Sveti Leopold Mandić – zadivljujući život i velika čuda hrvatskog karizmatika

“Štovanje sveca nije nikakav kult ličnosti, nije nikakvo idolopoklonstvo da bi se stvorenju pripisivalo dostojanstvo Stvoritelja, da bi se ljudskoj ograničenosti i smrtnosti pridavala Božanska mudrost i svemoć. Oni koji štuju pravoga Boga, nikada neće čovjeka Bogom proglasiti, jer ne sagibaju koljena pred stvorenjem. A ipak mi štujemo svece. Zašto? Štujemo u njima prisutnoga Boga, štujemo djelo Božje koje se u njima događa. Sveci su čudo milosti, remek djela Duha Svetoga. Živeći mudrošću koju Bog daje, oni šire prisutnost Božju u svijetu; znak su Božji; objavljenje su najistinskije čovječnosti. Oni zaista u povijest upisuju čisto ime, bez ljage i prijekora jednako ime Isus Krist. Bog koji je za nas čovjekom postao upečaćuje u njih svoj lik. Oni su sveto lice Crkve.” (kardinal Franjo Kuharić)

“Nisam se ispovjedio godinama kad sam se konačno odlučio poći ocu Leopoldu. Prestrašen i zbunjen, ušao sam u njegovu ispovjedaonicu. Otac Leopold ustao je sa svoje stolice i sav sretan pošao mi u susret, kao da mu je došao neki stari prijatelj. Izvolite, gospodine!”, rekao mi je, “Kako sam bio zbunjen, sjeo sam u njegov naslonjač, a on je bez riječi kleknuo na pod uz mene kako bi saslušao ispovijed. Tek kasnije sam shvatio što sam učinio. Htio sam se ispričati, ali otac Leopold rekao mi je sa smiješkom na licu: ‘Ništa, ništa. Pođite u miru.’ Nije rekao ni riječ na moju nesmotrenu gestu jer se bojao da me ne bi ponizio. Tako me, zapravo, potpuno osvojio.”

Svjedočanstvo Giovannija Chiovata o sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću (iz knjige “Svetac pomirenja” autora Pietra Elisea Bernardija).

Soba ispovjedaonica fra Mandića i bombardiranje – čudo u Padovi

Fra Leopold Bogdan Mandić je primjer sveca koji je pokazao kako se kroz jednostavan život može doći do visina koje se ljudima često čine dalekim i nedostižnim. Iz poslušnosti prema Božjoj volji proveo je 40 godina u ispovjedaonici, često i od 5 ujutro do 24 sata!  I bio je djeljitelj Božjega milosrđa ljudima. Nisu ga krasile ni visina ni ljepota, ali ljepota i jednostavnost duha kojom je odisao omogućila je Bogu da kroz ovog velikana vrati mnoge zalutale ovce u svoj ovčinjak.

Gospodin Antun Capellato iz Albignasega piše 1928.: ”Jedna moja nećakinja, teško je bolesna od meningitisa, bila je na umoru. Utekli smo se ocu Leopoldu koji je kada je čuo za taj žalostan slučaj, bio duboko potresen. Zamolio je da mu samostanski pomoćnik donese jabuku. Fra Leopold blagoslovi jabuku, reče njezinim roditeljima da daju djevojčici jabuku da jede i da se mole BDM. Nakon što je pojela jabuku, djevojčica je ozdravila.”

Sveti Leopold je imao dar od Boga da je mogao vidjeti što je netko zgriješio, prije nego mu osoba kaže. Znao je reći: ”Znam sve”.

Postao je kapucin da bi pošao na istok u misije, da doprinese svojim radom za veliku stvar, za koju se marljivo pripremao učeći istočne jezike. Ali Gospodin je htio da ostane čitav svoj život u ispovjedaonici. Bio je u samostanima u Zadru i Rijeci. Rekao je pred Bogom ne postoji u meni ni tračak sumnje zbog istog razloga po kome sam odabran u svećeničko zvanje. On se zavjetovao da će uz Božju pomoć sve poduzeti da se ujedine istočna braća.  Leopold Mandić je bio oruđe poslušnosti i molitve, jer je sve izvršavao u poslušnosti i uz molitvu Bogu.

Više od 40 godina svoga života proveo je u ispovjedaonici sate i sate svakoga dana, s kratkim prekidima u svezi potreba samostanskog života.

Prije smrti otac  Leopold je prorekao da će kapucinski samostan u Padovi biti razrušen od bombi. Ipak, kod te strašne ratne katastrofe dogodilo se čudo: njegova ispovjedaonica ostala pošteđena da bude trajan znak njegova pomiriteljskoga apostolata. Sve je bilo srušeno, samo je ostala soba ispovjedaonica u kojoj je otac Leopold neumorno služio Bogu i ljudima.

Jedna kamena ploča, postavljena na vanjskom zidu ispovjedaonice, podsjeća da je u bombardiranju, 14. svibnja 1944. sobica-ispovjedaonica ostala čudesno sačuvana, zbog toga da stoji kao, kako je svetac prorekao, „spomenikom Božanskoga milosrđa“

Veliko srce malešnog čovjeka imalo je silnu ljubav za Boga i ljude

Jeo je posve malo, činio je pokoru, noću nije spavao više od 4 do 5 sati, a poslije podne nikada nije pošao spavati. Jednoga dana oko 15 sati neki gospodin, ne našavši ga u ispovjedaonici, pođe mu u sobu i nađe ga u krevetu u teškoj groznici. Otac Leopold reče gospodinu: ”Gospodine, za Boga miloga nemojte se sablazniti što ste me našli u krevetu ovaj čas. Danas doista nisam mogao više izdržati”. Sve do posljednjih godina svoga života nije dozvoljavao da mu se u ispovjedaonici postavi peć, trpio je studen. Rekao je „koliki su bez doma svog vani na hladnoći, a ja da ovdje sjedim u toplom i uživam“.

