Među divotama iz svijeta koje su nam ovoga tjedna servirali naši mediji ističe se, i tjera na razmišljanje, vijest kako je država Washington prva u SAD-u legalizirala kompostiranje ljudi. Da, dobro ste pročitali, piše Nino Raspudić za Večernji list u kolumni koju djelomice prenosimo.
…
Mediji navode kako je ova praksa nastala kao plod 7-godišnjeg istraživanja poduzetnice Katrine Spade i grupe znanstvenika koje je angažirala kako bi dokazala da je zamisao o pretvaranju tijela u gnojivo sigurna i izvediva. Ona je najviše i lobirala za donošenje novog zakona.
“Rekompozicija je alternativa kremiranju ili pokapanju. Radi se o prirodnom, sigurnom i održivom procesu koji će smanjiti emisije stakleničkih plinova”, izjavila je poduzetnica.
Kompostiranje klijenata izgleda tako što djelatnici tvrtke stavljaju tijelo pokojnika u čelični kontejner pun drvene piljevine i slame, koji se zatim zatvara, a tijelo se tijekom sljedećih mjesec dana raspada i truli prirodnim putem, uz dodavanje termofilnih bakterija i povremeno usisavanje zraka. Na kraju procesa kompostiranja bližnjima se daje vreća zemlje sačinjene od pokojnikovih ostataka, koju mogu koristiti pri sadnji cvijeća, povrća ili drveća.
Stvar me neodoljivo podsjetila na ono što sam svojevremeno vidio i osjetio u Auschwitzu, gdje me posebno zgrozilo ekonomističko dehumaniziranje ljudskog tijela. Nacisti su logoraša sveli na ekološki problem i puki materijalni resurs, dakle, prvo ga treba ogoliti, iščupati mu zlatne zube, ošišati i iskoristiti kosu, a onda na najefikasniji način smaknuti i ukloniti ostatke. Još da su nacisti znali za kompostiranje gdje bi im kraj bio!
Čovjek se u judeokršćanskoj civilizaciji promatrao kao stvoren na sliku Božju, u kršćanstvu dijelom čak i materijalnim obličjem, jer je druga božanska osoba, Sin, uzela ljudski lik i bila ljudima jednaka u svemu osim u grijehu.
To ne negira činjenicu da se naše fizičko tijelo sastoji od tvarnih sastavnica preuzetih iz prirodnog okoliša, s kojim smo u stalnoj razmjeni. Otkud mi inače 2019. dodatnih sto kila na onaj sićušni spoj jajašca i spermija iz 1975.? Atom ugljika s mog uha je možda bio u repu nekog dinosaura, fosfor iz mog zuba je prije tisuću godina možda bio u mrkvi u Armeniji. No mi, u bitnome, nismo puka tvar već njezin specifičan, organski raspored, Mi smo informacija, riječ, logos, oblik uređenja tog materijala, tako valja tumačiti dah Božji koji oživljava zemaljski prah od kojeg smo sazdani.
Pa čemu onda kmečati radi kompostiranja ljudi? Prah si bio i u prah ćeš se vratiti. Logički gledano, ako je nakon smrti to puki materijalni preostatak, koji se promatra isključivo kao ekonomski resurs, onda ni kanibalizam ne bi više bio tabu. Zašto odmah dijelom ne pojesti ono što je iskoristivo, dio osušiti u suhomesnate proizvode, ostalo u paštetu, kao s ostalom živinom?
Poanta je u tome što ljudi ne pokapaju svečano svoje mrtve radi mrtvih, već radi živih, zbog zajednice, jer taj iskaz ritualnog poštovanja učvršćuje veze među generacijama bez čega nema baštine i civilizacije.
Giambattista Vico, genijalni mislilac s početka 18. stoljeća i utemeljitelj filozofije povijesti, piše kako ljudi iz prvobitnog divljeg, nomadskog, promiskuitetnog prirodnog stanja prelaze u civilizaciju zahvaljujući trima institucijama, a to su religija, vjenčanja i pokapanje mrtvih.
Mjesto gdje čovjek pokapa svoje drage mrtve postaju mu posebno važna. Tu se zaustavlja, nastanjuje, prestaje biti nomad, taj dio zemlje, gdje leže njegovi preci drugačiji mu je od svih drugih područja, to je dom, zavičaj, tu je zametak gradova, država, civilizacije. Pomislimo na ekstremne primjere poput egipatskih piramida ili neke bliže, intimnije slike, poput atmosfere naših grobalja na Dušni dan.
…
A sada se pokojnika želi svesti na iskoristivost za metar kvadratni gnojiva. Osamdesetih je kružio morbidan srpski vic o Titu – Zašto u “Kući cvijeća” (poetičan, službeni naziv za Brozovo zadnje počivalište) tako dobro raste cvijeće? Zato što je dobro đubre ispod.
Ovakvi eko-nacisti ti nabijaju krivnju što si uopće živ, kao da čovjek već po sebi nije dio prirode, nego postoji neka sveta priroda minus čovjek i naknadna krivnja čovjeka što postoji pa on tu mora biti manji od makova zrna. A opet, sve je to čovjekova teorija. Brine li se vuk kada pokolje cijelo stado ovaca iako ih ne može pojesti? Razmišlja li mrav o utjecaju mravinjaka na okoliš ili bilo koja invazivna životinjska ili biljna vrsta? Ne, ali mi smo ipak ljudi pa imamo drugačiju odgovornost. Ali po čemu smo mi ljudi? Što su nam ti eko-redukcionisti, korisne budale krupnog kapitala uopće ostavili od ljudskih atributa?
…
Za zaključak se treba vratiti velikom filozofu. U 18. stoljeću, u vrijeme kada su prosvjetitelji bili opijeni vjerom u beskonačni progres, koja će brodolom doživjeti kasnije (Auschwitz, Hirošima, Černobil samo su neki od simbola tog potopa), Vico piše kako se razvoj svake civilizacije odvija po istom obrascu kao i razvoj individualnog čovjeka, tako i ona ima svoje djetinjstvo, mladost i zrelost. Njegova novost leži u uvidu da u fazi kada civilizacija dosegne svoj vrhunac, svoju zrelost u tzv. “vremenu čovjeka”, kada više ne vlada mašta, mit i ep, već razum, kalkulacija i isključiva briga za materijalno blagostanje, ljudi lako zapadaju u tzv. “barbarstvo razuma” pa dolazi do propasti. Najbolji primjer propasti civilizacije i pada u barbarstvo je sudbina Zapadnog Rimskog Carstva. I naizgled najjače civilizacije su, dakle, vrlo krhke i mogu se održati na životu samo njegujući vrijednosti koje su ih izgradile. Podrivanje dostojanstvenog pokapanja mrtvih, kao trećeg Vicova stupa koji se sada našao na udaru, dodatni je čavao u lijes nekoć veličanstvenog Zapada. Koliko će trajati truljenje te civilizacije prije konačnog pakiranja “komposta” ostaje vidjeti.
Cijelu kolumnu pročitajte na portalu Večernjeg lista.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
