Snažna homilija biskupa Košića; kritizirao hrvatsku šutnju i poručio: Moramo dići glas protiv tolike otimačine i korupcije

košić
Izvor: Ivana Ljubanović/IKA

Sisački biskup Vlado Košić na misi koju je predslavio na svetkovinu Presvetoga Srca Isusova u dvorištu isusovačke rezidencije uz baziliku Presvetoga Srca Isusova u Zagrebu, poslao je snažne poruke. Njegovu homiliju, koju donosi IKS, prenosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre, poštovani oci isusovci i braćo svećenici, dragi svi štovatelji Srca Isusova!

Blagdan koji danas slavimo — kako i sam naziv kaže — jest srce naše vjere, srce našega Gospodina Isusa Krista. On je kao pravi čovjek imao ljudsko srce, srce koje je kucalo za sve ljude. U židovskom, međutim, načinu razmišljanja srce /hebr. lev/ nije samo jedan organ, dio čovjekova tijela, a nije — kao danas u našoj zapadnoj civilizaciji – ni prvenstveno simbol ljubavi.

>Biskup Košić: Nismo se stvarno oslobodili zla koje je posijao komunistički režim

Srce je središte, ono najvažnije, ona nutarnja bit svakog čovjeka, kao što je srčika neke biljke… i sam joj naziv to kaže, povezana je ta riječ s riječju srce. Kada Isus kaže farizejima: ”Što to mozgate u svojim srcima?” — izriče uvjerenje da je srce središte razumnog čovjekovog djelovanja. Srcem biblijski čovjek razmišlja, ono je znak duše i središte nutarnjeg čovjeka.

Kad bismo se upitali, što je našem Gospodinu Isusu bilo središte njegove poruke, ona bit, ono najvažnije u životu i njegovu djelovanju, mogli bismo višestruko odgovoriti:

”Srce Isusove poruke je sigurno da je Bog naš Otac koji nas ljude ljubi”

Srce Isusove poruke je sigurno da je Bog naš Otac koji nas ljude ljubi; bit njegovih zapovijedi je zapovijed ljubavi – prema Bogu i prema čovjeku, našem bližnjemu; papa Franjo bi rekao da je drugo ime za Boga, dakle, ono što je bitno za njega: milosrđe — zanimljivo, i ova se riječ sastoji od riječi srce: milo srce, milosrđe; mogli bismo tako nastaviti i sigurno bismo točno rekli kada bismo u središte Isusove poruke stavili čovjeka, siromaha, grješnika… No, poslušajmo poruku Božje Riječi koju smo danas pročitali, ona nam produbljuje upravo ove već iznesene misli: Prvo čitanje iz Knjige proroka Ezekiela (Ez 34, 11 – 16) donosi Božju usporedbu s pastirom.

Bog govori: ”Evo me, sam ću potražiti ovce svoje i sam ću ih pasti! Kao što se pastir brine za ovce svoje kad se nađe uza stado raspršeno, i ja ču se pobrinuti za svoje ovce i skupit ih iz svih mjesta u koja se raspršiše. Sam ću pasti ovce svoje i sam ču im dati počinka — govori Gospodin Bog. Potražit ću izgubljenu, dovesti natrag zalutalu, povit ću ranjenu i okrijepiti nemoćnu, bdjeti nad pretilom i jakom — past ću ih pravedno.”

”Bog brine za čovjeka, kao pastir za svoje ovce”

Ova svetopisamska riječ uzeta je iz nomadskog pastirskog života kakvim su živjeli mnogi članovi Izraelskog naroda te su lako razumjeli što je prorok želio reći. Današnjem osobito gradskom čovjeku to je teže razumljivo. Ipak poenta je u tome da se Bog brine za čovjeka, kao pastir za svoje ovce, i osobito za izgubljenu, zalutalu, ranjenu, nemoćnu…

I psalam (Ps 23) nastavlja tu prispodobu: ”Gospodin je pastir moj, ni u čemu ja ne oskudijevam…”

Možda nam se danas ova vrsta govora ne čini toliko učinkovitom kao nekada, možda bismo mogli tu sliku prereći u Božju skrb za grješnike, bolesnike, nemoćnike – u sliku liječnika ili jedne medicinske sestre koja se žrtvuje, pa i pod cijenu vlastita zdravlja, za bolesnike… imali smo prošlih godina često to pred očima. I mnogi su izrazili zahvalnost medicinskom osoblju za vrijeme pandemije što su sve činili da pomognu zaraženima i spase njihove živote.

