Nadbiskup Puljić: Kardinali Wyszynski i Stepinac u najtežem su vremenu branili ljudsko dostojanstvo

želimir puljić
Foto: Fah

Donosimo razgovor s predsjednikom Hrvatske biskupske konferencije zadarskim nadbiskupom Želimirom Puljićem koji je sudjelovao na beatifikaciji poljskog kardinala Stefana Wyszynskog u Varšavi. S nadbiskupom je za Informativnu katoličku agenciju razgovarala Ines Grbić.

Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zadarski nadbiskup Želimir Puljić u razgovoru za Informativnu katoličku agenciju i emisiju Aktualno Hrvatskoga katoličkog radija u četvrtak 16. rujna, govorio je o značenju beatifikacije poljskog kardinala Stefana Wyszynskog na kojoj je sudjelovao u Varšavi, o povezanosti duha toga događaja s bl. Alojzijem Stepincem te odnosu Wyszynskog i sv. Ivana Pavla II. čiji bliski suradnici kažu da je Ivan Pavao II. hrvatski narod volio kao svoj poljski narod.

Oče nadbiskupe, bili ste među 130 biskupa svijeta koji je sudjelovao na beatifikaciji kardinala Wyszynskog u Varšavi. U Poljskoj ga nazivaju ‘primasom tisućljeća’. Kako ste doživjeli taj događaj?

S pravom ga nazivaju ‘primasom tisućljeća’ jer je zaista u 20. st. zaslužan za ono što je Poljska, zahvaljujući njemu, proživjela i doživjela. On je obilježio povijest Poljske upravo u 20. stoljeću. Rođen je 1901. g. i živio je do 1981. godine, kada je preminuo. Ali to je bilo, kao i u Hrvatskoj, najteže razdoblje u povijesti poljskog naroda i poljske države.

Drago mi je da sam bio na toj proslavi, skupa s velikim brojem biskupa. Bilo je puno svijeta, puno svećenika. Svečanost je bila u njihovoj velikoj zavjetnoj crkvi Božje Providnosti u Varšavi, koja može primiti nekoliko tisuća ljudi u crkvi, u kripti i oko crkve. Bilo je veličanstveno! Dostojanstveno, kako i zaslužuje takav crkveni knez kao što je bio Wyszynski!

Wyszynski je njihov Stepinac! On je zaslužan za jedinstvo Crkve, pogotovo u ono vrijeme  nekoliko ideologija koje su vladale Poljskom, kao i Hrvatskom. Ostao je na visini zadatka i stoga ga Poljaci zaista štuju i vole.

Wyszynskog se naziva i zaštitnikom ljudskog dostojanstva i prava, kao i Stepinca, kojega spominjete. Gotovo iste godine Wyszynski i Stepinac imenovani su kardinalom, 1953. godine. Nazivaju ga ‘željeznim primasom’, a možemo reći i da je Stepinac u Hrvatskoj bio taj ‘željezni biskup’, zar ne?

Baš u to vrijeme nacizma, fašizma i komunizma, to su bili stupovi Crkve. Stupovi Crkve koji su zaista zaslužili ovakvo obilježavanje, ovakvu proslavu i ovakva slavlja, ovakve titule.

Stepinac je imenovan kardinalom godinu dana ranije od Wyszynskoga, 1952. g., a Wyszynski je imenovan kardinalom 1953. god. Ali, to je znak koliko je Crkva u njima gledala stupove ljudi koji su branili dostojanstvo čovjeka; kao što su za Wyszynskog rekli, branio je ljudsko dostojanstvo – ne samo poljsko, nego ljudsko dostojanstvo koje je bilo ugroženo opakim ideologijama koje su se u to vrijeme iskalile upravo u Europi.

Je li Vas dojmila neka poruka s beatifikacije u Poljskoj?

Zaista su bile veličanstvene riječi koje je uputio kardinal koji je predstavio dvoje blaženika, kao i sami propovjednik, predvoditelj slavlja, prefekt Kongregacije za kauze svetih, kardinal Marcello Semeraro.

