U psihologiji, sociologiji ili pedagogiji postoje nebrojna djela o ranom djetinjstvu, adolescenciji, stilovima, odgoju i obrazovanju, a najmanje je knjiga kako se nositi sa starošću. “Mladi ste samo jednom, no nezreli možete biti zauvijek” (John P. Grier).
Demografske pouke
Obrazovna politika demagoški trabunja o cjeloživotnom obrazovanju, a istodobno su stariji na marginama društva. “Svatko tko prestane učiti star je, bilo da ima dvadeset bilo osamdeset godina” (Henry Ford).
Demografi predviđaju da će Italija, Njemačka, Francuska i Velika Britanija (četiri najveće zapadnoeuropske države) do 2050. godine imati više od 10% stanovnika starijih od osamdeset godina. Europa je odavno postala “stara dama”. Prema podatcima istraživanja “Ekonomika starenja u Hrvatskoj”, naša je zemlja među deset najstarijih zemalja na svijetu. Starija samačka kućanstva socijalno su najugroženija. O toj katastrofi vladajući ne vode računa.
>Miliša: Kako do željene radne motivacije i radne etike?
U Hrvatskoj Caritas i volonteri najviše skrbe o starijima i nemoćnima. Od gotovo 200.000 zagrebačkih umirovljenika, jedna trećina su samci, od kojih su 7% djelomično nepokretne osobe koje ovise o pomoći obitelji ili specijaliziranih društvenih ustanova. “Pomažeš li usamljenima, ne možeš biti usamljen” (John M. Templeton).
Ujedinjeni narodi još su prije četiri desetljeća proglasili Svjetski dan starijih osoba, s pet temeljnih zahtjeva: nezavisnost, sudjelovanje, zdravstvena skrb, osobno ostvarenje i dostojanstvo.
Norveška i Švicarska najbolje su zemlje za život umirovljenika, ako je suditi prema listi koju je sastavila francuska financijska tvrtka Natixis Global Menagement. Metodologija kojom se rukovodila ta kuća uključuje sljedeće kriterije: kvalitetu zdravstvenih usluga, bogatstvo pojedine zemlje, kao što je dohodak po glavi stanovnika, socijalnu jednakost, financijsku stabilnost, omjer zaposlenih i umirovljenika, inflacijska kretanja, kamatne stope, percepcija zadovoljstva kvaliteta klime i okoliša. Kako vidimo, jedan od najvažnijih kriterija izostavljen je – odnos zajednice, osobito mladih prema starijima. “Mladost je sretna zato što ima sposobnost vidjeti ljepotu. Tko god zadrži tu sposobnost, nikada neće ostarjeti” (Franz Kafka).
>Miliša: Teoretičarima zavjere se stigmatiziraju oni koji tvrde da nema slučajnosti
Vijeća mudraca i “vremešni” intelektualci
U staroj Grčkoj i u Rimskom senatu postojalo je vijeće staraca koje je savjetovali državnike. Nekada su imali počasno mjesto u društvu, a danas se nitko ne pita zašto takvo vijeće ne postoji koje savjetuje vladajuće. I nekim istočnjačkim kulturama na starost se gleda kao društveno bogatstvo.
U Švedskoj i Danskoj za znanstvene savjetnike ne postoji poveznica između njihove životne dobi i umirovljenja. Oni su trajno angažirani i na sveučilištima ili kao savjetnici u vladi, a kod nas danas iznimno rijetki imaju “privilegiju” biti profesori emeritusi ili u trajnim izboru (honorarno) raditi nakon 65 godine života, a najslušanija su predavanja ljudi upravo u toj dobi. Slikar svjetskog glasa, P. Picasso je dao sjajnu opservaciju: “Čovjek počinje biti mlad u šezdesetima, ali je kasno samo zato što ga društvo odbacuje”.
Sa starošću dolazi mudrost. Mudri ljudi vide izlaze problema, a većina progleda kada im voda dođe do grla.
