadranka Đokić koja je utjelovila majku udovicu s njezinom tragičnom osobnom i obiteljskom sudbinom, a Nikola Baće uspješno je prenio lik nemilosrdnog i nemirnog Leonarda. Imali smo prilike vidjeti Lanu Menigu kao nestalnu i hirovitu zaručnicu, Luku Kneza kao poduzetnog zaručnika, Nikšu Butijera u ulozi dobrodušnog oca zaručnice, Ivu Kraljević kao izmučenu i zabrinutu Leonardovu ženu, Kseniju Marinković kao punicu i Tanju Smoje kao služavku.
Posebno važan segment predstave je jest pjevanje koje bitno upotpunjuje cijelo ozračje. Autori glazbe su Mojmir Novaković i Ivo Letunić te je napisana za zbor a capella. Pjevanje, koje podsjeća na narodne napjeve, podcrtava teško i neveselo raspoloženje.
Redateljica je dramu iznimno dobro uklopila u lokrumski ambijent. Prvi se dio, do trenutka bijega zaručnice i Leonarda sa svadbe, odvija u ruševinama nekadašnjeg benediktinskog samostana, a drugi u velikom prostoru maslinika. Kamene ruševine kao scena za prikaz tegobnog i mučnog života ovih obitelji pojačavaju opor i sumoran dojam koji zahvaća gledatelja dok postupno upoznaje sudbinu svakog od glavnih likova. Prijelaz iz gledališta u samostanskim ruševinama do gledališta u masliniku glumci predvode noseći stol u svečanoj i polaganoj povorci, čime aludiraju na pogrebnu povorku i nagovješćuju kako će se radnja dalje razvijati.
Izmjenjivanje scena bijega i skrivanja bjegunaca, potjere…
Drugi se dio odvija među stablima lokrumskih maslina, bez ikakve dodatne scene. Ovaj prostor nije odabran samo zbog tajnovitosti i divljine mjesta u kojemu se događa ubojstvo, još više od toga on pokazuje nešto drugo – u ovom dijelu kao da je sve srušeno, scene više nema, ostale su samo krhotine ljudskih života, samo isječci iz priča glavnih likova koji će ostati trajno obilježeni tragedijom koja se dogodila. Drugi dio ne donosi radnju u kronološkom slijedu – umjesto toga, pred publikom se izmjenjuju scene bijega i skrivanja bjegunaca, potjere koju predvodi zaručnik, zatim monolozi glavnih likova koji odražavaju njihovu slomljenost nakon tragedije… Iz različitih smjerova čujemo: stihove koji govore o tom događaju, glasove koji razgovaraju o onome što se dogodilo, sporedne likove koji nas izvješćuju o onome što se dogodilo. Ne vidimo scenu ubojstva, samo užas i pustoš kojeg ono ostavlja za sobom.
Na kraju svega, u masliniku se pojavljuje majka kao ključni i glavni lik, majka koja, nakon gubitka svih članova obitelji, i dalje živi i pati. Ona i njezina bol, gorčina i osjećaj praznine jedino je što ostaje prije nego što se utrnu svjetla pozornice.
Predstava „Krvava svadba“ u režiji Franke Perković Gamulin može se zaista pohvaliti uspješnom i pomnom pripremom svakog pojedinog segmenta. Za nadati se da će biti prikazana i na idućim Dubrovačkih ljetnim igrama.