Ali, događaj je bio najveća poruka! Događaj u ovo vrijeme, događaj zajedništva koje je poljska Crkva doživjela. U zraku je bilo to da se nalazimo u nečemu otajstvenom, gdje se odaje počast i zahvala takvim ljudima kao što je Wyszynski.

Slično je bilo i kod nas u Mariji Bistrici. Mi ne možemo zaboraviti Papine riječi, ne možemo zaboraviti Kuharićeve riječi, Bozanićev pozdrav. Ne možemo ništa od toga zaboraviti, ali nosimo u srcu ono lijepo ozračje koje je bilo u Mariji Bistrici kad je papa Ivan Pavao II. rekao da Stepinca proglašava blaženim.

Tako i to u Poljskoj. To je zaista bio događaj na kojemu mi je drago da sam bio. Nisam bio sam iz Hrvatske, bio je i pomoćni zagrebački biskup Mijo Gorski. Osjetilo se to nešto crkveno, što se riječima ne može opisati.

Kardinal Wyszynski pripremao je Crkvu u Poljskoj, poljski narod, za proslavu 1000 godina pokrštenja Poljaka, odnosno krštenja njihovog prvog vladara, Mješka I. Bila je to devetogodišnja priprema za njihovu nacionalnu proslavu 1000. obljetnice krštenja, 1966. g. Zanimljivo da i to korespondira sa Stepincem, samo što Stepinac, nažalost, nije doživio realizirati pripremu proslave 1100 godina razmjene pisama između pape Ivana VIII. i hrvatskog kneza Branimira (879.-1979.), odnosno, 13 stoljeća kršćanstva u Hrvata, vjernosti Hrvata svetom Petru. I to je velika poveznica između poljskog i hrvatskog naroda.

Jako puno stvari nas povezuje. Istina, mi smo bili kršteni puno ranije nego Poljaci, oni su 1966. g. imali  1000. godišnjicu pokrštenja, kad je njihov kralj Mješko I. primio kršćanstvo, i oni su to obilježili. Kardinal Wyszynski je najzaslužniji za to obilježavanje, baš u teško vrijeme komunizma.

Zanimljivo da je taj koncept i program proslave te obljetnice u Poljskoj Wyszynski učinio za vrijeme zatvora. Wyszynski je tri godine bio u zatvoru. Tada je iskoristio prigodu da napiše pismeni čin Gospi Jasnogorskoj koja je Poljacima vrlo važna, kao i Gospa Čenstohovska. Po tom programu Poljaci su proslavili tu veliku godišnjicu.

Očekivali su papu Pavla VI. i bili su ga pozvali. Međutim, komunisti su rekli, kao što je kod nas u Hrvatskoj bilo za euharistijski kongres: ‘Nije još dozrelo vrijeme’. I kod nas se isto dogodilo, samo desetak godina kasnije, 1976. g., kad smo počeli onu našu Veliku Devetnicu u Solinu i završili u Mariji Bistrici Euharistijskim kongresom. Tada je bio pozvan i papa Pavao VI. koji je poslao poruku, ali nije mogao doći, jer komunisti su se bojali Papine nazočnosti. Tako isto i u Poljskoj. Dakle, imamo jako puno sličnosti.

I kao što je Wyszynski proslavu 1000. godišnjice pokrštenja Poljaka proveo vrlo uspješno u okolnostima kakve su bile, tako isto je učinio i naš uzoriti kardinal Franjo Kuharić koji je nastavio Stepinčevom linijom. To je trebalo biti za vrijeme rata, ali je rat pomeo, i onda se obilježavanje 13 stoljeća kršćanstva u Hrvata dogodilo od 1976. do 1984. godine.

