Velika geopolitička igra preslagivanja svijeta koja je u tijeku odigrava se na svim kontinentima svijeta. Početak pregovora Rusije i SAD-a o primirju i završetku rata u Ukrajini vrlo je važan dio tih događanja, koja su intenzivirana posljednjih godina velikim ekonomskim jačanjem Kine, njenim međunarodnim ulaganjima diljem svijeta i neformalnim bliskim savezom s Rusijom, uz niz ostalih čimbenika trenutne transformacije svijeta.
Stožerni problem SAD-a nije Rusija nego Kina – zašto?
Stožerni problem SAD ne zove se Europa, niti Ukrajina, a čak niti Rusija. Taj problem se zove Kina.
Kina danas stvara novi front globalnog ekonomskog razvoja. Sljedeće poglavlje samoizgradnje ove nacije, nakon snažnog unutarnjeg razvoja, odvija se kroz val ulaganja u veliki globalni infrastrukturni projekt – Inicijativu pojasa i puteva.
Takozvani novi Put svile za cilj ima povezati gotovo polovicu svjetske populacije, te uspostaviti trgovinske i investicijske veze koje se protežu preko cijelog sveta.
BDP druge najveće ekonomije svijeta, Kine, prema očekivanjima porasti će 8.2 posto ove godine, nastavljajući pobjeđivati sve svoje konkurente, uključujući i Sjedinjene Američke Države. Kina je jedina velika ekonomija koja je najlakš prebrodila krize proteklih godina, a ako nastavi kretati se trenutnom putanjom, postati će najveća ekonomija svijeta 2028.godine.
To je ono što najviše brine Donalda Trumpa i što će biti fokus njegove međunarodne politike, s ciljem gospodarskog osnaživanja SAD-a. To je bit Trumpovog “Make America Great Again”, stara, gospodarski progresivna, poželjna, privlačna i snažna Amerika.
Pregovori u Ukrajini su važni za SAD zbog Kine – zašto?
Između ostalog, u tom svjetlu se mogu promatrati i pregovori o miru u Ukrajini. Svakako, osim SAD-a i Rusije, i Ukrajina će biti uključena u te pregovore. Podnijela je veliku žrtvu u ovom ratu, rusku agresiju, ali i nesposobnost vlastitih vođa koji su doveli ovu veliku državu u težak položaj, čak i prije ruske agresije.
Do nasilnog rušenja s vlasti predsjednika Janukoviča, koji je bio proruski orijentiran, u Ukrajini su se smjenjivali na vlasti tzv. proeuropski i proruski čelnici. Ukrajina je zadržavala svoju relativno neutralnu poziciju, politički plivajući između Europe i Rusije. I to se činio nekako najbolji put za ovu državu.
Čak je i Rusija, a ne samo Ukrajina, imala velike planove oko približavanja Europi, što je bila njena naglašena politika još od Petra Velikog. Baš zbog toga Petar Veliki je svoju prijestolnicu Sankt Petersburg izgradio na par desetaka kilometra od europskih Finske i Švedske: da glavni grad velike i moćne Rusije bude u Europi. Ali Europa je, najviše pod utjecajem anglosakonske politike još od 19. stoljeća, oduvijek gurala Rusiju dalje od Europe, a osobito od bliže suradnje s Njemačkom.
Komunistička revolucija u Rusiji, nasilje, teror i ubijanja posve su udaljile Rusiju od Europe u 20. stoljeću, slično kao Hrvatsku od Srednje Europe i Mediterana gdje je pripadala 1000 godina. Komunizam udaljava ljude i gradi zidove tamo gdje nisu postojali.
Tako je Rusija bila “crvena diktatura” određena na izolaciju i civilizacijsko nazadovanje. Nakon pada Berlinskog zida, Rusija ponovno pruža ruku prema Europi, ali je Europa malo po malo odbija, često pod pritiskom anglosaksonskog transatlantizma, do definitivnog raskola koji se dogodio agresijom na Ukrajinu.
Slična upozorenja
Dogodilo se ono što je Putin 2007. predvidio u Munchenu, a na istom mjestu Vance to ponovio i otvoreno rekao u lice europskim vođama 18 godina kasnije. Upozorenja su bila vrlo slična.
