U razgovoru za HRT zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić odgovarao je na pitanja o vjeronauku u školama, zahtjevima da se revidiraju ugovori sa Svetom stolicom te o procesu kanonizacije kardinala Alojzija Stepinca.
“Vjeronauk je prije 25 godina ponovno uveden u hrvatske škole, na temelju Ugovora Svete Stolice i RH te na temelju provedbenog ugovora Vlade i Hrvatske biskupske konferencije”, podsjetio je kardinal Josip Bozanić. “U osnovnim školama vjeronauk kao izborni predmet odabire 90 posto učenika, u srednjim školama njih 75 posto, što govori o tome da je u našim školama uveden po demokratskom slobodnom izboru”, rekao je. Naglasio je je kako je vjeronauk nakon Drugog svjetskog rata nasilno izbačen iz škola.
Na pitanje o mogućoj reviziji Ugovora sa Svetom Stolicom, kardinal Josip Bozanić odgovorio je kako ugovori i konkordati sa Svetom Stolicom imaju trajnu vrijednost, a da je Hrvatska njima ušla u krug europskih zemalja koje imaju posebne odnose sa Svetom Stolicom.
Što su “Vatikanski ugovori”?
Ugovori između Svete Stolice i Republike Hrvatske stvaraju politički i pravni okvir za djelovanje Katoličke crkve u našoj zemlji: na taj način ona može izvršavati svoje poslanje u Republici Hrvatskoj poštujući njezine vjerske, kulturne i povijesne posebnosti. Predstavljaju međunarodne ugovore sklopljene između dva subjekta međunarodnog prava, Republike Hrvatske i Svete Stolice, navodi u svom radu “Ugovori Svete stolice i Republike Hrvatske” Tatjana Lušić, dipl. oec.
Upravo je Vatikan zagovarao priznanje Republike Hrvatske na međunarodnoj sceni, te je među prvima i priznao 13. siječnja 1992. godine.
Ugovori također predstavljaju načelo odijeljenosti Crkve i države prema kojem su svaka u svom poretku neovisne i samostalne, a s druge se strane pak promiče zdrava suradnja i crkve i države. Time se postavljaju čvrsti temelji zajedničkog djelovanja za opće dobro.
Međunarodni ugovori, formalno pravni okvir diplomatskih odnosa, između Svete Stolice i Republike Hrvatske, podrazumijevaju četiri ugovora:
* Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture; ratificiran 24. siječnja 1997.
* Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o dušebrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske; ratificiran 24. siječnja 1997.
* Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima; ratificiran 9. veljače 1997.
* Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima; ratificiran 4. prosinca 1998.
Osim ovih samorazumljivih tema, prisutne su i dvije koje se odnose na imovinu: povratak imovine oduzete tijekom komunističkog režima i novčani prinosi Republike Hrvatske Katoličkoj crkvi.
Što se tiče povratka oduzete imovine, Ugovorom o gospodarskim pitanjima Republika Hrvatska obvezala se da će:
* vratiti u naravi ona dobra koja je moguće vratiti
* naći odgovarajuću zamjenu za ona dobara koja nije moguće vratiti
* isplaćivati naknadu u novcu za ostalu imovinu.
Popis dobara koja su bila u vlasništvu Katoličke crkve treba utvrditi mješovita komisija. Povrat oduzete imovine Katoličkoj crkvi u zemljama srednje i istočne Europe, rješavalo se također ugovorima sa Svetom Stolicom.
Kod novčanih prinosa Republika Hrvatska imala je u vidu tri načela prigodom ovakve odluke:
1. priznaje se društveno vrijedan rad Katoličke crkve u službi građana na kulturnom, odgojnom, društvenom i etičkom polju
2. spomenuti godišnji novčani doprinosi omogućit će Katoličkoj crkvi da na doličan način nastavi promicanje općeg dobra
3. pri određivanju spomenutog iznosa mjerodavne i crkvene i državne vlasti imale su na umu postotak građana koji se izjašnjavaju katolicima.
Državna pomoć vjerskim zajednicama može biti posredna (porezne olakšice) ili neposredna, novčana.
I jedan i drugi način pomoći povezan je s državnim proračunom. Zbog gospodarske situacije nije se išlo na soluciju nekakvih poreza u korist crkve.
Kako je bilo prije Republike Hrvatske?
Nezaobilazan povijesni aspekt daje slijed razvoja odnosa kako povijesnih tako i diplomatskih od njihovih početaka pa do današnjih dana. Kroz povijesni slijed može se pratiti i pravni tijek nastajanja i stvaranja konkordata tj. međunarodnih ugovora Svete Stolice i Republike Hrvatske.
Do 1918. vrijedio je konkordat koji je bio sklopljen 1855. između Austro-Ugarske i Vatikana.
Godine 1936. potpisan je novi ugovor, ali je propao zbog opozicije Srpske pravoslavne crkve, koja je željela sačuvati svoj privilegirani položaj u Jugoslaviji. Katolička crkva bila je jedina vjerska zajednica koja u prvoj Jugoslaviji nije imala zakonski uređen odnos s državom.
Sama ta činjenica dovoljna je za razumijevanje zašto su ti ugovori važni – i kome smetaju.
Poslije Drugog svjetskog rata Tito je pokušao prekinuti vezu između hrvatskog naroda i Svete Stolice, nudio je zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu stvaranje “Hrvatske nacionalne crkve”, slično “Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi” koja je postojala za NDH, što je Stepinac naravno odbio.
