Site icon narod.hr

Sanja Nikčević: Gdje je hrvatsko kazalište danas?

Foto: Frendica.hr

Dr. sc. Sanja Nikčević, teatrologinja koja često hrabro progovora o situaciji u kulturi o čemu možete više pročitati na Narodu.hr, a koja je nedavno pokrenula i specijaliziranu obiteljsku izdavačku kuću Citadela Libri u čijoj nakladi možete naći vrijedne naslove iz područja kulture, teatrologije, ali i dramske i pučke literature objavila je na svojem Facebook profilu dragocjen tekst koji nas podsjeća na same početke našeg kazališta i korijene kojima bismo se trebali ponekad vratiti, barem utoliko da im iskažemo dužno poštovanje, ako ne i zato da nešto naučimo i primijenimo:

Tekst se nastavlja ispod oglasa
“Pišem tekst o Josipu Freudenreichu pa nailazim na izvrsne citate iz tog vremena. 1851. u Narodnim novinama (2.07.1951.) je izašao tekst u kojem piše: “Kazalište onako uređeno, kao što treba, upliviše na čudorednost. Čuvstva koja se probuđuju u kazalištu kadra su oplemeniti duh i srce, oživiti i oteti čovjeka indiferentizmu i nećutljivosti. Kazalište spaja onaj dio naroda, koji ne misli uzvišeno sa onim koji se isključivo bavi društvenim životom.

Kazalište jeste onaj zavod u kome se spaja zabava s poučavanjem, pokoj s naporom, prikraćivanje vremena s naukom. Kada žalost mori srce, kada nam se cio svijet i sve zabave omraze, kada tisuće i tisuće teškoća okružuju našu dušu, onda nas primi kazalište a u tom svijetu zaboravimo na sve.

Nesretni oplaču u kazalištu sa tudjom nesrećom i svoju. Mnogi opaze pogibelj koja im prijeti. Iz slabića postane dosta puta kroz kazalište muž! Prost i surov čovjek počimlje tek u kazalištu da misli o sebi i o svem što ga okružuje.

Kao što je dobro uređeno i po izvjesnom pravcu vođeno kazališta prava škola čudorednosti i naobrazbe – tako je zločesto kazalište najpogibeljni otrov za narod.” Kako je super opisao katarzu kao svrhu kazališta… to je bilo vrijeme kad su u Stankovićevom kazalištu koje je bilo privatno igrale njemačke i talijanske grupe u Zagrebu a povremeno i hrvatske (uz veliku zaslugu Freudenreichovih – cijele obitelji). Upravo te 1951. Stankovićevo kazalište je postalo javni zavod- kupili ga prikupljenim novcem! Ali je trebalo još deset godina da se izgradi ansambl koji može igrati repertoar na hrvatskom… kasnije su još nekoliko puta skupljali novac, davala je i država… pa se gradila nova zgrada (HNK)… toliko napora i truda – brojnih pojedinaca – da bi kazalište bilo “prava škola ćudorednosti i naobrazbe”. A gdje smo danas???”

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Što mislite što bi osnivači našeg kazališta mislili o nama da danas pogledaju koju predstavu? A još važnije je  pitanje što naša djeca zapravo uče o sebi i svijetu oko sebe kad ih sa školom odvedu pogledati predstavu u kazalište? Je li to imalo na tragu ovoga o čemu je dr. Sanja Nikčević govorila?
Tekst je preuzet s portala Frendica.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE
Exit mobile version