‘Riječki nadbiskup Uzinić gostovao je kod Aleksandra Stankovića. Između prošlotjednog gosta Nele dr. Karajlića, koji nam je objašnjavao da nije četnik, i onoga koji je bio ove nedjelje, Zorana Subošića iz Hladnog piva, poznatijeg po zambijskoj avanturi. Što bi Tito da je umjesto Stepinca imao Uzinića! I još Bergoglia za papu! Još bi ga i svecem proglasili. Tita, ne Uzinića’, piše Marcel Holjevac u kolumni za Dnevno.hr koju u cijelosti prenosimo.
Krenimo od izjave kako su “seksualni odnosi jedno, a pedofilija je nešto drugo, težak poremećaj”. Pedofilski seksualni odnos je upravo to – seksualni odnos, samo duboko nemoralan. Kao što su i prodaja droge i prostitucija ekonomske aktivnosti, samo nisu legalne ni moralne. Hoće li ga društvo smatrati poremećajem ili ne, stvar je društvenog dogovora: kroz dobar dio poznate povijesti Zapada, od antičke Grčke do ne tako davno, tamo negdje do Marca Dutrouxa, pedofilija je ili smatrana legitimnom seksualnom praksom, kao u antici, ili je bila u manjoj ili većoj mjeri tolerirana.
>Biskup Perić nadbiskupu Uziniću: Posvjetovljeni mediji samo čekaju Vaš ‘zbunjujući odgovor’ o bebi Grgi
Ona je, naravno, apsolutno nemoralna i nenormalna s aspekta svakog normalnog ljudskog i vjerskog morala, no ne treba zaboraviti da je još sedamdesetih Crkva bila kritizirana jer se protivila legalizaciji pedofilije, odnosno uvođenju “seksualnih prava djece”, koju su tada gurali određeni utjecajni “liberalni”, naročito akademski krugovi.
O celibatu
No zanimljivo je i Stankovićevo pitanje bi li trebalo ukinuti celibat u Crkvi kako bi bilo manje pedofilije. To je stara podvala koja implicira da su svećenici “postali” pedofili ili homoseksualci – jer se ne žene. Istodobno za pedofile, a osobito homoseksualce izvan crkvenih krugova, lijevi liberali tvrde da se takvi rađaju. Pa nitko nije postao pedofil niti homoseksualac zbog celibata, nego su neki takvi perfidno izabrali svećenstvo kao mjesto gdje će lakše stupati u kontakt s djecom! Nije Crkva pokvarila njih, nego oni kvare Crkvu.
Najmanji je problem onaj dio razgovora u kojem se Uzinić posuo pepelom za seksualna zlostavljanja djece u RKC-u. Problematično je što takvu samokritičnost kakvu je on pokazao ne možemo očekivati od predstavnika nekih drugih institucija koje, za razliku od Crkve, i dalje zataškavaju pedofiliju i nikada nisu bile izložene plaćanju odštete, kamoli javnom linču zbog zataškavanja. Kada već toliko hvale Uzinića, neka slijede njegov primjer. Ali unutar svojih institucija i svjetonazorskih grupa, kako to radi Uzinić unutar Crkve.
>Nadbiskup Uzinić zahvalio za nagradu kontroverznoj udruzi koja ga je pohvalila jer ‘prelazi ideološke granice’
Borba protiv pedofilije
Jer, borba protiv pedofilije u Crkvi, ako se vodi izvan same Crkve, nije borba protiv pedofilije, nego borba protiv Crkve. Ako vam smeta pedofilija, onda se borite protiv nje principijelno, a ne selektivno, dakle gdje god je ima, radilo se o školi, izviđačima, TV-emisijama s djecom (Jimmy Savile!), klubovima. A u svakoj organizaciji koja ima bilo kakve veze s djecom ima pedofila. Jer oni idu tamo gdje su djeca. I svaka to zataškava, ako može. Ako vam pak smeta Crkva kao takva, onda ima logike tražiti pedofile samo tamo.
No Uziniću se ideja o ukidanju celibata – sviđa. “Puno bi bilo bolje da nema celibata nego da ga imamo gdje neki žive dvoličnim životom”, kaže riječki nadbiskup. Taj argument je smislen koliko i reći da treba ukinuti institut bračne vjernosti pa onda nitko ne bi varao muža ili ženu. Celibat, naravno, nije dogma i prakticira se tek od 11. stoljeća, no zanimljivo je kako uvijek smeta posve određenim krugovima.
