Papa Franjo častio relikvije sv. Leopolda Mandića i Pija iz Pietrelcine

Papa Franjo uputio se jučer (6. veljače) popodne u Baziliku sv. Petra kako bi častio relikvije sv. Leopolda Mandića i Pija iz Pietrelcine. Vatikanski dnevnik L’Osservatore Romano prenio je da se Sveti Otac zadržao pred izloženim tijelima dvojice svetih ispovjednika u osobnoj molitvi, a pratio ga je mons. Rino Fisichella, predsjednik Papinskog vijeća za promicanje nove evangelizacije. Papa se među klupama Bazilike zadržao oko pola sata te se pridružio skupini koja je molila krunicu, a prije odlaska je pozdravio vjernike i nekoliko prisutnih redovnika, navodi Radio Vatikan.

Sveti Leopold Mandić

Naš zemljak i svetac, fra Bogdan Leopold Mandić, rodio se 12. svibnja 1866. u Herceg Novom (danas Crna Gora). Njegovi roditelji, otac Petar Antun Mandić i majka Dragica rođ. Carević, na krštenju su mu dali ime Bogdan Ivan.

Dječak se od rane mladosti odlikovao uzornim vladanjem i ljubavlju prema svojim vršnjacima i drugim prijateljima, tako da mu je kotorski biskup Kazimir Forlani prigodom ulaska u Kapucinsko sjemenište u Udinama da svjedočanstvo da je “od najnježnijih godina davao primjer svake kreposti, jer je cijelom dušom nastojao oko kršćanske savršenosti”. U sjemeništu je bio u Veneciji, a po ondašnjem redovničkom običaju, prilikom stupanja u novicijat i oblačenja redovničkog odijela, u znak ‘novog života’ poglavari mu dodjeljuju i novo ime: LEOPOLD. Zaređen je 1890.

Velika mu je želja bila pomirenje zapadnog i istočnog kršćanstva jer je rođen u kraju, Boki Kotorskoj, gdje se taj utjecaj jako snažno isprepletao u svakodnevnom životu.

Kao mladi svećenik u početku je djelovao u raznim samostanima, gdje se uvijek u duhu sv. oca Franje rado primao svakog posla. Jedno vrijeme je djelovao i u hrvatskim krajevima, i to kao poglavar samostana Gospe od Zdravlja u Zadru, a oko godinu dana u Kopru. Svega nekoliko dana tijekom 1923. godine djelovao je i u Rijeci. No, najduže boravi u Padovi (od 1906. pa do smrti 1942.) i to prvenstveno kao ispovjednik.

Kad je uvidio da se neće moći posvetiti aktivnom radu za crkveno jedinstvo Istoka i Zapada, te spoznao da je njegovo poslanje da svoj život posveti radu za duše u ispovjedaonici, načinio je zavjet da će, između ostalog, svakoga čovjeka koji dođe k njemu na ispovijed primiti kao istočnog kršćanskog brata: u postupak sa svakim pojedinim pokornikom stavit će su svoju želju za svetim jedinstvom između kršćanskog Istoka i Zapada.

Nakon jutarnje mise, cijeli dan provodio bi u ispovjedaonici, a sam se ispovijedao svakog dana!

Nikada se nije umorio ili odbio bilo koju dušu koja bi mu prišla i nakon 12-14 sati ispovijedanja. Imao je dar poniranja u ljudska srca i mogao je pokornicima u ispovjedi otkriti njihovo pravo duhovno stanje. Zvali su ga „čitač ljudskih srdaca“. Već na samom početku ispovijedi često bi rekao: „Dosta, sve znam, ne trebaš mi više govoriti.“

Zanimljiv se događaj zbio jednog dana kad je u blizini crkve pokraj sveca prošao jedan čovjek kojega otac Leopold do tada nikada nije vidio. Taj čovjek više od 40 godina nije bio u crkvi, te se loše izražavao o crkvi i o svećenicima. Otac Leopold ga je uporno gledao pa mu je čovjek pristupio jer je pomislio da ga ovaj želi nešto važno pitati. A otac Leopold mu je rekao: “Želim da odmah pođete sa mnom u crkvu!” I zaista čovjek je pošao s njim u crkvu, a otac Leopold ga je ispovjedio. I od tada on je postao kršćanin, i svima je pričao o “čudesnom” pogledu oca Leopolda.

Njegova ispovjedaonica bila je opsjedana od ljudi svakodnevno po deset, pa i više sati; i tako kroz gotovo 40 godina! A ljudi i pokornici dolazili su ne samo iz Padove i njezine okolice, nego i iz drugih udaljenih mjesta Italije i Europe. K njemu su na ispovijed hrlili ljudi različitog društvenog statusa: od sveučilišnih profesora i biskupa do seljaka; od visokih oficira do radnika i domaćica, svećenici, industrijalci, trgovci. Svi su se oni gurali oko njegove ispovjedaonice-sobice i strpljivo čekalo svoj trenutak za izmirenjem s Bogom i ljudima.

