Sv. Vinko Paulski: Utemeljitelj lazarista i sestara milosrdnica koji djeluju i u Hrvatskoj

On je svojim djelom upravio svim kršćanima u svim stoljećima: poziv na ljubav kao apologetsko svjedočanstvo vjere.

Veliki apostol kršćanske ljubavi i milosrđa, sv. Vinko Paulski, rodio se u Akvitaniji 24. travnja 1581. godine. Do 15-te godine bavio se težačkim poslovima. G. 1595. stupi u franjevački kolegij u Dax da postane svećenik. Uči zatim u Tolosi, u Rimu i Parizu. Svećenik je postao g. 1600.

Kao župnik male župe Clichv na periferiji Pariza, kao kapelan za 8000 radnika na imanju obitelji Gondi, imao je prilike vidjeti veliko siromaštvo, glad, bijedu, napuštenost, bolesti, nepravde… Gledajući sve to, otkri svoj poziv. Odluči ponajprije skupljati milostinju za siromahe, bogate zvati na ljubav i milosrđe.

Zatim će okupljati osobe dobra srca, stvarati dobre ustanove, kojima je cilj pomagati bližnjemu u potrebi. Za pomoć siromaha ustanovljuje g. 1617. družbu „Službenice siromaha“, koje su se kasnije u Parizu i u velikim gradovima nazvale „Gospođe milosrđa“. One su i danas vrlo aktivne po svim stranama svijeta. Uz njih se ističu „Kćeri kršćanske ljubavi“ – družba djevojaka, koju je Svetac ustanovio uz pomoć sv. Lujze Marillac (g. 1633). Utemeljio je i muški red lazarista. 

Danas je to najbrojnija redovnička zajednica u Crkvi.

Članovima svojih ustanova stavlja Vinko pred oči da u svakom patniku gledaju Krista. Oni će se posvetiti vršeći djela milosrđa. Njihovo djelovanje ima obuhvatiti siromahe, bolesne, sirote, starce, ranjenike i dr. Ne zaboravlja Vinko ni kažnjenike, zatvorenike; prodire među njih u zatvor, postaje im zagovornik, kapelan. Misli na mnoge kršćane u Africi koji robuju nevjernicima i šalje im misionare. Na srcu su mu napuštena djeca i preko svojih ustanova mnoge spašava od smrti. Za krajeve opustošene u 30-godišnjem ratu osniva u Parizu centre, gdje se sakuplja pomoć u novcu i naravi. Vinko je veliki organizator milosrđa, obnovitelj karitativnog duha u 17. st. On je svojim djelom upravio svim kršćanima, svim stoljećima, poziv na ljubav kao apologetsko svjedočanstvo vjere.

S nimalo manjom revnošću čini Vinko i djela duhovnog milosrđa. Gledajući kako je seoski svijet zapušten u vjeri, on okuplja revne svećenike koji će propovijedati od sela do sela. Tako ustanovljuje zajednicu svećenika – lazariste. Njihova glavna kuća u Parizu postaje jedan od najaktivnijih centara duhovne obnove u Francuskoj. Mnogo je ra­dio na obnovi klera. On je jedan od najvećih reformatora klera u Francuskoj u 17. st. Da cilj postigne, brine se za duhovni život i naobrazbu svećenika, pokreće za njih (1633. g.) „Konferencije srijedom“; brine se za odgoj svećeničkog pomlatka, provodi obnovu propovijedanja, bori se protiv jansenizma…

Iscrpljen od napornog rada, umire u Parizu 27. rujna 1660. Klement XII. proglasio ga je (g. 1737) svetim; a Leon XIII. (g. 1885) općim zaštitnikom svih karitativnih udruženja.

Kako i kada su Sestre milosrdnice došle u Hrvatsku?