”Mogli bismo sliku brižnog pastira zamijeniti i sa slikom branitelja koji brani svoj napadnuti dom i domovinu”

Danas bismo možda mogli tu sliku brižnog pastira zamijeniti i sa slikom branitelja koji brani svoj napadnuti dom i domovinu… još su nam svježa sjećanja iz Domovinskog rata i pamtimo naše hrabre branitelje, te smo osobito zahvalni onima koji su položili svoje živote kao žrtvu za slobodu Domovine. Danas to isto gledamo u Ukrajini i molimo se za te branitelje, za zemlju koja je napadnuta i koja se brani…

Zanimljivo, i Isus je liječio bolesne, činio je mnoga čudesa nad bolesnicima, a također se nazvao i braniteljem te obećao Duha, drugog Branitelja kojeg je poslao apostolima poslije svoga uzašašća Ocu. Ipak naš Gospodin i više od zdravlja vraćao je palim i izgubljenim ljudima jakost duha, davao im je izgubljenu nadu, opraštao grijehe…

Poslanica svetoga Pavla apostola Rimljanima (Rim 5, 5 – 11) govori nam da je „Ijubav Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan“. Božja ljubav prema nama je najviše došla do izražaja u smrti koju je Krist podnio za nas. Sveti Apostol kaže da je tim veća to ljubav što je Krist umro za nas još dok smo bili neprijatelji Božji. Pomirio nas je dakle s Bogom te smo mu postali prijatelji. Ta ljubav Božja – Duh Sveti u našim srcima treba biti odgovor na ljubav Božju pokazanu u žrtvi Kristovoj. Tako možemo reći da je srce Isusovo upravo žrtva njegova na križu, da bi time pobudio i našu žrtvu života, za Boga i za bližnje.

”On se ne odriče ni jednog čovjeka, uvijek ga traži”

Evanđelje po Luki (Lk 15, 3 – 7) donosi Isusovu raspravu s farizejima i pismoznancima. Pri tom Gospodin koristi prispodobu o izgubljenoj ovci. Premda gospodar ima sto ovaca kad jednu od njih izgubi, on ostavlja onih devedeset i devet na sigurnom te polazi tražiti izgubljenu. I mada je ovdje Isus ponovno upotrijebio sliku pastira, poruka je ove prispodobe u Božjoj ljubavi prema grješnicima. On se ne odriče ni jednog čovjeka, uvijek ga traži.

A kad ga nađe, njime zavlada radost koju želi podijeliti s prijateljima i susjedima pozivajući ih: ”Radujte se sa mnom.” I zaključak govori o obraćenju grješnika zbog kojeg se nebo raduje više negoli zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja – kaže Gospodin. Upravo je u tome ljepota Božje milosti: on okreće, obraća čovjeka i čini da od grješnika postaje svet.

”Hrabrost je i svakodnevna krepost”

Želio bih još jedno reći. Naime, srce je također povezano s riječju srčanost. Imati srca znači biti hrabar. Tako se i zove jedan zanimljiv povijestan film ”Hrabro srce”. Kad razmišljamo o hrabrosti, prvo nam dolaze na um branitelji koji imaju hrabrosti izložiti svoje živote i zdravlje da bi obranili svoje obitelji i domovinu. Međutim, hrabrost je i svakodnevna krepost. Da bi se živjelo, potrebno je hrabro uvijek iznova izabirati dobro, boriti se protiv malodušnosti i dizati pogled u nebo s povjerenjem.

Danas bi se moglo reći da je hrabrost uopće biti, postojati. ”Courage to be – hrabrost postojanja” naslov je knjige teologa Paula Tilicha. Biti mladić, biti djevojka, biti otac, biti majka, biti čovjek! Za sve to treba hrabrosti. Nekad se to samo po sebi razumije, a nekad – osobito u naše dane, kada se sve dovodi u pitanje – za to treba i puno hrabrosti.

Npr. kad obilazim župe i krstim peto, šesto ili brojnije dijete u obitelji, znam reći da je lijepa ta hrabrost roditelja koji su se usudili imati veći broj djece. Oni to tako ne doživljavaju i drže da je normalno da prihvate djecu koju im je Bog dao.

Biskup krstio peto dijete obitelji Vučić, izvor: Sisačka biskupija

”Jaki pokreti protiv života i djece…protiv obitelji”

Međutim, kad vidimo koliko su jaki pokreti protiv života i djece, protiv normalnog i moralnog ljudskog odnosa muško – žensko, protiv obitelji naprosto, tada zbilja moramo zahvaliti tolikim hrabrim muževima i ženama koji prihvaćaju, usprkos tolikoj promidžbi neredovitih i neprirodnih pojava i zajednica, graditi svoju obiteljsku zajednicu u vjernosti, poniznosti, međusobnom služenju i ljubavi.

”Kako nastaje hrvatska šutnja”?

Hrabrost je danas reći i što je istina. Suočeni smo s toliko laži da je gotovo normalno povesti se za njima i ništa ne govoriti. Mnogima je tako lakše, osobito ako ovisi njihov posao, karijera i status njihove djece o tome da se ne miješaju u poslove odgovornijih, pa radije šute. I tako nastaje ona poznata „hrvatska šutnja” koja se otprilike izriče u kajkavskoj paroli ”ne bi se štel mešati”. A nekad smo se dužni umiješati, preuzeti dio vlastite odgovornosti.

Kad bi se naši kršćanski mučenici i sveci tako bili postavili pred izazovima svoga vremena, ne bi nikada postali svjetionici i pravednici koji mnogima pokazuju put.

Što bi bilo da je Stepinac ostao sa strane?