Kad je iscrpljen ispovjedničkom službom i bolešću 30. srpnja 1942. preminuo u Padovi, vjerni ga je narod sa svoje strane odmah proglasio svecem. Njegovo se štovanje, upravo munjevitom brzinom proširilo po svim zemljama i kontinentima. U našoj domovini Hrvatskoj njegovo štovanje počeo je najprije širiti kardinal Alojzije Stepinac.

Blaženim je proglašen od pape Pavla VI 1976., a nakon čudesnog ozdravljenja Elizabete Ponzolotto, a koje je predloženo u apostolskom postupku za njegovo proglašenje svetim, kanoniziran je u sveca Katoličke Crkve. Nakon što je papinski liječnički savjet potvrdio velikom većinom glasova da je ozdravljenje gospođe Ponzlotto čudo, uslijedila je objava dekreta pape Ivana Pavla II. o dokazanom čudu koje se dogodilo na zagovor blaženog Leopolda.

Tako je hrvatski narod dobio iza svetog Nikole Tavelića drugog sveca u povijesti Crkve u Hrvata.

Padre Pio

23. rujna slavimo blagdan velikog sveca suvremenog vremena, svetog Padre Pija iz Pietrelcine.

Ono po čemu ga većina ljudi pamti ili zna su njegove stigme – Kristove rane – koje je nosio gotovo cijeli život, a nestale su mu kao i svetom Franji nekoliko dana prije smrti. Međutim, taj veliki Božji čovjek se odlikovao ponajprije svetošću i iznimnim životom.

Izvanredna svetost očitovala se nadasve u junačkom svakodnevnom i dugogodišnjem ispovijedanju.

Godinama, a počevši od 1918. pa sve do smrti 1968. godine, on je bio rob ispovjedaonice. Otimao je, kako se sam izrazio, duše iz vražjih ralja. Doživljavao je riječi svetog Petra: «Braćo! Budni budite jer protivnik vaš đavao kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre.» Duboka suživljenost s mukama Isusovim na križu, za spasenje svih nas, gonila je Padra Pija da se sav uloži u posluživanje sakramenta svete ispovijedi.

I u tom je bio obdaren izvanrednim znakovima, osobito darom čitanja u dušu. Nije to bilo redovito, ali niti baš rijetko. No osim toga dara, on je stekao i silno duhovno i psihološko iskustvo koje mu je omogućilo da rješava najzamršenije probleme svojih pokornika, u ispovjedaonici i izvan nje. Zapravo, Padre Pio pripada trolistu najpoznatijih svetaca – ispovjednika: sveti župnik Arški Ivan Vianney (od 1786. do 1859.), sv. Leopold Bogdan Mandić (1866. do 1942.) i sveti Padre Pio (1887. do 1968.). I eto, to je osobita poruka i pouka našega sveca: cijeniti i prakticirati taj sveti sakrament kojim njegujemo svesrdne odnose s Bogom i braćom ljudima.

Osim te herojske svetosti u neumornom posluživanju sakramenta pokore, Padre Pio bio je izvanredan molitelj. I u molitvi nerijetko je uživao posebne Božje darove, i izvanjske (kao npr. ekstaze i viđenja) i nutarnje (dar kontemplacije). Naročito je zapamćen kao istaknuti služitelj svete mise. Iz njegovih povjerljivih očitovanja i pisama možemo zaključiti da je u svakoj svetoj misi iznutra osjećao osobito jedinstvo s Isusom na križu, i kao teško trpljenje i kao vatru silne ljubavi.

I nema svetosti bez kršćanske dobrotvornosti. Već kao ispovjednik i duhovni učitelj, on je tolike ljude tješio i hrabrio na putu života! A mnogi su k tomu posvjedočili da su, već za njegova života, zadobili čudesno ozdravljenje i od najtežih bolesti. No jedno od najvećih djela njegove dobrotvornosti jest velika bolnica koju su njegova kapucinska braća i njegovi najbliži suradnici mogli podići uz pomoć velikih donatora, koji su se tako htjeli odužiti za tolika duhovna dobra što su ih primili posredstvom Padra Pija. On je tu bolnicu nazvao Kuća olakšanja ljudske patnje.

Ta bolnica danas ima tisuću dvjesto kreveta. U njoj radi na stotine liječnika i nekoliko tisuća drugoga medicinskog osoblja. Padre Pio htio je da bolnica i njezini namještenici budu na najvišoj visini medicinske znanosti. Zastupao je u najvišem smislu takozvanu integralnu medicinu. Uvijek je isticao dvoje, i za života i kao zadaću poslije njegove smrti: da u bolnicu imaju pristup i siromašniji ljudi, te da se sve medicinsko osoblje odlikuje osobitim ljudskim postupkom prema bolesnicima.

Tek smo ukratko orisali neke glavne crte zadivljujuće osobe i visoke kršćanske svetosti Padra Pija.