Trump i njegovi savjetnici shvaćaju da su se dvije velesile, Rusija i Kina, bitno zbližile za vrijeme rata u Ukrajini. To sigurno američka administracija vidi kao određenu vrstu prijetnje u trenutnoj transformaciji svijeta, kako ekonomsku, tako i vojnu.
Moguće je da će Trump pokušati zaustaviti rat u Ukrajini, skinuti Rusiji sankcije i pokušati okrenuti je suradnji sa Zapadom. Ali ta suradnja sigurno neće biti na račun SAD-a, primjerice u energetskoj politici prema Europi. Trump zna da kada bi Kina ostala usamljena u međunarodnoj politici, pritisak SAD-a prema njoj bio bi olakšan.
Naravno, to zna i Putin.
Zbog toga će pregovori o miru u Ukrajini biti naporni i neizvjesni s mogućim brojnim opcijama. U koje će se ukalkulirati i buduća izgradnja svijeta u desetljećima pred nama.
Postoji strah da će najgore proći Ukrajina. Ostaje pitanje kako će Zelenski reagirati, hoće li biti prisiljen dozvoliti izbore kao što je Tuđman napravio za vrijeme rata dok je veliki dio Hrvatske bio okupiran i hoće li Zelenski uopće ostati na vlasti.
Ne postoji rješenje koje bi potpuno zadovoljilo i one Rusiji i Ukrajini
Sigurno je da ne postoji rješenje koje bi potpuno zadovoljilo i Rusiju i Ukrajinu. Ali ne bi bilo prvi puta u povijesti da mali stradaju na račun velikog. Mirotvorna politika Donalda Trumpa u prvom mandatu i oživotvorenje stare Monroeove doktrine u 21. stoljeću daje nadu da će rušenje unipolarnog svijeta proći u relativnom miru.
S velikim nadama u obnovu identitetskih i općeljudskih vrijednosti na kojima je izgrađena zapadna civilizacija – politički, kulturološki i gospodarski. Ako to tako ne bude, postoji opasnost da će “opasne ideologije” ponovno primiti korijen na Zapadu, kao što se događalo u 20. stoljeću. Ono što se ljudima činilo kao ideal, postalo je uzrokom patnji i propasti.
Trump želi zaustaviti rat u Ukrajini – zašto?
Donald Trump obećao je predizbornoj kampanji “zaustaviti rat u 24 sata”. To je bila samo predizborna retorika, jer je tako nešto nemoguće. Ali šok je došao, ne nakon 24 sata, nego nešto više od 24 dana od Trumpove inauguracije. Trump je osobno kontaktirao Putina, u namjeri da se krvoproliće u Ukrajini zaustavi.
Zašto?
Možemo poći od pretpostavke da je sadašnji predsjednik SAD-a zaista mirotvorac, jer se već u prvom mandatu pokazao kao takav. Njegovi prethodnici kao Biden, Obama i Bush to nisu bili. Ali osim bazičnog mirotvorstva, što je za više nego svaku pohvalu, u pozadini se uvijek kriju i interesi.
Ulog je velik jer se pred našim očima odvijaju događaji koji će odrediti budućnost i izgled svijeta za slijedećih 30, a možda i 50 godina. U tijeku je transformacija unipolarnog svijeta uspostavljena padom SSSR-a i komunizma, kao i brojnih zločinačkih režima koji su brutalno gotovo cijelo 20. stoljeće tlačili narode svijeta, uključivo današnje dvije velesile – Rusiju i Kinu.
Premda se za današnju Kinu nikako ne može reći da je država demokratskog zapadnog tipa, ona je danas daleko od one politički i ekonomski bijedne komunističke države iz vremena Mao Ce Tunga i kineskih komunističkih diktatora, kada su milijuni ljudi umirali od gladii ili “crvenog terora”.
Danas se kreira buduća multipolarna globalna scena, gdje dominira još uvijek prva velesila svijeta SAD, a odmah iza nje bliski saveznici – gospodarski div Kina i vječno vojno-politički snažna i resursima bogata Rusija. Osim toga, jača rastući utjecaj i manjih polova u svijetu kao Indija, arapski svijet, južnoameričke države na čelu s Brazilom i dr. Za to vrijeme Europa je u dubokoj stagnaciji, ekonomskoj, političkoj i vojnoj, i kao takva trenutno ne predstavlja važan faktor u svjetskoj politici.
