Svašta se do sada čulo iz usta Mate Kapovića, od izjava o Bleiburgu ispod svake civilizacijske i moralne razine, pa sve do nedavne „da se bolje živjelo 1978. pod Titom nego danas“, koju je izgovorio tijekom izbora predsjednika zagrebačke Gradske skupštine.
Da je nekima bilo bolje – istina je. Na primjer Spinut (dio Splita) su Splićani zvali groblje slonova. Naime, to je luksuzno naselje sa svim popratnim suvremenim sadržajima u najljepšem dijelu grada bilo namijenjeno za umirovljene oficire JNA.
> (VIDEO) Kapović veličao Tita u Gradskoj skupštini grada Zagreba
Sigurno im je bilo izvrsno, i Kapović je tu u pravu, odlaziš u mirovinu u jedan od najljepših dijelova grada najljepše obale Europe. Što ćeš bolje. Kako ne bi bilo bolje kada je vojni hotel Duilovo, danas kao spomenik onog vremena koji nitko ne želi kupiti, a onda te 1978. g. sve je vrilo životom svih 365 dana u godini. Samo zato jer je boravak u hotelu za članove JNA i njihove obitelji bio jeftiniji nego u vlastitim domovima. Kao nagradu za to i štošta drugo Splićani su dobili granate s mora na svoj grad, vjerojatno od istih ljudi koji su ljetovali u Duilovu.
Sigurno je bilo izvrsno i onima koji su ušli u luksuzne vile i stanove na Tuškancu, Medveščaku i drugim elitnim dijelovima Zagreba, a imali istovrmeno vrhunsku liječničku njegu u najsuvremenijoj bolnici južne Europe – tadašnjoj Vojnoj bolnici u Zagrebu.
Dakle, Kapović ne laže da je bilo bolje – samo kome?
I kada? Kako je bilo prije 1978. godine? Kada su milijuni pobjegli iz Jugoslavije čim su se granice otvorile nakon 20 godina zabrane izlaska. Da nije bilo Marshallovog plana i milijarda pomoći iz SAD-a, smrt glađu bi vjerojatno bila veća nego u Africi jer je Kapovićev voljeni maršal odmah oduzeo zemlju seljacima (treći u svijetu nakon SSSR-a i Mongolije) i sve kolektivizirao po uzoru na bratskog “velikog brata” iz Moskve. Ponovio bi se u Hrvatskoj ukrajinski Holodomor bez pomoći tog istog „trulog kapitalističkog Zapada“.
> Kako je dr. Mate Kapović s Filozofskog fakulteta sablaznio izjavama o Bleiburgu
Možda je bilo bolje poslije 1978. godine? Kada se stajalo u redovima za crni kruh, higijenske uloške, deterdžent i kavu? Kada su se nule na novčanicama tiskale takvom brzinom da se brojevi više nisu znali ni izgovoriti, a ljudi već sutradan nisu znali što i koliko mogu kupiti za koju novčanicu? Pa je Jugoslavija doživjela financijski bankrot i slom.
Stvarno je bilo dobro.
A posebno 1990. poslije prvih višestranačkih izbora poslije 1938. kada je ta ista Titova armija počinila (planirani) genocid nad golorukim Hrvatima.
Ima još mnogo toga „dobroga“ i prije i poslije 1978., no javnosti je gotovo nepoznata izjava Mate Kapovića dana za riječki Novi list, a koja itekako intrigira:
„Što se tiče prosvjeda protiv ćirilice u Vukovaru, indikativno je da se takvo što događa čak 18 godina nakon kraja rata. Usporedite li to s prošlim ratom, vidjet ćete da 1963. situacija nije bila takva. Tada su već Nijemci potpuno normalno dolazili k nama na more i nitko nije prosvjedovao zbog natpisa Zimmer frei iako su u Drugom svjetskom ratu nacisti na našim prostorima počinili puno veće zločine i puno više štete nego što je slučaj s okupatorima u zadnjem ratu. Isto tako, Nijemci i Francuzi, kao bivši ratni neprijatelji, su tada već odavno surađivali na izgradnji onoga od čega je danas nastao EU. Ali to nije posljedica nekakvih pitanja mentaliteta, nego različitih ekonomsko-političkih prilika. Dok je tada i u bivšoj Jugoslaviji i u Europi vladao poslijeratni ekonomski procvat, a s njime i određeni optimizam, danas smo u katastrofalnoj gospodarskoj poziciji i izbijaju različiti oblici socijalne patologije u koje bih svrstao i ove vukovarske prosvjede oko ćirilice.“, izjavio je je svojevremeno dr. sc Mate Kapoviću intervjuu za Novi list.
