U utorak u Društvu Hrvatskih književnika imali smo priliku svjedočiti vrhunskom kulturnom događaju. Iako je predstavljanje knjige o Rajmundu Kupareu renomirane teatrologinje dr. Sanje Nikčević bilo najavljeno kao i sva ostala zbivanja na marginama kulturnih rubrika, u devetnaest sati bili su popunjeni svi stolci koje se moglo donijeti, spojene sve dostupne prostorije i još je mnoštvo navirivalo iz hodnika. Sam predsjednik DHK-a u svojem pozdravnom govoru nije propustio naglasiti da ovolika posjećenost nije uobičajena za slične događaje i da su najčešće sretni ako se popuni trećina jedne dvorane. Komentar iz publike koji sam imala prilike čuti najbolje objašnjava takvu brojnost publike. Jedna je starija gospođa prošaptala: „Kakva nam je situacija u kazalištu, čudo da publika nije i na ulicama, a ne samo ovdje.“
I sama atmosfera na promocijii bila je daleko od uobičajene rezignirane dosade koju inače možemo iskusiti na sličnim događanjima. Gotovo dvosatna tišina u kojoj je publika upijala svaku riječ izrečenu na promociji knjige o Rajmundu Kupareu i situaciji u kulturi govorila nam je o iskonskoj gladi za ovakvim sadržajima. Aplauz na kraju promocije samo je potvrdio ono što kulturna većina već dugo zna samo se čekalo da netko smogne hrabrosti i kaže istinu: „Car je gol!“.
U teorijskom uvodu knjige o Rajmondu Kupareu koji prethodi njegovim dramama „Porođenje ili tko je dostojan milosti Kristove“, „Muka Kristova ili za koga je pravednik raspet“ i „Uskrsnuće ili što nas doista može uvjeriti“, dr. Sanja Nikčević smješta dramski opus ovog velikog genija, svećenika dominikanca, čileanskog redovnog akademika, književnika, znanstvenika, sveučilišnog profesora na najprestižnijim svjetskim sveučilitima od Washingtona do Pariza, prvog Hrvata uvrštenog na međunarodni popis „Who’s Who“, u stvarni kontekst povijesnog razvoja kazališta od samih početaka naše zapadne civilizacije do danas. Bolna je to priča o zatiranju jednog životnog djela i čitavog jednog svjetonazora. Sve što smo imali prilike čuti ticalo se nas svakog ponaosob i itekako nas se još uvijek tiče jer ta borba za pravo na dobro, lijepo i istinito još uvijek traje.
Sjedili smo tamo kao izbjeglice protjerane iz kulture, otjerane onim što se može gledati u kazalištu i na filmu, onime što mediji promoviraju, sadržajima koji se finaciraju državnim novcem i gledali Don Quijoteovsko svjedočanstvo jedne znanstvenice, sveučilišne profesorice i Fulbrightove stipendistice, koja svojim malim d.o.o.-m u misiji, kako je to sama nazvala, juriša na vjeterenjače. Odmah nam je odgovorila na pitanje koje se nameće, a to je „Zašto to radi?“. Sanja piše, istražuje, izdaje knjige zato što voli kazalište, zato što želi gledati kvalitetno kazalište, zato što joj je dosta da nas u kazalištu vrijeđaju, da nam hladno dociraju s visine, da skrnave naše svetinje našim novcem i, kao da im to još nije dovoljno, oduzimaju svako pravo na drugačije mišljenje, oduzimaju prostor za stvaranje, a pisce poput Rajmonda Kuparea svjesno i namjerno brišu iz kolektivnog sjećanja. Nitko danas nije čuo za autora čiji je roman 1943. u ratom iscrpljenoj Europi kupilo 12.000 čitatelja. Autori za čije kulturne uratke gledamo reklame na državnoj televiziji, koje se poziva da kreiraju javno mišljenje ne mogu skupiti 12.000 čitatelja ni kad ih dijele na Tisku uz dnevne novine i to u situaciji kada većina konzumenata kulture ipak ne mora birati između toga hoće li jesti ili kupiti roman. Broj pisaca, skladatelja, likovnih umjetnika koji su nakon 1945. ubijeni, protjerani ili ostavljeni živi, ali izbrisani i zabranjeni zastrašujuće je dug. Zajedno s njima protjerana je i publika, ali i kanon u kojem je više od dvije tisuće godina živjelo jedinstvo dobrog, lijepog i svetog.
U svojoj knjizi dr. Sanja Nikčević vodi nas od Aristotela preko sv. Tome Akvinskog do današnjih dana putem koji se naglo sužava poslije drugog svjetskog rata. Iako nas upozorava na tragične razmjere sustavnog svjetonazorskog rata protiv kršćanske civilizacije, autorica nam istovremeno ulijeva nadu podsjećajući nas na duboko i razgranato korijenje i široko deblo koje je katolička kultura stvorila u stoljećima europske civilizacije, a čiji se najčvršći i najsveobuhvatniji dijelovi podudaraju s vrhuncima svjetske književnosti, arhitekture, likovne kulture, klasične glazbe i kazališta. Time pobija i mitove o mračnom srednjem vijeku, prikazanjima kao nazadnoj i zaboravljenoj kazališnoj formi, građanskom kazalištu kao površnom i plitkom…
Nemoguće je prenijeti sve što smo imali prilike sinoć čuti u DHK-u, doista treba kupiti i pročitati knjigu Rajmund Kupareo – „Prebivao je među nama“ jer osim što ćemo uživati u kvalitetnom štivu koje oduzima dah, time ćemo i podržati dragocjenu biljku koja je procvala na gotovo nepropusnom tlu. Promocija je završila optimistično, s velikom nadom da ćemo uskoro napokon gledati Kupareove drame na kazališnim daskama. Kad osvjestimo više od dvije tisuće godina kvalitetnog kazališta ono što nam sad izgleda kao duga, mračna noć, postaje samo jedna kratka loša epizoda koja će uz ovakve hrabre znanstvenike i poduzetnike u kulturi kao što je dr. Sanja Nikčević ubrzo biti prevladana.
* Tea Agejev završila je Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, kao kazališna redateljica postavila je na kazališne daske brojne suvremene tekstove, pisala i prevodila izvođene drame, kolumne o kulturi i radila kao dramski pedagog i asistent na Akademiji dramskih umjetnosti. Od kad je supruga i mama četvero djece (od dvije do sedamnaest godina) uživa u obiteljskom životu koji podrazumijeva i pomno biranje kvalitetnih kulturnih sadržaja za sve uzraste.