Euroazijska ploča u središtu geopolitike – Ukrajina kao dio Heartlanda
Kao i uvijek središnji pogled usmjeren je na euroazijsku ploču, tzv. središte svijeta, u čijem središtu je Ukrajina i dio Rusije. Tako je to bilo u cijelom 20. stoljeću, čak i u vremenima mira izvan Prvog i Drugog svjetskog rata čije su se glavne bitke odigrale upravo na euroazijskoj ploči ili njenim rubnim dijelovima s kojih se mogla vršiti kontrola iste.
Kontinenti kao Sjeverna Amerika, Južna Amerika, Australija, Afrika (osim sjevernog dijela koji kontrolira europsko Mediteransko more, uključivo važne strateške točke Gibraltar, Sueski kanal i Bosporski prolaz), bili su gotovo izuzeti od borbi, devastacija i uništenja koja su izazvali svjetski ratovi u Europi. Uključivo Ukrajinu i ruski dio Europe kao središte najvažnijih bitaka Drugog svjetskog rata, ali i velikih bitaka Prvog svjetskog rata.
I danas se vode slične “bitke”.
Središnja “bitka” vodi se trenutno na teritoriju Heartlanda, kako je ovaj jedinstveni geopolitički euroazijski prostor nazvao britanski strateg i političar Halford Mackinder. Heartland ili središte Zemlje, to jest središnji dio kontinentalne mase Euroazije, služi kao stožerna točka (pivot) za sve geopolitičke transformacije povijesnih dimenzija unutar svjetskog otoka, tj. manjinskog kopna okruženog velikom vodenom masom oceana.
A u središtu Heartlanda nalaze se upravo veliki dijelovi Rusije i Ukrajine.
Rusija je 90-ih dozvolila mirni raspad SSSR-a, a Srbija je uzrokovala strašan rat u Jugoslaviji – zašto?
Ovi teritoriji su stoljećima bili jedinstven politički subjekt pod vlašću carske Rusije, a u 20. stoljeću komunističkog SSSR-a koji je jednostavno “usisao” teritorij carske Rusije i od njega napravio komunističku diktaturu, samo formalno federativnog uređenja.
Tako je iz carske Rusije stvoren SSSR, a mirnim raspadom SSSR-a, kojeg nitko nije očekivao, nastale su današnje države istočne Europe, od Bjelorusije i baltičkih država do Kazahstana i Uzbekistana. Raspad SSSR-a na čijem je čelu bila Rusija dogodio se mirnim putem, za razliku od krvavog raspada “sovjetske kopije” Jugoslavije na čijem je čelu bila Srbija.
Velikoruski nacionalizam i višestoljetni imperijalizam nije htio ratove i stradanja krajem 20. stoljeća, dok je njegov “hibridni brat”, agresivni i brutalni srbijanski nacionalizam otpočeo 1990. niz krvavih ratova.
Bio je to genocid u Jugoslaviji proveden etničkim čišćenjem ubijanjima i protjerivanjima, prvo nad Hrvatima, a onda nad Bošnjacima i Albancima.
Sovjetske i ruske vođe Gorbačov i Jelcinj dopustili su stvaranje samostalnih država raspadom SSSR-a mirnim putem, bez ratova kao u Jugoslaviji koji su bili proizvod srbijanske političke i vojne vlasti u Jugoslaviji.
Raspad SSSR-a bez velikog rata
Nije poznato da je JNA ispalila ni jedan metak na bilo koje srpsko selo ili grad, ali je sravnila sa zemljom Vukovar i Sarajevo. Za razliku od ruskog imperijalizma, srbijanski imperijalizam je iskoristio raspad Jugoslavije i pad totalitarnog komunizma za stvaranje Velike Srbije na teritorijima koji joj nikada u povijesti nisu pripadali.
Svjedoci tvrde da je to jedan od najbrutalnijih ratova u povijesti Europe, vođen od Srbije i službene vojske Jugoslavije JNA, sljedbenice partizanskog i komunističkog pokreta. Naoružani do zuba tisućama tenkova, topova, aviona, oklopnjaka 1991. sručili su se na goloruki hrvatski narod, na čijem su braniku bili goloruki i izuzetno hrabri hrvatski mladići dragovoljci – branitelji hrvatske slobode.
