Knjiga je svojevrsni žrtvoslov Banjolučke biskupije toko rata u BiH. Popisane su 1 054 žrtve, od toga 614 civila i 440 vojnika.
U dvorani Biskupskog ordinarijata u Banjoj Luci predstavljena je 26. siječnja knjiga dr. mons. Ante Orlovca Gubitci Banjolučke biskupije u ratu 1992.-1995. Riječ je o svojevrsnom žrtvoslovu Banjolučke biskupije u kojemu je autor poimence popisao sve civilne i vojne žrtve s područja te biskupije u proteklom ratu u BiH, prenosi nedjelja.ba.
„Knjiga je izuzetno teška. Vidjet ćete kad je uzmete u ruke. No, teška je i zbog svog sadržaja“, istaknuo je mons. Božinović te iznio osnovne podatke o djelo koja ima 343 stranice i čiji je izdavač i nakladnik Banjolučka biskupija. Nakon uvodnih napomena (5. – 35. str.) slijedi poimenični popis žrtava u šest dekanata Banjolučke biskupije (37. – 268. str), a potom su dva dodatka, tj. izvješća dvojice župnika o stradanju župa Sokoline i Liskovica. Nakon navedenih izvora i literature slijedi abecedni popis žrtava u cijeloj biskupiji što knjizi daje izvanrednu preglednost.
Djelo završava slikovnim prilogom (40-ak fotografija u boji) o čuvanju spomena na žrtve posljednjega rata u Banjolučkoj biskupiji.
Najviše sveukupnih žrtava imao je Bihaćki dekanat
Prof. Blažević je iznio opće statističke podatke koji se doznaju iz knjige, podatke za svaku od žrtava te govorio o vrijednosti i pouzdanosti knjige i podataka u nju unesenih. Sveukupan broj žrtava katolika na području Banjolučke biskupije u proteklom ratu iznosi 1054, od toga 614 civila (među njima sedam svećenika i jedna časna sestra redovnica) i 440 vojnika (pripadnika različitih vojski, najviše HVO-a) ili 910 muškaraca i 144 žene. Najviše sveukupnih žrtava imao je Bihaćki dekanat (386 žrtava) koji je prvi i po broju civilnih žrtava (282), dok je Jajački dekanat imao najviše vojnih žrtava (106). Župa s najvećim brojem ukupnih žrtava je Jajce (136), dok je župa s najviše civilnih žrtava Stara Rijeka (81).
Zahvaljujući istraživanju dr. Orlovca – istaknuo je dalje u svom izlaganju prof. Blažević – ova knjiga ne donosi samo suhoparne brojke pri govoru o žrtvama, nego i konkretne osobe: s imenom i prezimenom svakog stradalnika, s imenima njihovih roditelja i djevojačkim prezimenom majke, odnosno imenom bračnog druga, s podatcima kada i gdje je dotična žrtva rođena, gdje je živjela, koje je vjere i nacionalnosti, kada, gdje i na koji način je stradala, je li civil ili vojnik te gdje je pokopana.