Dakle, summa sumarum: dvojezične natpise u gradu koji je bio razoren do temelja, ljudi bestijalno poubijani i pobacani po jamama, muškarci odvedeni u logore, a stanovnici istjerani po isključivo etničkom ključu usporediti s kartonskim natpisima napisanim rukom koje bake ili djeda pored Jadranske magistrale da bi dobili koju njemačku marku u prazne džepove jest – nonsens čak i u svijetu usporedbi.
Vukovar je nakon 18. studenog 1991., onako razoren i uništen, praktički preko noći pretvoren u ćirilićni grad u kojem je bilo gotovo zabranjeno latinično pismo, u kojem su sve gradske table bile na ćirilici, u kojem je čak i Draža Mihajlović dobio spomenik. Grad je postao mjesto dokazivanja velikosrpstva i pobjede nad omraženim „ustašama“ i „zengama“, pa su njegovi stanovnici i branitelji doživjeli posebno veliku tragediju samo zato jer su se odlučili do zadnjeg metka boriti protiv srpskog fašizma i jer su Srbi slomili zube na Gradu. Kao krvavu osvetu i opomenu da se to neće tolerirati dogodio se Velepromet, Ovčara, Stajićevo. A sličnu opomenu srpska vojska je poslala i Srebrenici jer se, isto tako, usudila braniti do zadnjeg dana. Pa Srebreničani i danas nakon 22 godine traže još 1000 svojih brutalno ubijenih sumještana bačenih po jamama podrinskih šuma, baš kao što se traži i nekoliko stotina Vukovaraca čiji grob kriju jame pitomih slavonskih ravnica.
No, za Kapovića dvojezične ploče u Vukovaru nisu ponajprije pitanje senzibiliteta prema patnjama ljudi, već je to pitanje svedeno na usporedbu s kartonima i natpisima Zimmer Frei. Pa lakonski zaključuje, što se zna čuti i drugdje, da Nijemci i Francuzi kao bivši ratni neprijatelji danas surađuju zajednički na izgradnji EU. Ali Nijemci ni danas ni 1978. ne šalju prijeteće poruke Francuzima preko svog kancelara Kohla ili Angele Merkel kao što Hrvati moraju neprestano već gotovo dva desetljeća slušati iz usta raznih Miloševića, Koštunica, Dačića, Vučića ili Nikolića. Njemačka je doživjela poraz, Njemačka je bila (i jest) osuđena, Njemačka je bila podijeljena na okupacijske zone, od jedne Njemačke su napravljene dvije, vodstvo države suđeno, a Njemačka itekako demilitarizirana i pacificirana sve do današnjeg dana.
A Srbija?
I danas Srbija sa službenih pozicija ne samo da vrijeđa, napada i kleveće kao što je prije koji dan učinio Aleksandar Vučić kada je u izjavi o Srebrenici i tom strašnom zločinu Srba onako usput „opleo“ po Hrvatima i Oluji. I ne samo to, još uvijek i 2017. nakon svega zla otvoreno prijeti novim ratovima, novim agresijama, novim granicama.
Zašto? Zato jer Srbija i njen fašizam nije doživio sudbinu Njemačke i njenog nacizma.
I dobro Kapović zna da je Vukovaru, i drugdje, živjelo puno Nijemaca koji nikada nisu dobili dvojezične ploče na njemačkom jeziku, pa ni one kartonske sličnima onima iz njegove usporedbe. Dapače, nisu niti smjeli reći da postoje do 1990. godine. Čak ni ono malo što ih je preživjelo iz vremena kada je bilo “dobro”, prije, za i poslije 1978. godine.
Zna sve to i Mate Kapović. Zna i da njegova usporedba vukovarskih ćiriličnih ploča s natpisima Zimmer frei nema nikakvog smisla i da je smiješna i besmislena kod mislećih ljudi, makar ozbiljno i izgovorena.
A, ipak to i dalje čini.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