Što su napravili Srbi, Rusi nisu htjeli, premda su mogli. Dopustili su mirno osamostaljenje i stvaranje brojnih država, nastale izdvajanjem iz komunističke satrapije koja se zvala SSSR.
Što je mogla Ukrajina, nije Hrvatska. I to mnogo i jasno govori o planovima i namjerama Srbije, ali i Rusije tih teških godina. Rusija je htjela mir.
Zašto je onda Rusija nakon 30 godina započela agresiju na susjednu nezavisnu Ukrajinu, ako je dopustila njen miran izlazak iz SSSR-a? Zašto je Rusija napala Ukrajinu kada je bilo puno teže osvojiti Ukrajinu nego 1990-ih?
Agresija Rusije na Ukrajinu – zašto?
Naime, trideset godina nakon mirnog razlaza republika SSSR-a počeo je rat, agresija Rusije na Ukrajinu, koji je odnio stotine tisuća života najhrabrijih i najboljih mladih ljudi u Ukrajini, ali i agresorske Rusije.
Rat nije počeo preko noći, teren za rat je odavno pripreman, političke silnice i djelovanja bile su određene zbivanjima kako u Moskvi, tako i u Washingtonu i zapadnim saveznicama. Oko Ukrajine se situacija kuhala već dugo godina, možemo reći od prve “narančaste revololucije” 2004 i 2005 godine.
Narančasta revolucija
Žarište Narančaste revolucije bila je ukrajinska prijestolnica, Kijev, u koji su se svakodnevno slijevale tisuće demonstranata, držeći stranu oporbenom proeuropskom kandidatu Viktoru Juščenku. Prosvjednici s plavim vrpcama, u znatno manjem broju, svoju su potporu pružali tadašnjem premijeru, Viktoru Janukoviču. Već se tada vidjela ruska, ali i američka ruka, nad Ukrajinom.
Svi ozbiljni vojni i politički analitičari slažu se da je u Ukrajini na djelu “proxy” rat Zapada na čelu sa SAD-om protiv Rusije, u kojoj je najveća žrtva Ukrajina i ukrajinski narod.
Geopolitičke silnice, prvenstveno širenje NATO pakta u države koje graniče sa Rusijom, su nakon više od 20 godina mira i raspada SSSR-a dovele do političke nestabilnosti Tog dijela svijeta. Ono što Rusija nije htjela nikako dopustiti, da nakon brojnih država bivšeg Varšavskog pakta, i Ukrajina uđe u NATO. U Moskvi smatraju ulazak Ukrajine u NATO crvenom linijom, a slično bi bilo kada bi Kazahstan ili Gruzija pokušali isto. Sve je u geopolitici.
Prijeloman događaj bio je ulična revolucija na Trgu Majdan u Kijevu 2014. godine. Legitimno i legalno izabrani predsjednik Ukrajine Janukovič bio je nasilno svrgnut, uličnom oružanom revolucijom kojoj je zapadni tisak benigno tepao frazom “narančasta revolucija”. U stvarnosti bio je to politički prevrat revolucionarnog tipa. Zapad je likovao, a Rusija je ekspresno reagirala okupacijom Krima. Bio je to uvod u rat i agresiju Rusije na Ukrajinu koja će se dogoditi 2022. godine.
Dva Munchena – dva važna govora Putina i Vancea
Po grotesknosti atmosfere u prepunoj dvorani ekskluzivnog blue-spa hotela Bayerischer Hof u srcu Münchena, tradicionalna 61. po redu Minhenska sigurnosna konferencija (MSC) održana od 14. do 16. veljače ove godine, neodoljivo je podsjećala na onu iz 2007. godine na kojoj je tada mladi ruski predsjednik, Vladimir Putin, šokirao zapadnu političku elitu svojim ocjenama o ideološko-političkoj genezi zapadne demokracije i tvrdnjama da je zapadna liberalna ideologija „zastarjela“.