Papa Pio Xll. podržao je nadbiskupa Stepinca i imenovao ga kardinalom, što je naljutilo komunističkog diktatora koji je svoje protivnike nemilosrdno eliminirao. Dolazi do strahovitih napada na biskupe i teror nad njima, a nadbiskup Stepinac osuđen je i otrovan.
Tito tada prekida diplomatske veze sa Svetom Stolicom, optuživši Crkvu da se miješa u unutarnje poslove države, te je pokušao potpuno izolirati Hrvatsku od Svete Stolice i Katoličke crkve u svijetu.
Komunistički režim, tražeći nekakav modus vivendi s Katoličkom crkvom, potpisuje poznati Protokol 25. lipnja 1966. kojim je predviđena uspostava odnosa između SFRJ i Svete Stolice na razini izaslanika vlade pri Svetoj Stolici i apostolskog delegata s funkcijom izaslanika Svete Stolice pri vladi SFRJ.
Sveta Stolica i SFRJ ipak 1970. uspostavljaju diplomatske odnose na razini veleposlanika.
Ivan Pavao II. najviše je učinio, da Republika Hrvatska 1992. bude diplomatski priznata, zahvaljujući njegovim diplomatskim inicijativama u Europi i svijetu.
Značaj ugovora sa Svetom stolicom
Značaj je “Vatikanskih ugovora” dvojak. Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom čine dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj snazi su iznad ostalih zakona.
Dakle, zastupnici u Saboru ne mogu donijeti zakon kojim se derogiraju odredbe međunarodnih ugovora. Stoga da bi se prava katoličkih vjernika ili Crkve u Hrvatskoj ograničila ili promijenila na bilo koji način, potrebno je poništiti ili promijeniti međunarodne ugovore.
Mogu li se ugovori mijenjati?
Prof. Neven Budak s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, blizak SDP-u, bio je među inicijatorima ocjene ustavnosti Ugovora između Hrvatske i Svete Stolice.
Općenito prihvaćeno pravno načelo glasi: Ugovorâ se treba pridržavati – Pacta sunt servanda, ali ugovori nisu nepromjenjivi i nisu neraskidivi. Vrijedi to i za Ugovore između Svete Stolice i Republike Hrvatske. U Ugovoru o pravnim pitanjima, na kraju, kaže se: „U slučaju da jedna od visokih ugovornih strana bude smatrala da su se bitno promijenile prilike u kojima je sklopljen ovaj Ugovor, tako da ga treba mijenjati, započet će odgovarajuće promjene“ (čl. 19, 2). Slično se određuje i u Ugovoru o suradnji na području odgoja i kulture, kao i u onome o dušobrižništvu (čl. 15, 2 i čl. 12, 2). I u Ugovoru o gospodarskim pitanjima na kraju stoji: „Ako bilo koja od visokih ugovornih strana bude smatrala da su se bitno promijenile prilike u kojima je sklopljen ovaj Ugovor, tako da ga treba mijenjati, započet će pregovore o njegovoj prilagodbi novim okolnostima“ (čl. 15, 2). U tim Ugovorima se ne govori o njihovu raskidu, ali je sasvim jasno da svaka od ugovornih strana može u danom trenutku izjaviti da od njih odustaje.
Nije, dakle, ništa sporno da se Ugovori sa Svetom Stolicom mogu mijenjati obostranim sporazum, a također posve raskinuti, pa i jednostrano, navodi Dr. Velimir Blažević.
Svrha Ugovora
U uvodu svakog od Ugovora označuje se njihova glavna svrha:
-određivanje pravnog okvira između Katoličke crkve i Republike Hrvatske
-uređivanje odnosa između Katoličke crkve i Republike Hrvatske na području kulture i odgoja
-na prikladan i trajan način urediti dušobrižničku skrb za vjernike katolike, pripadnike oružanih snaga i redarstvenih snaga
-osiguranje pastoralnog djelovanja Katoličke crkve u Republici Hrvatskoj.
Ovdje posebno ističemo pitanje vjeronauka.
Hrvatski ugovor o odgoju i kulturi donosi načela o nastavi vjeronauka u javnim školama i predškolskim ustanovama, uz opće načelo, da su roditelji prvi nadležni za odgoj djece. Jamči se nastava vjeronauka “kao obveznoga predmeta za one koji ga izaberu, pod istim uvjetima pod kojima se izvodi nastava ostalih obveznih predmeta”.
Članak 1. kaže “Odgojno obrazovni sustav u javnim predškolskim ustanovama i školama, uključujući i visoka učilišta, uzimat će u obzir vrijednosti kršćanske etike.”
Dakle, uzimaju se u obzir vrijednosti kršćanske etike u kojoj se prepoznaje gotovo 87,5 njezinog stanovništva (76 % katolika i 11,1 % pravoslavaca te 0,4 % protestanata prema popisu iz 1991. god.).
Katoličkoj crkvi priznaje se pravo osnivanja predškolskih ustanova i škola bilo kojeg stupnja, te pravo upravljanja tim školama prema zakonima kanonskog prava, hrvatskog državnog zakonodavstva i Ugovora o odgoju i kulturi. Temeljem ugovora Katolička crkva ima pravo pristupa državnim sredstvima javnog priopćavanja, te pravo osnivanja i djelovanja vlastitih radiopostaja i televizije.
Cijeli rad Tatjane Lušić, dipl. oec “Ugovori Svete stolice i Republike Hrvatske” kojim se naglašava važnost međunarodnopravnog uređenja odnosa sa Svetom Stolicom koja uživa svoju međunarodnu osobnost zato, što i drugi međunarodni akteri žele s njome ući u međunarodne odnose pa tako i Republika Hrvatska, možete pročitati ovdje.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