Povijest hrvatskih milosrdnica započinje 5. rujna 1845. godine kada je iz austrijskoga Tirola, na poziv zagrebačkog biskupa Jurja Haulika, stiglo u Zagreb šest “bijelih sestara”. Biskup Haulik, poslije nadbiskup i kardinal, bio je srcem i rodom Slovak, ali ljubio je Hrvatsku kao svoju domovinu i zalagao se i kao biskup i kao banski namjesnik za prava hrvatskog naroda, za njegovu vjersku, kulturnu i gospodarsku obnovu. U sklopu tih nastojanja bio je i njegov poziv sestrama milosrdnicama iz Tirola da kao vrsne učiteljice i dobre bolničarke preuzmu rad u zagrebačkim školama koje su osnovane pod crkvenom upravom, te u bolnicama koje je tek trebalo osnovati. Za sestre je prethodno dao sagraditi crkvu i samostan, te su one odmah po svom dolasku u Zagreb mogle započeti s milosrdničkim apostolatom.

I danas u Zagrebu djeluje gimnazija – Ženska opća gimnazija – koju vode sestre milosrdnice, a bolnica koju su nekada vodile – Vinogradska bolnica – nosi naziv “Sestre milosrdnice”.

Povijest Sestara milosrdnica: povijest brige, dobrote, požrtvovnosti i ljubavi

Samostanska Ženska učiteljska škola u Zagrebu (1848.-1945.) dala je nekoliko tisuća časnih sestara vrsnih učiteljica djece i djevojaka, a Ženska realna gimnazija (1926.-1945.) pod geslom Pro Deo et Patria (Za Boga i Domovinu) posijala je u stotinama mladih duša sjeme žive vjere i širokog obrazovanja. U čuvalištima, jaslicama, zabavištima i sirotištima sestrama je bio povjeren odgoj i skrb za najmlađe, a u raznim stručnim školama pouka i odgoj mladeži. Luč znanja sestre su pronijele ne samo Hrvatskom nego i izvan nje – po Bosni i Hercegovini, Srbiji, Bugarskoj, Turskoj, Albaniji …, ne zanemarivši pritom i apostolat kršćanskog odgoja.

Sav rad sestara protkan je dobrotvornošću i ljubavlju. Godine 1847. otvorile su konvikt za siromašne djevojčice, a godine 1853. i konvikt za dječake. Mnoga školska djeca dobivala su besplatan ručak iz samostanske kuhinje, neka i svu opskrbu. Duhovna i tjelesna djela milosrđa nesebično su i s ljubavlju vršile u mnogim ubožnicama, domovima starih i nemoćnih, kaznionicama, a u ratnim vremenima zdušno su preuzimale dvorbu ranjenika i brinule se za siromašnu djecu i ratnu siročad.

Svoje služenje u bolnicama sestre su započele već 1846. godine, kada je u južnom krilu zagrebačkog samostana otvorena mala ženska bolnica s 12 kreveta. Tri godine poslije u toj su se bolnici liječile čak 243 bolesnice. Godine 1871. ta bolnica seli u nove prostore u Ilici, ali zbog sve većih potreba godine 1893. Družba započinje graditi veliku bolnicu na Vinogradskoj cesti. Ta gradnja, kao i gradnja bolnice u Zemunu (1887.) i Plovdivu u Bugarskoj (1924.) tražila je od sestara velika odricanja.

Osnovne djelatnosti sestre postupno proširuju. Potkraj 19. i početkom 20. stoljeća preuzimaju brigu za kućanstvo gotovo u svim crkvenim zavodima u Zagrebu, a 1924. i u Hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu.

Sav apostolat i djelovanje Sestara milosrdnica u Hrvatskoj bilo je nesebično služenje ljudima, osobito onima koji su najviše patili i bili na dnu društva: siromasima, djeci i bolesnicima.

‘Nagrada’ za to 1945. godine bio je teror i proganjanje sestara, te masovna ubojstva nevinih žena i djevojaka u redu Sestara milosrdnica.