U neuobičajeno direktnom kritički intoniranom govoru Putin je širenje NATO-a prema ruskim granicama nazvao „ozbiljnim provociranjem“, a unipolarizam „svijetom jednog gospodara i jednog suverena – svijetom koji je poguban ne samo za sve unutar takvog sustava, već i za samog suverena jer sam sebe uništava iznutra. A to, ništa zajedničko nema s demokracijom”, rekao je tada Putin.
Ove godine, kao i u prethodne tri ruski dužnosnici nisu bili pozvani u München zbog ruske agresije na Ukrajini. Ulogu ‘disidenta’ među svjetskim državnicima, visokorangiranim političarima, vojnim dužnosnicima, sigurnosnim stručnjacima i diplomatama – umjesto Putina (ne)očekivano je ovoga puta na MSC-u preuzeo američki potpredsjednik James David Vance (J.D. Vance).
Možda će vas zanimati
Pročitajte moćan govor JD Vancea kojim je posramio europske čelnike
Svojim govorom uzdrmao je europsku elitu
Njegov govor šokirao je europske elite, jer je Vance prva osoba koja je jasno pokazala gdje je mjesto posrnuloj, neproduktivnoj i birokratskoj eliti u Bruxellesu. Kulminaciju zbunjenosti i zebnje izazvao je Vance ustvrdivši da prijetnja koja njega najviše zabrinjava kada je riječ o Europi „nije Rusija, nije Kina, niti bilo koji drugi vanjski čimbenik… Ono što mene brine jeste prijetnja iznutra, uzmicanje Europe od nekih vlastitih temeljnih vrijednosti“,
Europa je postala mjesto nesigurnosti i slabosti
Vance je jasno Europi poručio da Rusija nije neprijatelj koji treba brinuti Europu, usprkos medijskoj kakofoniji koja histerično godinama najavljuje napade Rusije na Europu, nego je najveći problem Europe njena unutarnja – trulež. Europa odbacuje sebe, svoju povijest, svoju kulturu, svoj identitet, koji je bio središte svijeta do Prvog svjetskog rata.
A prema Vanceovim riječima, ta slabost uključuje, osim vojne, ekonomske i političke slabosti, nesigurnost i nestabilnost koju su donijeli milijuni ilegalnih imigranata u Europi. Oni su postali tempirana bomba u samom srcu EU. I sigurnosna, i socijalna, i politička, i kulturološka, i demografska, i svaka druga.
Europa nije slučajno postala “bolesnik na Atlantiku i Mediteranu”, slično kako su Otomanski imperij zvali “bolesnikom na Bosporu” krajem 19. stoljeća. I nisu ilegalne imigracije jedini problem Europe, u biti to je posljedica glavnog problema – odnarođenih, bogatih i uhljebljenih birokratskih elita u Bruxellesu koji žele stvoriti nadnacionalnu superdržavu utemeljenu na ljevičarskom liberalizmu i nehumanih woke ideologija. To je postao ozbiljan problem za građane Europe.
EU je stvorila nadržavna tijela upravljanja pretpostavljena nacionalnim državama EU, stigmatizirajući i proganjajući sve koji se ne bi slagali s njihovom centralističkom politikom.
Svjetsko gravitacijsko središte danas više nije u Europi
Ovdje vrijedi istaknuti da je američki ministar obrane Pete Hegseth , govoreći u Bruxellesu, poručio europskim saveznicima da će morati preuzeti odgovornost za vlastitu sigurnost. Dolazi vrijeme kada čak niti Rusija neće biti u fokusu SAD-a.
SAD namjerava dati prioritet suočavanju s Kinom, koja ima “sposobnost i namjeru ugroziti našu domovinu i temeljne nacionalne interese u Indo-Pacifiku”. Štoviše, Trump “neće dopustiti da itko pretvori ujaka Sama u ujaka naivčinu”, rekao je Hegseth.
I dok stratezi i analitičari raspravljaju o važnostima Europe, Rusije i Kine, za SAD, admiral Samuel Paparo je bio jasan oko toga što bi trebali biti američki prioriteti. “Ako ste birali svjetsko gravitacijsko središte prije 100 godina, to bi bilo negdje u istočnoj i srednjoj Europi. Danas je točno u Indo-Pacifiku”, zaključio je admiral.
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.