O LGBT
Što se homoseksualnosti tiče, tu se Uzinić ne bi štel mešati. “To nije nešto što je dio moje zajednice i ja nemam pravo biti kritičan prema pripadnicima neke druge zajednice”, kaže. Lijepo i principijelno, samo što imati homoseksualne sklonosti ne isključuje – biti katolik, pa ni svećenik (iako RKC smatra grijehom prakticiranje istih, no svećenicima je ionako svejedno!). A usto, Uzinić očito nema ništa protiv toga da druge zajednice budu kritične prema “njegovoj”, katoličkoj, pa i tim kritičarima maksimalno ide na ruku, što je manje principijelno.
Uzinić o pobačaju i Hodu za život
Pobačaj ne bi zabranio iako je on u neskladu s katoličkom etikom (i manje-više svakom drugom). Tu koristi isti besmisleni argument koji gura feminizam, da će žene ilegalno ići na pobačaj bude li zabranjen, što je argument koliko i to da bi trebalo legalizirati heroin kako ga ljudi ne bi nabavljali ilegalno od dilera, ili prodaju oružja u supermarketima da ga kriminalci ne bi kupovali na crno.
A Hod za život mu se baš ne sviđa i ne podržava ga. Nadalje, Uziniću se ne sviđa molitva na Trgu, smatra to “zloupotrebom Crkve” iako je tu riječ o laičkoj inicijativi koja s klerom nema – baš ništa. Zloupotreba se, po njegovu mišljenju, sastoji u tome što je taj aktivizam “uvezen” (pa i kršćanstvo je uvezeno, Uziniću!) i ima “elemente političkog djelovanja”. A on smatra da se Crkva “ne bi smjela koristiti za političke ciljeve”. Za njega je molitva krunice “zloporaba vjere”. Zgodan spin.
Javna molitva?
Smeta li javna molitva nekom, provocira li ga? Naravno. Smeta li nekom Pride, provocira li ga? Naravno. Svako javno djelovanje nekom je “provokacija” i sve što se odvija u javnom prostoru ima političku dimenziju – kao i Uzinićev intervju. Zapravo je ono što je Mate Uzinić iznosio kod Stankovića čisti politički program s jasnim ciljevima. I on je u izravnom sukobu s evanđeljem. Dakle, ako je nešto “zloupotreba Crkve za političke ciljeve”, to je njegovo djelovanje, ne moljenje krunice.
Uzinić bi slobodno mogao biti na čelu idućeg Pridea. Iako nisam siguran da bi se sudionicima svidjela ideja da ih vodi katolički svećenik, makar i turboliberalan.
Koja je njegova zajednica?
Vratimo se Uzinićevoj izjavi kako ne bi htio biti kritičan prema pripadnicima neke druge zajednice. Problem je što on mora odlučiti koja je njegova zajednica. Jer njegovi stavovi su posve u skladu s kršćanskim vjerovanjima – ali onako kako ih tumače neke protestantske crkve, ne katolička. On i Stanković su lamentirali, među ostalim, o tome “zašto se Crkva tako sporo mijenja”. Ona se nema što mijenjati, tek prilagoditi uvjetima koji se mijenjaju. Kao i britanska monarhija, Crkva je opstala 2000 godina upravo zato što se suštinski NIJE mijenjala. Jer je ono zbog čega će vas danas mase obožavati isto ono zbog čega će vas za 30 godina razapeti.
Institucije poput Crkve se ne trebaju povoditi za trendovima i masama, a bojim se da je to ono što Uzinić radi – a onda to još predbacuje drugima. Crkva treba slijediti svoj put jer je Isusov nauk takav kakav je. Komu se ne sviđa taj nauk i način na koji ga tumači RKC, ne mora ga prihvatiti, vjera nije obvezujuća ni za koga, prihvaća se svojevoljno. Ima i drugih vjeroispovijedi. Nitko nikomu danas neće zamjeriti to što je druge vjere ili nije nikakve dok se ne petlja u tuđu vjeru i uvjerenja.
A dojam je da Uzinić želi ponovno izmisliti nauk Katoličke crkve. To je kao ponovno izmisliti kotač. Izmišljen je davno i nema ga potrebe ponovno izmišljati. Okrugao je jer to funkcionira. Neki su patentirali kockasti kotač jer su htjeli nešto napredno i drukčije. Nije se primilo. Dakle, možda bi nadbiskup trebao razmisliti i o vlastitim riječima o onima koji žive dvoličnim životom. Postoje kršćanske denominacije kod kojih nema celibata za svećenike, koje stavljaju zastave duginih boja na oltare, koje, ako i ne podržavaju, a ono bar toleriraju pobačaj, i tako dalje. To bi bilo puno poštenije nego ostati unutar Crkve čiji nauk zapravo nije njegov.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa