Dr. sc. Sanja Nikčević, teatrologinja koja često hrabro progovora o situaciji u kulturi o čemu možete više pročitati na Narodu.hr, a koja je nedavno pokrenula i specijaliziranu obiteljsku izdavačku kuću Citadela Libri u čijoj nakladi možete naći vrijedne naslove iz područja kulture, teatrologije, ali i dramske i pučke literature objavila je na svojem Facebook profilu dragocjen tekst koji nas podsjeća na same početke našeg kazališta i korijene kojima bismo se trebali ponekad vratiti, barem utoliko da im iskažemo dužno poštovanje, ako ne i zato da nešto naučimo i primijenimo:
Kazalište jeste onaj zavod u kome se spaja zabava s poučavanjem, pokoj s naporom, prikraćivanje vremena s naukom. Kada žalost mori srce, kada nam se cio svijet i sve zabave omraze, kada tisuće i tisuće teškoća okružuju našu dušu, onda nas primi kazalište a u tom svijetu zaboravimo na sve.
Nesretni oplaču u kazalištu sa tudjom nesrećom i svoju. Mnogi opaze pogibelj koja im prijeti. Iz slabića postane dosta puta kroz kazalište muž! Prost i surov čovjek počimlje tek u kazalištu da misli o sebi i o svem što ga okružuje.
Kao što je dobro uređeno i po izvjesnom pravcu vođeno kazališta prava škola čudorednosti i naobrazbe – tako je zločesto kazalište najpogibeljni otrov za narod.” Kako je super opisao katarzu kao svrhu kazališta… to je bilo vrijeme kad su u Stankovićevom kazalištu koje je bilo privatno igrale njemačke i talijanske grupe u Zagrebu a povremeno i hrvatske (uz veliku zaslugu Freudenreichovih – cijele obitelji). Upravo te 1951. Stankovićevo kazalište je postalo javni zavod- kupili ga prikupljenim novcem! Ali je trebalo još deset godina da se izgradi ansambl koji može igrati repertoar na hrvatskom… kasnije su još nekoliko puta skupljali novac, davala je i država… pa se gradila nova zgrada (HNK)… toliko napora i truda – brojnih pojedinaca – da bi kazalište bilo “prava škola ćudorednosti i naobrazbe”. A gdje smo danas???”