Crkvu u Poljskoj i Hrvatskoj povezuje i stradanje svećenika, klera. Stepinac je bio u kućnom pritvoru, Wyszynski je tri godine bio u pritvoru, od 1953. do 1956. godine. Tisuću poljskih svećenika bilo je u komunističkim zatvorima, dvije tisuće svećenika u Poljskoj ubijeno je za vrijeme Drugog svjetskog rata, kao što je u Crkvi u Hrvata ubijeno 700 članova klera. Teolozi i sociolozi ističu da je Wyszynski bio čuvar identiteta poljskog naroda u komunizmu. I to je poveznica, mučenička Crkva u Poljskoj i Hrvatskoj, zar ne?

Pa da. To je konačno i temelj našeg sadašnjeg vjerskog stanja i mi u ovom vremenu kakvo jest, izazovno, teško, nije lagano, ali zahvaljujemo Bogu i našim mučenicima koji su u to najteže vrijeme dali svoje svjedočanstvo. I mi zapravo na njihovoj vjeri, na njihovom svjedočanstvu, na njihovoj patnji, danas živimo.

Govoriti o Wyszynskom, a ne spomenuti sv. Ivana Pavla II., nije moguće. Jedno na drugog upućuju. Ivan Pavao II. nazvao je Wyszynskog „kamenom temeljcem“ Crkve u Poljskoj, a upravo je Wyszynski bio onaj koji je na konklavi 1978. g. šapnuo Ivanu Pavlu II., odnosno tada Karolu Woytyli: „Ako te izaberu, nemoj odbiti“.

To je već javna tajna, što kažu, i to je činjenica. Tako je i bilo. Zanimljiv je njihov odnos, njihov respekt i njihova komplementarnost. Wyszynski je bio, rekli bismo, klasični knez poljski, a Wojtyla je bio mladi biskup, vrlo pokretan, vrlo dinamičan, ali jako dobro su se razumjeli, jako su se voljeli i poštovali.

Dapače, kardinal Wyszynski za Wojtylu je rekao: „Ovo je jedan od najpametnijih biskupa našeg episkopata“. I već ga je, možda, na neki način vidio i kao svoga nasljednika u Varšavi, kao budućega primasa. Ali eto, dogodilo se da je na konklavama nečije oko zapelo na Karola Wojtylu.

Negdje sam pročitao, da je netko pitao Wojtylu bi li možda bilo uputno da on postane Papa, a Karol Wojtyla je to otklonio i rekao: „Mi imamo još jačega i boljega, imamo kardinala našeg. Pa njega birajte. Njega birajte!“. Jer i stariji je, Wojtyla je Wyszynskog strašno poštovao, kao oca. Međutim, dogodilo se što se dogodilo, da su izabrali Karola Wojtylu za papu, i Bogu hvala.

Bio sam sad za vrijeme boravka u Poljskoj u uredskoj sobi kardinala Wyszynskog koja danas postoji kao mali muzej. Varšavski kardinal se služi tom sobom kada prima goste. U toj sobi je kardinal Wyszynski primao kler, biskupe. To je bila soba za prijem crkvenih ljudi. Druga prostorija u prizemlju bila je za sve druge koji su se Wyszynskom najavljivali za razgovor.

Bio sam u toj sobi, pogledali smo je kad smo bili na večeri kod sadašnjeg varšavskog kardinala. I on nam je pričao da je u toj sobi Wyszynski po nalogu Svetog Oca iz Vatikana pozvao Wojtylu da mu priopći imenovanje pomoćnim biskupom u Krakowu.

Wojtyla je bio tada mladi svećenik i otimao se tome. Wojtyla je u to vrijeme kardinalovog poziva bio negdje u planinama. On je volio planinariti. Kad je došao brzojav da treba hitno doći, Wojtyla se vratio iz planina, došao je kod kardinala Wyszynskog.

Bio sam u kapelici u kojoj se Wojtyla zadržao duže u molitvi, jer nije znao o čemu se radi. Ali znao je da je nešto važno, kad kardinal zove. Pa se molio. Ali se u razgovoru s kardinalom Wyszynskim koji mu je priopćio: „Evo, Papa želi… Trebaš mu odgovoriti čim prije“, otimao se. Rekao je da je još premlad. Tako su mi u Poljskoj pričali.

