Msgr. Hoser, Papin izaslanik za Međugorje: ‘Hrvatska i BiH imaju povlasticu da ih se naziva najstarijim kćerima Crkve’

Foto: Przemysław Jahr, commons.wikimedia.org

U Međugorju su tisuće hodočasnika, i svaki dan dolaze novi iz svih krajeva svijeta. Upravo oni daju pozitivnu sliku toga malog, ali posebnog mjesta. Prije nešto manje od godinu dana u Međugorje je stigao msgr. Henryk Hoser, kojega je papa Franjo imenovao apostolskim vizitatorom za Međugorje. U razgovoru s Valentinom Rupčić za Večernji list, koji djelomice prenosimo, otvorili su mnoge teme koje se tiču budućnosti Međugorja.

O Papinom odobrenju organiziranih hodočašća u Međugorje

Papa Franjo poslao je dopis koji je ovdje u Međugorju bio prvi put pročitan i koji tvrdi i potvrđuje da su dopuštena organizirana hodočašća, hodočašća koja organizira Crkva, koja organiziraju pastoralne strukture Crkve, biskupije i župe raznih zemalja. To je veoma važno da se smire duhovi i savjesti ljudi koji su se pitali je li nešto dopušteno ili nije. Papa je u konačnici odlučio, potvrdio i uklonio sumnje koje su postojale. To je prvo značenje, no postoji još jedan vid toga dopisa, koji još jednom naglašava razliku između dvaju vidova Međugorja: pastoralnoga, koji se odnosi na tolike hodočasnike koji ovamo dolaze, i doktrinarnoga, koji je strogo pridržan Svetoj Stolici koja proučava sadržaj i razvitak takozvanih ukazanja koja se ovdje i snimaju i odavde šire. Moramo uzimati u obzir oba vida. Treći vid toga dopisa odnosi se na dopuštenost i mogućnost da ovamo dođu biskupi, kardinali… i ovdje slave liturgiju na svečan način.

Treba pogledati koja je pastoralna perspektiva Svetoga Oca, koji je već u početku pontifikata naglasio da treba slijediti ovce, mirisati na ovce, i njegova odluka da u Međugorje pošalje posebnoga i stalnog apostolskog vizitatora izraz je i ostvarenje te misionarske perspektive, toga misionarskog buđenja Crkve, što je papa naglašavao od samoga početka svojega pontifikata. Papa se brine o kakvoći pastoralnoga rada u Međugorju i o kakvoći prihvata hodočasnika. Nisam se sastao s papom u svezi s Međugorjem, nego sam u kontaktu s njegovim najbližim suradnicima. Oni mi prenose eventualne želje Svetoga Oca.

O najvećoj snazi međugorskog fenomena

Ne možemo reći sa sigurnošću koja je najveća snaga ovoga fenomena. Možemo reći da je to Božja milost. Postoji privlačnost, ljude privlači sve što ovdje otkrivaju. A što otkrivaju? Ozračje molitve, tišine, koncentriraju se na ono bitno, otkrivaju svoj odnos s Bogom, sakramentalni život. Ovdje primaju izobrazbu u obliku kateheza, duhovnih vježbi, susreta, seminara. Svi ti elementi zajedno čine da ljudi vole Međugorje. Ohrabruju ih i drugi hodočasnici, koji su se vratili kući i s entuzijazmom govore o onome što su ovdje doživjeli. Zatim postoji i fenomen ispovijedi. Treba znati da se u mnogim zemljama, napose u zemljama tisućljetnoga kršćanstva, smanjilo ili čak nestalo pristupanje ispovijedi. Ljudi ovdje otkrivaju taj sakrament koji se ubraja među sakramente iscjeljenja. Ozdravljaju i osjećaju da su opet „u sedlu“, kako se kaže, i da mogu nastaviti svoj život u novoj perspektivi, perspektivi radosti i sigurnosti, ufanja i nade.

O Hrvatskoj i Hercegovini kao prvoj kćeri Crkve

Naziv „najstarija kći Crkve“ odnosi se na Francusku. Ne znam tko je to prvi rekao, ali sveti papa Ivan Pavao II. koristio je taj izraz pri svojemu prvom posjetu Francuskoj. Znamo da je kršćanstvo počelo u Svetoj Zemlji, a onda se proširilo na područje Male Azije, Grčke i Sjeverne Afrike počevši od Aleksandrije, i onda na Zapad, i konačno je došlo u Rim. Grčka igra golemu ulogu u to vrijeme. U Crkvi se nije koristio latinski, nego grčki jezik. Treba isto tako znati da su Grci pomorci i da su putovali cijelim Mediteranom i gradili kolonije. Marseille i Lyon izvorno su grčke kolonije. Poznati biskup sveti Irinej iz Lyona bio je učenik svetoga Polikarpa iz Smirne, blizu Efeza u današnjoj Turskoj, i bio je Grk. Tako je nastala prva Crkva na Zapadu. Dalmacija je bila rimska provincija, i ona je vrlo brzo bila evangelizirana. Znamo da i ovdje postoje grčke kolonije. Sveti Pavao prešao je iz Troade, stare Troje, u Makedoniju i bio je prvi apostol koji je došao u Europu. Zato i Hrvatska i Bosna i Hercegovina mogu imati povlasticu da ih se naziva najstarijim kćerima Crkve. Sveti Jeronim, koji je Bibliju prvi preveo s grčkog na latinski, rođen je u Dalmaciji.