Noam Chomsky, Slavoj Žižek, Mate Gabor ili Jordan Petreson su samo neki promjeri intelektualaca koji su poznim godinama punili ili i danas pune dvorane širom svijeta, a slušatelji uživali. U susjednoj Srbiji je akademik Vladeta Jerotić za života imao najbrojnije pozive i najgledanija video predavanja i to od njegove sedamdesete do devedesete godine života. I moji studenti su prošle u kontinuitetu puna tri sata koncentrirano slušali mog ex profesora Đuru Šušnjića, a on je tada napunio 88 godina života!
>Miliša: Je li prijateljstvo (p)ostalo mit?
Čovjek je onoliko mlad koliko ima mašte, kreativnosti, izazova i radoznalosti. “Nije bitno koliko ćemo živjeti, nego kako ćemo živjeti” (Roger Dawson). Zato je neopravdano govoriti da ne postoje važne poveznice mladih i starih! Kod nas je za života bio najomiljeniji među mladima teolog Tomislav Ivančić, kao što je to danas papa Franjo.
On je u svojoj knjizi Bog je mlad pisao o “iskorijenjenom društvu”, gdje je konstatirao da suvremena društva odbacuju mlade i stare, a izlaz je vidio u dijalogu tih generacija: “Spas je starijih u tomu da mladima predaju sjećanje; to starije osobe čini istinskim sanjarima budućnosti; dok je spas mladih u primanju tih pouka, tih snova, i njihovo nastavljanje.” Smatrao je da ta dva naraštaja odbačenih mogu spasiti svijet (odraslih).
Na žalost, suvremena društva sve više potiču nesnošljivost sukobljenost. VIP-ova kampanja se ružno svojevremeno “poigrala” sa stereotipima o starijima i mladima. U toj reklami (na televiziji) prikazane su ove izjave mladih: “Lijeni smo i grozni! Kažu da ćemo upropastiti cijeli svijet. Nemamo plan. Kao da ste ga vi imali. Sigurno nećemo raditi u istoj firmi cijeli život. Kažete − samo nam je do zabave?
Živjet ćemo zauvijek kod staraca i nikad nećemo odrasti. Znam ja zašto vam mi idemo na živce! Zato što smo mi mladi, a vi niste. Sorry, al’ netko vam je to treb’o reći!” Reklama manipulira sukobom generacija, pri čemu stariji o mladima misle da su lijeni i neodgovorni, dok mladi zamjeraju starijima da su zaboravili kako je to biti mlad ili im serviraju bajkovite priče o vlastitoj mladosti. Reklama vrijeđa i mlade, kada o govore da im plan živjeti što duže kod “staraca” i na njihov račun.
Demokratičnost društva ogleda se prema starijima
Demokratičnost jednog društva treba se mjeriti stupnjem senzibiliteta za starije osobe. U nastavku ću navesti neke primjere i nepobitne činjenice da je kod jednog dijela mladih sve izraženiji animozitet prema “starcima”…
Tragičan je i neizbrisiv trag primitivizma da se na “starce” gleda kao na beskorisnu kategoriju pučanstva. Vizionari i proroci su najčešće ljudi treće živote dobi!
Odnos mlađih prema starijima sve je nehumaniji. Nemali broj liječnika svjedoči o tome kako ima sve više onih koji ostavljaju roditelje na bolničkom tretmanu iako im hospitalizacija nije potrebna, a to čine samo da ih se riješe i da ne moraju skrbiti o njima u (obiteljskom) domu.
Mnogi ne žele snositi troškove njihova smještaja u domu za “starce” i/ili drugog načina njihova udomljavanja. Godinama se čeka za smještaj u državnim domovima za stare, a sve brojnija samačka kućanstva otkivaju odsustvo elementarne humanosti od vlastite djece i rodbine. Socijalni radnici i volonteri otkrivaju da je tim ljudima više od hrane potrebna riječ utjehe. Važno im je vratiti dostojanstvo.
Ranije je autoritet starijih bio neupitan tako da su iznimno rijetko bili izloženi nasilju od djece i mladih. Danas se situacija drastično promijenila. U konstantnom je porastu verbalno nasilje, materijalno iskorištavanje, emocionalno zlostavljanje, nasilje…”Nekada su stari muškarci i žene bili živa povijest, pamćenje plemena, sjećanje naroda, pa im se zbog bogatog iskustva i znanja odavalo posebno priznanje i poštovanje.