Zločini partizana nad Sestrama milosrdnicama – strijeljanja, Jazovka, jame

Časne sestre općenito, a posebice Sestre milosrdnice, bile su posebno na meti partizana jer ih se besramno optuživalo da su njegovale u bolnicama „ustaše“, „fašiste“ i „neprijatelje komunizma“, te ih se k tome po komunističkom obrascu proglašavalo za „izdajnice naroda“, „klerofašistice“, „nacionalistice“, „ustašice“ i sve druge objede iz komunističkog arsenala laži i etiketiranja. Teror nad časnim sestrama je postao od 1945. svakodnevnica, a mnoge su strpane na robije u komunističke kazamate.

Bilo je djevojaka koje su svoju dobrotu i služenje ljudima platile – glavom.

Tako je u Gospiću 1946. pet časnih sestara milosrdnica osuđeno na smrt od strane partizana jer su radile u bolnicama u Lici za vrijeme rata. To su Žarka Ivasić, Verena Fostač, Eutihija Novak, Hubertina Džimbeg i Celestija Lucija Radošević.

Sestra Hubertina Džimbeg, svjedočila je o suđenju kao “urnebesu”. Višekratna ispitivanja i prijetnje prije suđenja, nisu donijele ono što su komunisti očekivali jer, unatoč okrutnim ispitivanjima, sestre nisu priznale ništa, a na suđenju su se branile same jer u njihovu korist nije svjedočio nitko. Nakon čitanja presude, u sudnici se jedan od nazočnih partizana bacio na sestru osuđenu na smrt i prebio je pred nazočnima. Sestra Žarka Ivasić osuđena je na kaznu smrti vješanjem, a ostale sestre na kaznu smrti strijeljanjem. Nakon žalbe presuda sestri Žarki pretvorena je na smrtnu kaznu strijeljanjem, a ostale sestre osuđene su na 20 godina zatvora s prisilnim radom. Strijeljanje izvršeno uza zid kapelice svete Marije Magdalene u Gospiću.

Slično tome, nakon ulaska partizana u Zagreb, iz Psihijatarske bolnice Vrapče odvedene su tri časne sestre koje su brinule s najvećom ljubavi za psihičke bolesnike u toj bolnici. Poput pravih „šumskih razbojnika“ partizani su ih odveli iz bolnice, ubili i bacili u nepoznatu jamu. Te sestre zovu se: s. Geralda Jakob, s. Konstancija Mesar i s. Lipharda Horvat.

Potresna je i priča o sestri milosrdnici Blandi Stipetić koja je ulaskom partizana u Zagreb 1945. godine odvedena s dječjeg odjela Vinogradske bolnice nakon što je optužena da je skrivala ranjenog vojnika NDH kojeg su partizani htjeli likvidirati. Presudom Vojnog suda Komande grada Zagreba od 29. lipnja, ubijena je zajedno sa 58 drugih osuđenika na smrt.

Bačena je u jamu Jazovka na padinama Žumberačkog gorja, stratištu ranjenika iz zagrebačkih bolnica.

Ove, i brojne druge zločine nad časnim Sestrama milosrdnicama, nije se pravno procesuiralo, već dapače počinitelji su napredovali u karijeri zbog učinjenih zlodjela. O svemu se moralo šutjeti i bilo je zabranjeno govoriti o stradanjima ovih heroina ljubavi.

Niti hrvatska država se nije trudila osuditi te zločince, a niti dati ovim mučenicama dostojno mjesto u javnosti, pa makar jednu ulicu u Gospiću, Vrapču ili blizini Vinogradske bolnice. Možda bi bilo bolje da ulica u blizini Vinogradske bolnice nosi ime ubijene sestre Blande Stipetić umjesto nedavno predloženog komunističkog ideologa Ive Lole Ribara.

Danas, na dan njihovog zaštitnika svetog Vinka Paulskog, sjetimo se ovih nesebičnih žena, časnih sestara, koje se svoj život posvetile ljubavi prema bližnjem i služenju Bogu i ljudima.