O hrvatskom identitetu – kršćanska vjera i jaka vezanost za obiteljski život

Treba najprije znati da je Crkva neka vrsta obitelji. Obitelj je jedina institucija koju je utemeljio sam Bog, Stvoritelj, kad je stvorio muškarca i ženu i dao im poslanje da se množe. Mi kažemo da je obitelj „Crkva u malom“. Kršćanska tradicija temelji se na obiteljskoj tradiciji. One se međusobno osnažuju. Kršćanska obitelj postaje solidna, a Crkva otkriva obiteljske vrijednosti koje ujedinjuju članove obitelji. Mislim da je veliko bogatstvo hrvatskoga, bosanskohercegovačkoga naroda, da žive obiteljski život i čak otkrivaju Boga preko obiteljskoga života.

O pastoralnom radu i njegovim plodovima u Međugorju

„Dođite i vidjet ćete!“ (Iv 1, 39) Plodovi su vidljivi, možemo ih ocijeniti kvantitativno i kvalitativno. Taj pastoralni rad ovdje traje već dugi niz godina. Ne treba zaboraviti da ovdje već postoji tradicija, nazvao bih to međugorskim „liturgijskim kôdom“ koji se kristalizirao prije mnogo godina. Tu je specifičan dnevni program koji je ponuđen hodočasnicima. To je strukturirano. Ne samo višejezični program prijepodne nego i zajednički program navečer. Uvijek naglašavam da Međugorje nudi vrijeme boravka, ali i prostor u tom poznatom trokutu između dvaju brda – Međugorje znači među brdima – i sa župnom crkvom u središtu hodočašća.

O broju hodočasnika koji dolaze u Međugorje

Treba najprije reći da su to približni brojevi. Ne znamo točno koliko hodočasnika dolazi godišnje i dnevno. Ima mnogo onih koji dolaze individualno. Procjenjujemo broj hodočasnika prema skupinama koje se najavljuju, ali postoji i indikativan broj podijeljenih hostija. U drugim svetištima svijeta broj podijeljenih hostija množi se s dva ili tri jer svi hodočasnici ne primaju pričest. Govorimo o dva i pol milijuna, možda već i tri milijuna, vidjet ćemo. Kako bilo, riječ je o velikom broju. Mogu vam reći da su na Mladifestu lani bili mladi iz 72 zemlje. Procjena crkvenoga života ima i sociološki karakter. Kad koristimo statistike, možemo se više ili manje približiti stvarnosti života Crkve.

O duhovnoj snazi Međugorja

Ljudi dolaze ovamo sa svojim životnim problemima, osobnim, obiteljskim, zajedničkim, s problemima vezanim uz posao, životni standard… To je normalno. Već u Starome zavjetu postojala su mjesta hodočašća kamo su ljudi išli moliti. Ana je išla moliti da dobije sina, i dobila je Samuela. Dakle, ljudi ovamo dolaze sa svojim potrebama, patnjama i traže rješenja. Mi to znamo i pokazujemo im perspektivu, kako da se otvore. Riječ koja se ovdje stalno ponavlja je „srce“. To je duhovnost srca, ne kao anatomskog organa, nego kao središta ljudske osobe, kao najintimnijeg središta naše osobe. U srcu donosimo odluke, u srcu je sjedište naše moralne savjesti. U srcu možemo prihvatiti ili iz njega otjerati Božju prisutnost. To je specifičnost Međugorja, to naglašavanje ljudskoga srca. U Crkvi imamo pobožnost Srcu Isusovu i Bezgrješnom Srcu Marijinu, koji su najbliže reference ljudskomu srcu.

Kako je kao Poljak privatno doživjeo Hercegovinu, pa i BiH

Meni to nije teško. Poljaci su slavenski narod i imamo dosta sličnosti s narodima s ovih prostora. Kaže se da je Poljska jedna od država s najsnažnijom vjerom u zapadnoj Europi, a jedine s kojima se može usporediti jesu upravo Hrvatska i BiH. Postoje očite sličnosti u kršćanskoj tradiciji. Hrvati su bili evangelizirani mnogo prije Poljaka, koji su pokršteni tek krajem prvoga tisućljeća, a ovdje je to bilo mnogo prije. To je područje koje je uvijek živjelo pod nečijom okupacijom, rimskom, turskom ili austrijskom. Sada postoji šansa. Stvorila se nova država koja se zove BiH i unutar koje Hrvati katolici žive i svjedoče svoju vjeru.

O suradnji s mjesnom Crkvom i zajednicom

Ovo je prije svega župa. Hodočasničko mjesto razvilo se u sklopu župe sv. Jakova koja postoji od kraja 19. stoljeća. Župa Međugorje je ta koja prihvaća hodočasnike. To je naš naslov. Mi još nemamo naziv svetišta. Mi smo župa, i župljani – stanovnici Međugorja i okolice – najsnažnije su povezani sa životom župe. To je snaga ove župe. Čak i kad su hodočasnici malobrojni, kao u siječnju i veljači, crkva je puna župljana. Ljudi su, dakle, praktični vjernici koji nose hodočasnički život primajući hodočasnike, ali i moleći s njima, dajući primjer. Imam dojam da Međugorje privlači i stanovnike cijele Hercegovine, koji se ovamo dolaze ispovijedati. Ne samo Hercegovina nego i cijela Hrvatska dolazi se ispovijedati u Međugorje. To je ista kultura, isti jezik. To su neraskidive veze. Mjesto hodočašća i župa. Uzmite fenomen Franjevačke mladeži – Frame. Praktički svi mladi od 14 do 18 godina članovi su Frame. Oni su doista obilježeni tim etosom Međugorja.

Narod.hr nastoji objektivno informirati javnost o svim važnim temama iz Hrvatske i svijeta i onim temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima. Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati vas o najvažnijim događajima potrebna nam je Vaša pomoć. Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Razgovor u cijelosti pročitajte na Večenjem listu.

Izvor: narod.hr/vecernji.hr