Danas su oni predmet podsmijeha i prezira. Čuje se od mladih da su stari istrošili glavnicu svoga života, a sada troše samo sitniš, da su proživjeli svoju nadu, da je njihov život već bio, da oni više nisu ni za što, već za groblje. Tako govori doba u kojem se gaji kult mladosti. Stari ljudi imaju pravo na ljubav i suze. To pravo nikad ne zastarijeva” (Đuro Šušnjić).
Država koja kani biti demokratična ne zna za prognanike života, za “sporedne”, “neupotrebljive”, kao ni za “otpisanu starčad.”
Stigmatizacija i diskriminacija prema starijima
Stigmatizacija temelji na rasprostranjenim stereotipima koji postaju osnova za isključivanje ili izbjegavanje određene skupine ljudi. Stigmatizacija polazi od predrasuda i diskriminacije prema starijima kada se smatra da su oni teret za obitelj i društvo, jer su neproduktivni, nemoćni, senilni, nekorisni, ne uče i ne zarađuju, dok istovremeno terete zdravstvenu skrb. Stigmatizacija nastaje zbog neznanja, predrasuda i generalizacija, a sastoji od davanja negativnih atributa određenim skupinama, jer se ne zadovoljavaju očekivanja poželjnosti po mjeri neke skupine.
Predrasuda i stigma nisu jednoznačni pojmovi. Prva ne mora imati diskriminirajući stav. Kod stigmatizacija se upravo radi o tome, jer su marginalizirani izloženi odbacivanjem ili izbjegavanjem.
Stigmatizirani se tretiraju kao manje vrijedna bića. Diskriminacija je glavna prepreka socijalne uključenosti. Ageizm je termin koji označava diskriminaciju starijih ljudi. Zato je potrebno razbijati predrasude da su stari ljudi svoje “odslužili” Fizička starost ne znači odsustvo mentalne, emocionalne ili duhovne vitalnosti.
Jednom sam čuo poučno razmišljanje da su ljudi današnjice od pedesete godina života zadnja “sendvič generacija” koja brine o svojim roditeljima i djeci. Danas je gotovo nestalo oslanjanje starijih na (vlastitu) odraslu djecu. “Većina ljudi ne odrasta. Vjenčaju se, imaju djecu i zovu to zrelošću. No, u pitanju je starenje” (Maya Angelou).
U Hrvatskoj i drugim ekonomski manje razvijenijim državama i “djecu” koja pređu i tridesete višestruko pomažu roditelji. I to se (kao) podrazumijeva. Iznimno je važno da djeca i mladi imaju naglašeni respekt prema starijima, jer ako toga nema ni njih se neće poštovati. Dobro se podsjetiti latinske izreke: “Poštuj volju onoga čiji kruh jedeš”.
Strah od starenja naziva se gerontofobija. Američka filozofkinja Susan Neiman u knjizi Why Grow Up? objašnjava kako zapadna civilizacija boluje od sindroma Petra Pana. “Uvjeravaju nas da je djetinjstvo najljepše doba, a zrelost zastrašujuća.
O odrastanju se govori kao o kucanju na vrata doba kada odustajemo od snova i ideala… Odrastanje povezuju s odbacivanjem nada i snova, i odustajanjem od života.”
Mladima se govori da ih čeka samo gori život, a odraslima kako je najbolje nepovratno izgubljeno. Abraham Lincoln slikovito upozorava: “Nije važno koliko je godina u našem životu, nego koliko je života u našim godinama”. Osim mudrih ljudi, još se samo djeca pitaju i čude.
Pozivi na “eliminiranje” starijih – nekada i danas
Žalosna je činjenica da se na pripadnike treće životne u nekim materijalno bogatim država na treću dob gleda kao na bespomoćne i beskorisne.