Da je naš blaženi Alojzije kardinal Stepinac ostao sa strane, promatrajući samo povijesna zbivanja i ne želeći uzimati sudioništvo u njihovom ostvarenju, ne bi sigurno postao naš ”kompas i orijentir” kako ga je nazvao sv. papa Ivan Pavao II.

No, zbog tog ”miješanja” – a to je bila obrana jedinstva Crkve u Hrvatskoj s rimskim biskupom Papom te kršćansko svjedočenje ljubavi prema bližnjima u nevolji, bez obzira na vjeru, narodnost i rasu – bio je uklonjen, krivo optužen i osuđen, zatvoren i mučen. Razmišljajući o našim svetim mučenicima, dolazimo do zaključka da je većinu njih progonila i ubila svjetovna vlast kojoj su mrsili račune i smetali.

Pa i samoga našega Gospodina Isusa osudio je i dao raspeti Poncije Pilat, predstavnik rimske vlasti u Jeruzalemu.

A kad tražimo odgovor zašto su toliko kršćanski sveci smetali vladarima ovoga svijeta da su ih uklanjali i ubijali, ne možemo se oteti dojmu da je za njih zalaganje za evanđelje uključivalo i promjenu ljudskog društva u sasvim konkretnim zemaljskim uvjetima, koje su zastupali a to je nekom bilo neprihvatljivo te su morali stradati.

”Danas bismo mi morali također dići glas u obranu obitelji, a protiv društvenih tendencija koje žele uništiti obitelj”

Danas bismo mi morali također dići glas u obranu obitelji, a protiv društvenih tendencija koje žele uništiti obitelj: dok se s jedne strane zagovaraju neprirodne zajednice, s druge se strane ograničavaju obitelji. Recimo, nije li neobično da su ukinute upravo naknade za više tisuća obitelji, dok se istovremeno vlast razbacuje novcem financirajući razne udruge koje pretpostavlja onima koji se zalažu za život? Zastave su tu samo znak tih iskrivljenih optika i djelovanja.

”Morali bismo dići svoj glas i protiv tolike otimačine i korupcije”

Mogli bismo, a i morali, dići svoj glas i protiv tolike otimačine i korupcije koja je sveprisutna u našem hrvatskom društvu. Optužuju se i pred kamerama odvode javni dužnosnici u zatvor, zbog osnovane sumnje u manipuliranje zajedničkim sredstvima za vlastite probitke. Poslije toga slijede sudovi, o kojima nas mediji svakodnevno izvješćuju, a rezultati su mali ili nikakvi pa se stječe dojam da i nije bila nakana osuditi kriminal i kazniti počinitelja nego samo u medijima dati farsu da se ipak nešto radi protiv onih koji uništavaju i zloupotrebljavaju društvenu imovinu.

”Morali bismo dići svoj glas i u obranu života nerođene djece”

Morali bismo dići svoj glas i u obranu života nerođene djece koja sama nemaju mogućnost boriti se za svoj život. Koliko li su nas samo tjednima nedavno mediji bombardirali sudbinom malog Grge – tako su ga već nazvali premda su tvrdili da ga majka ima pravo pobaciti tj. ubiti… I nije se gotovo niti čuo glas Crkve, a mi smo većinska katolička nacija.

Znam da su neki osobno ponudili majci da rodi dijete i da će se Crkva odnosno Caritas ili ova ili ona udruga pobrinuti za njega… no, ako je na kraju ubijen, pitamo se je li to civilizacija kojoj želimo pripadati? Teror ubijanja nevine djece koji propagiraju javna glasila? Ili se mi možemo tome suprotstaviti i svojim primjerom i zalaganjem te svjedočiti da poštujemo ljudski život kao Božji dar od začeća do prirodne smrti? O kada bi čitava Hrvatska koračala u hodu za život!

U ovoj bazilici Srca Isusova leži tijelo sveca, našeg bl. Ivana Merza. On je uzor i zaštitnik mladeži. Živio je doista u čistoći i velikoj pobožnosti, svakodnevno slaveći svetu euharistiju. Kao vjernik laik bio je profesor književnosti, dakle profesionalno je djelovao u svijetu, no mnoge je mlade usmjeravao i vodio Kristu. On je svega sebe žrtvovao za Crkvu jer ju je ljubio. A koliki mladi danas prihvaćaju laži i nabacuju se blatom na svoju Crkvu! Mladima trebaju jaki primjeri, odlučni i beskompromisni ideali kakve je živio bl. Ivan Merz.

Presveto Srce Isusovo, daruj nam mir i radost! Neka svaki koji Tebe slijedi bude hrabar u svojem svjedočenju razumne ljubavi i žrtvuje se za svoje bližnje! Neka nam primjeri naših mučenika, blaženika i svetaca budu nadahnuće da nikada ne sustanemo u borbi za istinu i pravednost, zalažući se za život, a obitelj, za nevinu i svetu mladost, za obranu istine i ljepotu zajedništva s Bogom koji nam je svoju ljubav pokazao u svome Sinu. Amen.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/IKA

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.