“Jezik više povezujem sa slobodom nego s identitetom. Ćirilica je prije svega sredstvo komunikacije i dio jezičnog znanja, a i u svijesti je dobrog dijela srpske zajednice u Hrvatskoj. Ako ne postoji sloboda da koristite znanje koje imate, u ovom slučaju pisanja ćirilice, onda je to problem. Posebno ako je država potpisala međunarodne akte koji vam to jamče. To predstavlja ugrožavanje prava, proskribiranje i simbolično nasilje. Ljudi se moraju osjećati slobodnim u korištenju pisma i jezika”, rekao je Milorad Pupovac, saborski zastupnik SDSS-a i izvanredni profesor Odsjeka za lingvistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu govoreći na tribini „Jezik Srba u Hrvatskoj“ u organizaciji Srpskog privrednog društva „Privrednik“ i Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba, piše forum.tm.
Pupovac smatra da je veći problem to što se jezik povezuje prije svega s identitetom, a jezik je – po njemu – zapravo stvar slobode i kreativnosti. Oslikao je taj stav na primjeru ćirilićnih ploča u Vukovaru.
Povezivanja pisma sa stradanjima u ratu ne bi smjelo biti. A to upravo rade „identitetske politike“, smatra Pupovac.
“Identitetske politike misle da one zapravo supstituiraju moralnost i etičnost. To je problem i dijela naše lingvistike, koja misli da je bavljenje tim poslom samo po sebi moralno i etično. A nije tako”, upozorio je.
Mate Kapović, docent na Odsjeku za lingvistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta, smatra kako “urbani” Srbi iz Rijeke ili Zagreba više-manje govore i pišu kao Hrvati, s time da imaju male markere u jeziku koji ukazuju na to da ne prihvaćaju promjene koje su nastale u službenom standardu.
“Tako će u Novostima više upotrebljavati ‘hiljada’, internacionalne nazive za mjesece ili ‘jeste’ umjesto ‘jest’. Zanimljivo je da tako u Novostima pišu i Hrvati ljevičari. To je svojevrsna mikropolitička intervencija”, kaže Kapović.
Za Srbe s područja Like, Korduna i Banije, Kapović kaže da pišu jezikom koji je sličniji hrvatskom jeziku prije 1990. godine s elementima istočne varijante, tako da se u istom tekstu mogu naći riječi „kazalište“ i „organizovao“. Najbliže srpskom standardu pišu i govore Srbi u istočnoj Slavoniji, ali ne samo oni.
“Zanimljivo je da jezik i Hrvata u Vukovaru, dakle i onih koji među ostalim razbijaju ćirilićne ploče, pripada šumadijsko-vojvođanskom dijalektu i da i oni govore ekavski. To potpuno krši nacionalističku matricu”, primjetio je Kapović.
Otvoreno je i pitanje jesu li hrvatski, srpski, crnogorski i bosanski jezik jedan jezik. Za Matu Kapovića nema dvojbe – legitimno je govoriti o jednom jeziku s jezičnim varijantama. U tome Hrvatska nije specifična. Slična je situacija i s njemačkim jezikom u Njemačkoj, Švicarskoj i Austriji, s francuskim u Francuskoj i Kanadi ili engleskim u Velikoj Britaniji i SAD-u.
Cijeli tekst pročitajte OVDJE.