Japanski ministar financija Taro Aso svojevremeno je izjavio. da su “stari ljudi prevelik teret za državne financije” pa bi im trebalo dopustiti “da se požure i umru”, kako bi smanjili troškove za socijalnu i medicinsku skrb. Dodao je i kako bi se on “osjećao sve gore kada bi znao da Vlada plaća njegove zdravstvene troškove”.
Isti je ministar tada imao 73 godine, ali i iznimno visoka primanja pa je mogao plaćati sve troškove, dok je siromašne starce navodio na eutanaziju. Običaji ubijanja starih ljudi zabilježeni su kod Indijanaca, Eskima i nekim dijelovima SAD-a.
U istočnoj Srbiji se obred ubijanja starih zvao lapot. Obred se navodno obavljao iz “praktičnih razloga” jer su bili teret za prehranjivanje drugih ili, uz (navodno) vjerovanje žrtava smaknuća da čine korisnu stvar za pomladak.
U Maleziji neki vračevi su se po vlastitom izboru žive sahranjivalo. I oni su vjerovali da će njihov duh prijeći na njegovog nasljednika (Vidjeti u knjizi Špiro Kulišić, Neobični običaji). Kako vidimo (krajnje) nehumani odnosi prema starijima nisu stvar samo tzv. primitivnih zajednica. Evo dodatnih primjera…
Odnos prema starijima: Bake i djedovi su suvišni ili se iskorištavaju
Nebrojni su primjeri djedova i baka koji nerado pričaju da ih vlastita djeca ignoriraju i na različite načine iskorištavaju. Većina ovo skrivaju kao zmija noge. Iz djetinjstva se sjećamo dugih druženja i razgovora sa starijima. To nisu bili samo djed ili baka. Osobno su mi bili draži takvi susreti negoli susreti s vršnjacima.
Ako se djedovi i bake ne iskorištavaju onda postaju suvišni. Rezultati istraživanja britanske tvrtke “Dr Beckmann” je pokazalo da djedovi i bake postaju suvišni u životu unučadi jer sve manje mališana traži njihov savjet.
Britanska djeca odgovore na pitanja traže na internetu. Devedeset posto britanskih djedova i baka tvrdi da ih unučad ne pita za savjet ni kada obavljaju najjednostavnije zadaće, jer ukucaju svoj “problem” u Google, YouTube ili Wikipediju kako bi dobili traženi odgovor. Internet “potiskuje članove obitelji “, kaže glasnogovornica Susan Fermor u izvješću toga istraživanja, i dodaje:
“Stariji ukućani shvaćaju da su djeca ‘zakopana’ u računala, tablete i mobitele, i da ondje pronalaze instant savjete”. Jedno anketno ispitivanje provedeno na uzorku od 1.500 djedova i baka pokazuje da djeca na internetu pretražuju obiteljske informacije umjesto da članove obitelji o tome izravno pitaju. Gotovo dvije trećine djedova i baka misli da tradicionalne uloge postaju sve manje važne u životu.
Arogancija i povodljivost su u mladosti a mudrost dolazi sa starošću
Kada sam na jednoj tribini govorio o problemima i potrebama mladih, zapisao sam komentar jednog sredovječnog gospodina: “Moje su godine mladosti bile obilježene kombinacijom arogancije prema starijima”. Svjetski priznat književnik Henry Miller u eseju “Uz svoj osamdeseti rođendan” upozorava: “Nikada ne bih poželio vratiti se u tinejdžersko doba jer ono što se naziva mladošću nije mladost; to prije sliči na prijevremenu starost. S mladošću ide neznanje, glupost i arogancija.”
Tinejdžerima je najvažnije što o njima misle vršnjaci. Čovjek može biti star i u mladosti, ako nema mašte, hrabrosti, kreativnosti, nade… “Dok je mlad, svatko vjeruje da svijet postoji tek otkad se on rodio i da sve, zapravo, postoji samo njega radi” (Goethe).
Nepromišljenih postupaka najviše je u vrijeme mladosti a razborito ponašanje dolazi sa zrelošću. Velikan Goethe je zapisao i ovo: “Beskoristan život je preuranjena smrt”. Mašta, ljubav, humor, spontanost i radost nisu odlike samo mladenaštva. “Godine nam boraju kožu, no gubitak veselja stvara bore na duši” (Samuel Ullman).
