Na adresu Hrvatske katoličke mreže stiglo je svjedočanstvo spašene žene kojoj je u trenutku zagrebačke superoluje u srpnju ove godine ogromno stablo palo na automobil te je ostala zarobljena u automobilu. Između ostalog piše: “U jednom kratkom milosnom trenutku, na koji sam iskreno ponosna, rekla sam Bogu da prikazujem ovu žrtvu za Sv. Oca i za obraćenje grešnika. Ovo sam izrekla isključivo po uzoru na slične rečenice iz biografije blaženog Carla Acutisa kad mu se približavala smrt. Nikad se ne bih toga sama sjetila.”
Prenosimo ga u cijelosti:
Toga dana 19. srpnja 2023. autom sam se vraćala iz Vinogradske bolnice nakon posjeta starijoj kćerki koja je tada tjedan dana bila u bolnici. U autu je bila i naša najmlađa Marija koja je dobila ime po Blaženoj Djevici Mariji. Na putu od bolnice do kuće potrebno je malo više od pet minuta. Malo prije 16 sati, stala sam autom zbog crvenog svjetla na jedinom semaforu na Vrhovcu. Tom cestom svakodnevno prolazim već trinaest godina. Marija je spavala. Iznenada, posve neočekivano, pojavio se vrlo jaki vjetar koji je počeo auto ljuljati slijeva nadesno. Prepala sam se jer sam mislila da će vjetar prevrnuti auto. Vidjela sam otrgnutu veću granu kako leti prema meni niz ulicu. Nakon toga, ugledala sam veliki bor koji pada prema nama… Veliko, dvostruko deblo bora je palo na krov automobila i zaustavilo se 20-ak cm od moje glave. Krov je bio ulupljen i nisam se mogla više ispraviti.
Uslijedili su najteži trenuci u mom životu. Marija se probudila i počela strašno plakati i moliti da joj pomognem. Takvu nemoć i očaj nikad prije nisam doživjela. Mozak mi je radio munjevitom brzinom. Primijetila sam da nisam ozlijeđena; istovremeno sam tješila Mariju, koju nisam mogla vidjeti i zaključiti u kakvom je stanju, te sam zvala 112. Nisam ih mogla dobiti. Zvala sam policiju. Nisam ih mogla dobiti. Potom sam zvala muža, koji je bio na poslu na suprotnom dijelu grada, a potom susjedu. Sjetila sam se da sirene auta. Čuvši sirenu, nakon nekoliko minuta, došli su susjedi i radnici s obližnjeg gradilišta. Vidjela sam puno zabrinutih lica oko auta.
Borba za život i molitva
Molila sam ih da nekako izvuku Mariju. Dvojica radnika, naših anđela, pohitali su u pomoć. Kroz razbijeni stražnji prozor, s dosta poteškoća, izvukli su Mariju i predali je mojoj dragoj susjedi. Kamen mi je pao sa srca. Curica mi je bila spašena. I neozlijeđena.
Između mene i debla je bila i žica sa strujom. Bojala sam se udara struje. Bojala sam se i tog debla da nekako ne “odluči” još niže pasti i zgnječiti me. U očaju, susjedi su pokušali pilama uklanjali okolne grane, ali ih bilo je strah da nešto pogrešno ne pomaknu i da deblo ne padne još niže. Ugledala sam drugu dragu susjedu. Vikala sam joj kroz prozor da se moli Gospi, a ona je vikala da se svi mole. Da me smiri, donijela mi je svoj blagoslovljeni križ i čudotvornu Gospinu medaljicu, zgrabila sam ih i čvrsto stiskala u šaci. Cijelo vrijeme sam osjećala ljudsku dobrotu koja me je “držala” da ne padnem u nekontroliranu paniku.
U jednom kratkom milosnom trenutku, na koji sam iskreno ponosna, rekla sam Bogu da prikazujem ovu žrtvu za Sv. Oca papu i za obraćenje grešnika. Ovo sam izrekla isključivo po uzoru na slične rečenice iz biografije blaženog Carla Acutisa kad mu se približavala smrt. Nikad se ne bih toga sama sjetila.
‘Nije mi dao da izgubim vjeru’
Potom je došao vatrogasac. Utješno je bilo vidjeti službenu uniformu. Taj je vatrogasac tada bio na godišnjem odmoru, ali se odazvao da mi pomogne. Još jedan naš anđeo i heroj. Odmah mi je rekao da mi sam ne može pomoći jer mu treba više ljudi te vatrogasno vozilo s kranom. Dok smo čekali vozilo, molila sam ga da razgovara sa mnom. U trenucima slabosti, rekla sam mu da ne vjerujem da će vozilo doći… Rekao mi je da sam vatrogascima prioritet i da uklanjaju brojna stabla po cesti kako bi se probili. Da me utješi, rekao mi je da ću se ovom događaju vjerojatno smijati za desetak godina. Nije mi dao da izgubim vjeru. Nakon više od sat vremena, čula sam vatrogasnu sirenu iza ugla. Vatrogasca sam držala za ruku dok su kranom dizali deblo s auta. Dok su vatrogasci otvarali vrata automobila, zbog ostataka stakla, dekicu sam stavila preko glave. Sa smiješkom su mi rekli da ih posjetim i dođem po fotografije automobila. Mislim da sam im uzvratila smiješak.
Vidjela sam vozilo hitne medicinske pomoći. Ugledala sam muževo zabrinuto lice. Liječnica je rekla da tog dana neki nisu preživjeli pad stabla. Medicinski tehničar mi je iz šake morao uzeti križ i čudotvornu Gospinu medaljicu te je dodao “da nas je nešto čuvalo”. Rekla sam mu da su nas čuvali Bog i Gospa.
Zahvala svima
Toga dana, osim nagrađenih vatrogasaca, mojoj Mariji i meni pomogli su i mnogi drugi “maleni” ljudi: susjedi, radnici, medicinski tehničar, liječnica… koji neće dobiti nagradu za svoj rad, ali ja im na ovaj način želim odati priznanje i zahvaliti im. Njihova imena ovdje nisu objavljena, mnogi se međusobno ni ne poznaju, ali su njihova srca zajedno kucala u jednodušnoj želji da nam pomognu.
Hvala što ste se brinuli.
Hvala što ste zvali vatrogasce.
Hvala što ste mi spasili dijete.
Hvala što ste bili sa mnom po kiši i vjetru.
Hvala na bočici s vodom i toploj dekici.
Hvala što ste se molili.
Hvala što ste vjerovali.
Nakon nekoliko dana poslije spašavanja, susjeda mi je posvjedočila da je njezina čudotvorna Gospina medaljica iz Lourdesa, a lančić je nosila u Jeruzalemu gdje ga je stavila na Isusov grob. Oboje je blagoslovljeno.
Hvala ti, dragi Bože, hvala ti i na ovome. Hvala ti, draga Djevice Marijo, što si mi svojim zagovorom dala još jednu priliku da budem bolja.
Molim za poginule u oluji koja je poharala kontinentalni dio Hrvatske 19.7.2023.