Eto, zanimljivo je da sam bio i u toj sobi u kojoj je Wojtyla razgovarao s Wyszynskim i u kapelici u kojoj se Wojtyla Bogu molio da ga prosvijetli i da mu pomogne.

Oče nadbiskupe, pohodili ste i nacionalno svetište sv. Ivana Pavla II. u Krakowu i molili ste pred reverendom na kojoj su i sada vidljivi tragovi krvi od atentata na papu Ivana Pavla II. 1981. g.

Jesam, prije nego sam išao u Varšavu, bio sam tamo. Letio sam direktno iz Zadra za Krakow. Zadržao sam se jedan dan u Krakowu i drago mi je da sam taj dan mogao provesti u tom nekadašnjem glavnom gradu Poljske gdje su stolovali njihovi kraljevi.

Drago mi je da sam vidio to svetište, da sam posjetio katedralu, da sam vidio i dvorac Wawel u kojem su stolovali poljski kraljevi. Osobito mi je drago da sam se susreo s kardinalom Stanislavom Dziwiszem, s Wojtylinim dugogodišnjim tajnikom koji mu je bio tajnik i u Krakowu i poslije kao Papi u Vatikanu.

Što Vam je kardinal rekao za vrijeme susreta, u kakvom sjećanju kardinal Dziwisz nosi Hrvate?

Kardinal Dziwisz bio je već u Požegi, Mostaru, Sarajevu i u svim tim prigodama uvijek je govorio, on to stalno ponavlja… Govori o velikoj ljubavi koju je Wojtyla imao prema Hrvatskoj i Hrvatima. Kardinal Dziwisz kaže: „To je nešto posebno. Ja ne znam je li on više volio Hrvatsku ili Poljsku, ali se zaista osjećalo da on voli Hrvatsku“. I to mi je kardinal Dziwisz sad opet ponovio. To mi je bilo drago.

Mislio sam ga samo kratko posjetiti, međutim, kardinal Dziwisz je inzistirao da dođem na objed, pa smo zajedno objedovali, s rektorom Katoličkog sveučilišta u Krakowu koji me primio, ugostio, suradnici rektora su me proveli kroz Krakow.

Nakon razgledavanja grada, došli smo na ručak kod kardinala Dziwisza. Tom prigodom kardinal Dziwisz mi je poklonio moći sv. Ivana Pavla II. koje sam donio u Zadar, u relikvijaru, i mi ćemo se s njima ovdje dobro ‘okoristiti’.

Jer Ivan Pavao II. je zaista još uvijek u sjećanju naših ljudi, u zahvalnom sjećanju. Siguran sam da mu se mnogi mole, jer je moćan. Osim toga, kako nas je volio ovdje na zemlji, siguran sam da nas voli i s neba.

Kako je bilo na susretu s rektorom Sveučilišta u Krakowu?

Ivan Pavao II. je bio sveučilišni profesor, ali nije predavao na Sveučilištu koje sam pohodio. To je novo sveučilište, Katoličko sveučilište Ivan Pavao II. Krakow je zaista veliki studentski grad, rekli su mi da imaju preko 200 000 studenata. To je jako puno. Imaju nekoliko sveučilišta u Krakowu. Ovo je posvećeno sv. Ivanu Pavlu II., a rektor je svećenik. Pokazao mi je zgrade Sveučilišta gdje imaju nekoliko fakulteta. Rektorovi suradnici su me proveli po gradu, do Wawela i pokazali su mi znamenitosti Krakowa.

U čemu je aktualnost beatifikacije Wyszynskog? U vremenu kad se mnogi udaljuju od Katoličke Crkve, pa i u Poljskoj, Duh Sveti sjaji s podizanjem takvih uzora blaženika, za koje je papa Franjo rekao da smo i mi, poput njih, pozvani biti svjetlo u tami, tako ih nasljedovati.