Radost i mašta nisu samo obilježja djetinjstva i mladosti. Mudrost je poziv na odanost životu i dolazi s iskustvom.
Maštu nam ne mogu oduzeti. S maštom, “ostvarujemo svijet beskonačnih mogućnosti” (Jamie Paolinetti). S. Frojd je zapisao: “Ima nešto gore od izgubljenih snova. Izgubiti želju da ponovno sanjaš”. Ovo upozorenje ne poznaje za kronološku dob.
Meša Selimović u romanu Derviš i smrt konstatira da je “ukopavanje prvi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje”.
Gotovo po pravilu sa starošću se otkrivaju posljedice nepromišljenih odluka iz mladosti. Walter Russell je to ovako sažeo: “Sve dok čovjek ne nauči izgubiti sebe, ne može se pronaći”.
Karakter se ne može razvijati u lagodi jer smo tada paralizirani sadašnjošću i prolaznostima ugoda. A. Lincoln je dao sjajnu poruku: “Nije bitno koliko je godina u tvom životu već koliko je života u tvoji godinama”.
Mudrost je plod iskustva i poziv za promišljanje o smislu života. Mudar čovjek zna važnost strpljenja. “Najnemirniji i najkraći život imaju ljudi koji zaboravljaju prošlost, zanemaruju sadašnjost, a boje se budućnosti. Mnogi su prestali živjeti još prije početka života” (P. Brajša).
Stara kineska poslovica kaže da je „svijet zanimljiv onoliko koliko si znatiželjan”. Znatiželja je karakteristika djetinjstva, nastavlja se eksperimentiranjem sa životom u mladosti, a postaje mudrost u starosti. H. Balzac u knjizi Sjaj i bijeda kurtizana je zapisao: „Kada ti neka osoba izazove dojam da si tek rođen od tog trenutka moraš znati da si u djetinjstvu”.
Od vremena studiranja pamtim misao jednog osamdesetogodišnjaka koji mi je rekao: “Moj život starca vama je mladima nepoznanica: prvi put živim!” Tko može poreći činjenicu da mladi pate od tinejdžerske neranjivosti, da smo najveće ludosti radili u vremenu mladosti i da nam je bilo najvažnije što o nama misli ekipa. A tko može biti veći učitelj od onih koji svu sve to prošli. Mlade nismo naučili da je „poraz važan dio učenja” (Wendell Philips).
Zaključno
Ako je “ukopavanje znak starosti” (Selimović) onda su i brojni mladi postali starci.
Sve dok Hrvatska nema potrebu okupiti mudrace i čuvati baštinu koju su nam ostavili naši stari, nemamo šanse izvući živu glavu iz mreže stratega koloniziranja Hrvatske!
O autoru:
* Dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar. Rođen je u Trogiru 1958. godine. Osnovnu školu završava u rodnom gradu, srednje obrazovanje u Splitu. Od prosinca 2012. redoviti je profesor na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a od 2018. izabran je u trajnom zvanju redovitog profesora. Sudionik je brojnih domaćih i inozemnih znanstvenih skupova. (Su)autor je šesnaest znanstvenih monografija u Hrvatskoj, od kojih su tri objavljene u inozemstvu.
Prof. Miliša autor je i triju publicističkih knjiga. Kao angažiran intelektualac, široj je javnosti poznat po populariziranju struke. Pisao je kolumne za razne tiskovine i internetske portale. Često gostuje na okruglim stolovima, tribinama, stručnim seminarima, u medijima, školama i civilnom sektoru. U brojnim je medijima imao više stotina razgovora i/ili izjava, ponajviše o aktualnim pitanjima iz školstva i znanosti, te o problemima i potrebama mladih. Davao je komentare i bio stalan komentator (na HRT-u), bio sudionik raznih TV emisija. Dobitnik je godišnje državne nagrade “Ivan Filipović” s područja visokog školstva za 2009. godinu.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa