Kad bi se problem izostanka minimalne suradnje između predsjednika države i predsjednika Vlade svodio samo na nespojivost karaktera Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića, stvarnog problema za državu ni u sljedećemu mandatu zapravo ne bi bilo. Bio bi to tek nastavak predstave koju smo gledali u proteklih pet godina, ‘tvrde kohabitacije‘, koja je u početku izgledala zabavno, a poslije sve zamornije i neodgovorno. No na kraju nije imala dramatične posljedice na funkcioniranje države u vanjskim poslovima, obrani i sigurnosti, za koje su suodgovorni, piše Višnja Starešina za Lider.
Predsjednik Vlade Plenković vodio je vanjske poslove, obranu i sigurnost sa svojih 99 posto premijerskih izvršnih ovlasti (u vezi s tim omjerom, začudo, obojica se slažu), a sa svojih mu je jedan posto ovlasti predsjednik Milanović postao najozbiljnija oporba. Plenković je svoju dionicu odradio u klasičnom sljedbeničkom stilu, najprije kao sljedbenik njemačke kancelarke Angele Merkel, zatim francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, vanjskopolitički pozicionirajući Hrvatsku u zapadni europski mainstream u vezi s dva ključna izazova (rusko-ukrajinski rat i bliskoistočni ratovi). Jednako je slijedio zapadni europski manistream i u obrani, održavajući odnose s SAD-om tek na pristojnome minimumu.
Bolje protivnik nego suradnik
Predsjednik Milanović sa svojih se jedan posto koristio da bi izborio utjecaj na kadroviranje u vojsci i sigurnosnom sustavu te oponirao prozapadnoj orijentaciji premijera Plenkovića: izrazito proruskim stajalištima o rusko-ukrajinskom ratu, antiizraelskim stajalištima u bliskoistočnim ratovima i povlaštenim odnosom s Miloradom Dodikom, crnom ovcom zapadnih politika. Ali sve je to ostalo na razini izričaja, koji je izvan hrvatskih granica malotko uopće primjećivao. Tako je bilo dosad.
>Starešina: Što stoji iza otvorene diverzije Elona Muska na njemačke parlamentarne izbore?
Nakon predsjedničkih izbora u igri su, očekivano, ostala dva stara igrača – Plenković i Milanović. Izbor Dragana Primorca kao HDZ-ova predsjedničkoga kandidata od početka je slao poruku da Plenković ne želi promjenu na Pantovčaku. Iznenadila ga je, vjerojatno, težina poraza njegova kandidata, što signalizira koliko je izgubio osjećaj i za stranačku i za biračku bazu. No sa stajališta državnih interesa poraznije je što Plenković nije primijetio da su se vremena promijenila, što mu je draže bilo zadržati protivnika nego dobiti suradnika na Pantovčaku.
Geopolitičko preslagivanje Europe ulazi u novu fazu koju će nova Trumpova administracija ubrzati te učiniti dinamičnijom i neizvjesnijom. Bit će to, vjerojatno, početak novoga bipolarnog poretka, zapadnoga pod vodstvom SAD-a i istočnoga pod vodstvom Kine, a koji će se uobličavati na rusko-ukrajinskome mirovnom procesu i na odnosu prema opstojnosti i sigurnosti Izraela. Kao kolateralni efekt mogu se aktivirati tinjajući sukobi kojima je bremenito hrvatsko istočno susjedstvo (BiH, Crna Gora, Kosovo, Srbija), mogu se probuditi povijesne imperijalne nostalgije i pojačani napori širenja utjecaja na samu Hrvatsku (Srbija, Mađarska, Italija…). I može se dogoditi da Hrvatska u nekoj novoj geopolitičkoj arhitekturi izgubi ono što je u posljednjih tridesetak godina stvorila – poziciju stabilne zapadnointegrirane države.
Neprepoznavanje prilika
Zato bi danas bilo iznimno važno da u državnom vrhu postoji suglasnost o tome da je hrvatski nacionalni interes ostati integrirani dio zapadnoga svijeta te kompetencija da se taktičkim političkim potezima taj interes očuva i unaprijedi. Danas i politička retorika dobiva novu težinu, pa je Zoran Milanović nakon osvajanja novog mandata u zapadnim medijima prepoznat kao – proruski predsjednik. Uskoro bi mogao dobiti i atribut – antiizraelskog predsjednika – iako je njegov utjecaj, kao i ukupan hrvatski utjecaj, na završetak rusko-ukrajinskog ili bliskoistočnih sukoba i dalje ravan nuli. No može postati teret u stvaranju nove geopolitičke karte Balkana.
Političko sljedbeništvo, koje je pak zaštitni znak djelovanja Andreja Plenkovića, postaje nedostatno u EU-u, koji će se također mijenjati, u kojem se danas nema koga slijediti. Čvrstom transatlantskom partnerstvu, koje je za ostvarenje hrvatskih strateških ciljeva uvijek bilo presudno, Plenković, a osobito Milanović, dosad nije bio sklon. U takvim okolnostima hrvatski problem u sljedećem razdoblju nisu karakterne razlike između Milanovića i Plenkovića te tvrdoća njihove kohabitacije, već nepostojanje usuglašenog minimuma nacionalnog interesa u geopolitički burnim vremenima – ostajemo li na Zapadu ili se vraćamo Istoku. I neprepoznavanje prilika da se aktivnim djelovanjem ti interesi zaštite ili čak unaprijede.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Izvor: narod.hr