Zabilježen način stradanja
Prof. Blažević je, nadalje, izdvojio neke podatke koji govore o mjestima i okrutnim načinima stradavanja civila i vojnika. Tako se o civilnim žrtvama navodi: „izveden iz svoje kuće i ubijen na dvorištu“, „masakriran i ubijen u vlastitoj kući“, „obješen u svojoj kući“, „zaklan od četnika u svojoj kući“, „poginula od eksplozivne naprave postavljene na prozor njene kuće“, „izgorjela u svojoj kući koju su zapalili srpski teroristi“, „ubijen tupim predmetom“, „ubijen željeznom šipkom“, „ubijen krampom kod kuće“, „izboden nožem“, „ubijen na kućnom pragu“, „četnici ga odveli od kuće u zatvor gdje je zlostavljan“, „razapet na drvo u gradskom parku“, „poginuo na prisilnom kopanju rovova“, „strašno zlostavljan i masakriran: vezan za hrast i zaklan nedaleko od svoje kuće (oderano mu lice u obliku križa)“, „izveden iz konvoja Crvenog križa i ubijen“, „ubijen od vojne policije Republike Srpske“, „ubijen u svojoj kući od srpskih ratnika koji su se vraćali s bojišta“, „ubijen u živom zidu u koji je bio odveden“, „ubijen u logoru ili umro od posljedica torture i mučenja u logorima“ (pa se navode: Keraterm, Omarska, Manjača, Betonara kod Sanskog Mosta, Kamenica kod Drvara, Batković kod Bijeljine), „morao po četničkom nalogu skupljati mrtve i voziti u masovnu grobnicu pa streljan kao nepoželjni svjedok…“
Prof. Blažević je na kraju istaknuo da će ova knjiga biti nezaobilazni izvor za sve one koji se budu bavili istraživanjem žrtava u nedavnom ratu, a njezina pouzdanost leži u tome što se podatci koje donosi temelje na vjerodostojnim izvorima, prije svega na službenim crkvenim matičnim knjigama (krštenih, vjenčanih i umrlih), ali i drugim autorima koji su se bavili istraživanjem žrtava, provjeravajući, kritički preispitujući, pa – i po potrebi – ispravljajući svaki krivi navod. „Zato se s punim pravom može reći da ova knjiga predstavlja najpouzdaniji i najsigurniji izvor za stjecanje uvida u veličinu zločina koji je izvršen nad nedužnim civilima katolicima i Hrvatima u župama Banjolučke biskupije“, zaključio je prof. Blažević.
Trajan spomen
Na kraju je o svojoj knjizi progovorio i sam autor, mons. Orlovac, koji se već dugi niz godina bavi proučavanjem prošlosti Banjolučke biskupije i njenih župa, pa tako i žrtvama njenih vjernika u proteklim ratovima. Upravo je svima njima htio ostaviti trajan spomen što ga je i ponukalo na pisanje ove knjige.
Autor je govorio o sadržaju knjige i poteškoćama koje su ga pratile na ovome radu. Posebno je istaknuo prikupljanje osnovnih podataka o stradanju svećenika Banjolučke biskupije – njih devet koji su izravno ubijeni ili umrli od posljedica ratnog stradanja, te jedne redovnice, a njima treba nadodati i petoricu svećenika koji su kasnije pomrli, ali su svi trajno nosili posljedice teških stradanja koja su jedva preživjeli. To znači da je u Banjolučkoj biskupiji stradalo 15 duhovnih zvanja u proteklom ratu, a to je više nego u svim drugim biskupijama u RH i BiH.
Autor je svjestan da jedan ovakav rad nužno podliježe i pogrješkama ili nepotpunim podatcima, pa moli čitatelje da mu pomognu – ukoliko imaju – točnim podatcima kako bi se ubuduće ispravili.
Na kraju je istaknuo da je ovu knjigu pisao „vjerom kršćanskog vjernika“, što se vidi i oblikovanju korica. Na naslovnici je bijeli križ na tamnoj pozadini, a zadnja pak stranica donosi lik Krista Uskrsnuloga s crkvom u pozadini. I križ i kip su stvarni – spomen-križ poginulim braniteljima na brdu Korićina između Livna i Glamoča, a kip pored župne crkve u Lištanima. Time je želio poslati vjerničku poruku: bjelinom križa u kontrastu s tamom u pozadini istaknuti vjeru u pobjedu dobra s Isusom, a likom Uskrsnuloga Pobjednika na zadnjoj stranici korica, s puno svjetla, vjeru u uskrsnuće.
Prije predstavljanja knjige, u katedrali Sv. Bonaventure sv. misu za sve žrtve Banjolučke biskupije u proteklom ratu slavio je biskup banjolučki mons. Franjo Komarica u zajedništvu sa svojim pomoćnim biskupom mons. Markom Semrenom i devetoricom svećenika.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