Moramo se opet vratiti Ivanu Pavlu II. jer on je bio zagovornik i promicatelj proglašavanja blaženih i svetih. Nitko nije toliko učinio za te čine svetosti kao što je Ivan Pavao II., proglašavajući preko 500 svetaca i više od 1400 blaženika.

Ivan Pavao II. na tome je jako inzistirao. Jer je htio baš u ovom vremenu koje je sekularizirano, koje nema osjećaja za otajstvenost, koje ne razmišlja o budućnosti, nema osjećaja za svete i ulogu svetaca u našem životu, htio je to revalorizirati.

Kad je Ivan Pavao II. drugi put dolazio u Hrvatsku, onda je smatrao – Moram nešto pokloniti Hrvatima! Papa je smatrao – Najveći poklon je ako nekoga proglasim blaženim ili svetim. I tako je učinio sa Stepincem 1998. godine.

Kad je Papa dolazio 2003. g. u Hrvatsku, isto tako je razmišljao – Što mogu sad u ovoj prigodi pokloniti Hrvatima? Bila je ‘na tapeti’ bl. Marija Propetog Petković koja vjerojatno još ne bi bila došla na red. Ali, Papa je inzistirao. Čudo se dogodilo, dakle, nema razloga da se ne proglasi. Ali, nije bila još na redu. Ali, učinite da dođe na red. Hoću reći… Ali sigurno da Petković ne bi bila još proglašena blaženom.

Papa Ivan Pavao II. bio je promotor svetosti sinova Crkve. Pogotovo mu je bilo drago ako su to laici. Kao što je proglasio blaženim Ivana Merza u Banja Luci. Ili ako su to osobe posvećenog života, biskupi, svećenici, obitelj. Ivan Pavao II. proglasio je prvu obitelj blaženom u Italiji.

Dakle, Ivan Pavao II. je imao taj osjećaj – svetost je nazočna u svakoj pori života, u svakom zvanju i u svakom čovjeku. I on je na taj način nudio uzore svetaca suvremenim ljudima. Mislim da je dobro pogodio. I beatifikacija Wyszynskog je nastavak Wojtyline pastoralne inicijative i pastoralne zauzetosti.

U Poljskoj je poljski Parlament 2021. godinu proglasio Godinom kardinala Wyszynskog. U tom kontekstu treba reći da su i poljske državne vlasti zaista svjesne veličine toga primasa kojega nazivaju i svojevrsnim državnim poglavarom, velikim moralnim autoritetom baš i u državničkom smislu.

Uz toliko biskupa i svećenika koji su ispunili gotovo polovicu crkve, bilo je zaista impresivno vidjeti od oltara s lijeve strane i odozdo s desne strane, kako je popunjeno predstavnicima različitih društvenih, političkih, kulturnih struktura, među kojima je bio i predsjednik Poljske Andrzej Duda, mladi predsjednik sa svojom ženom.

Mene osobno zaista je impresionirala njegova pobožnost koja se očitovala u njegovoj zahvali nakon primljene pričesti. I on i žena, kada su primili pričest, kleknuli su na pod, nisu imali neko klecalo. Ostali su desetak minuta u zahvali Gospodinu što je došao posjetiti, što ih je nahranio svojim Tijelom.

Utječe to i na nas biskupe i na sve koji su to vidjeli. Zato čestitam poljskom narodu, čestitam poljskom Parlamentu koji je proglasio ovu godinu Godinom kardinala Wyszynskog jer zaista je bio čovjek Crkve, čovjek naroda, čovjek Božji koji je ostavio velikog traga. I sada se vidi i osjeća njegova velika uloga!

Zaista se u danima beatifikacije u Poljskoj osjećala atmosfera zajedništva, atmosfera zahvalnosti za jednog takvog uzora biskupima, vjernicima i svakome tko poštuje svetost, zauzetost i hrabrost osobito tako hrabrog i nepokolebljivog svjedoka vjere kojega je Bog po sadašnjem Papi, papi Franji i po Kongregaciji za proglašenje blaženih, uzdigao na oltar.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/ ika