Leopold Bogdan Mandić živio je život kreposti. Vjera je bila njegov život, to je često govorio. Bio je pravednik i iz njegovih usta najčešće su izlazile riječi: “Vjeruj! Imaj vjeru!” Ta je riječ potresala savjesti i bacala svjetlo u duše. Pokretala je uspavane snage i otvarala beznadne putove onima koji su k njemu dolazili po pomoć, bilo u ispovjedi, bilo u običnom razgovoru. Svima se činilo da ono u što Leopold Bogdan vjeruje, ima stalno pred očima.

Tako je gajio silnu ljubav prema Bogu i prema čovjeku. Više se puta zavjetovao na stalnu Božju prisutnost, što je izazivalo nadnaravni napor u siromašnom, slabašnom, malom i donekle nakaznom, od bolova i umora, krhkom tijelu biti sličan Kristu.

Nezapamćeni sprovod ratne 1942. godine – 170.000 ljudi ispratilo velikana!

Dana 30. srpnja 1942.g. blago je preminuo u Gospodinu. Ustao je u 5:30, dopratili su ga u bolesničku kapelicu da se pripremi za služenje svete mise, ali ga odjednom zahvati slabost i on je pao. Priskočili su mu u pomoć i odnijeli ga u krevet. Došao je k svjesti, ali nešto malo kasnije dođe gorki trenutak. Podijeliše mu sveto bolesničko pomazanje. Bio je pri najpotpunijoj svijesti. Poglavar samostana izmolio je 3 puta Zdravo Marijo i Zdravo Kraljice. Otac Leopold je polako ponavljao uvijek i sve slabim glasom riječ po riječ i jedva što je izgovorio: ”O blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo!”, njegova blagoslovljena duša započe let prema nebeskoj domovini.

Na pogrebu Leopolda Bogdana Mandića u Padovi bilo je približno 170.000 ljudi, a narod je vikao: “Umro je Svetac! – Il Santo!” Bila je to prva takozvana pučka kanonizacija. Sjetimo se samo da je na pogrebu Ivanu Pavlu II. narod također vikao: “Il Santo! Subito!”

Neobjašnjiva čuda ozdravljenja doprinijela proglašenju svetim oca Leopolda

Za priznavanje svetim Sveta kongregacija u Rimu i sam Sveti Otac papa moraju imati opipljive dokaze. Ovdje ćemo kratko opisati dva slučaja koja su izravno pridonijela proglašenju i proslavi Leopolda Bogdana Mandića svetim.

Gospođici Elzi Raimondi iz Cavazzane di Lusia (Rovigo) operirani su u bolnici u Lendinari slijepo crijevo i bruh u preponi 6. lipnja 1944. godine. Dana 16. travnja 1946. učinjen je kirurški zahvat samo istraživačke naravi jer se otkrio teški oblik tuberkulozne upale potrbušnice. Otpuštena je iz bolnice s beznadnom dijagnozom. U svojoj kući, kada bi samo pokušala ustati ili sjesti u krevetu, padala je u nesvijest. Mjesni župnik govorio joj je o ocu Leopoldu i poticao je da mu se moli. Počela je 30. srpnja, zajedno s drugim osobama, moliti devetnicu. Molila je da joj izmoli ozdravljenje od Gospe del Pilastrello koja se štuje u obližnjem svetištu u Lendinari, a slavi se 12. rujna. Na kraju devetnice Raimondi tvrdi da je vidjela oca Leopolda. Na njegov upit želi li ozdraviti 12. rujna, odgovorila: “Da, da, želim!” Došao je taj dan, a bolest se pogoršavala. Zaželjela je da je odnesu s ostalim bolesnicima u svetište. Liječnik ju je odmah vratio kući bojeći se za njezin život. Uvečer joj je neki unutarnji glas postojano naređivao da ustane iz kreveta. Konačno je izvršila tu naredbu govoreći prisutnima: “Nisam više bolesna. Ozdravila sam. Jeste li vidjeli oca Leopolda?” U taj je čas stigao liječnik, pregledao ju je odmah i na veliko zaprepaštenje otkrio da je klinički zdrava. Raimondi je odmah poželjela otići u crkvu zahvaliti Bogu, Gospi i ocu Leopoldu koji joj je izmolio ozdravljenje. To je učinila u pratnji ljudi koji su htjeli vidjeti što će se dogoditi. Ozdravljenica je dugo molila klečeći pred svetohraništem, a potom se pješice vratila kući. Doista je ozdravila i više se nije tužila ni na kakve smetnje. U znak zahvalnosti daljnji je život posvetila brizi za napuštenu djecu u prihvatilištu Mala kuća oca Leopolda u Rovigu.

Gospodina Paola Castelia iz Pagnana di Merata, rođenog 1902., nakon zdrava i radina života iznenada u nedjelju ujutro 4. ožujka 1962. nakon mise zahvatiše teški bolovi u želucu. Liječnik hitne službe ocijenio je slučaj teškim i poslao ga u bolnicu u Merate. Više liječnika mislilo je da je riječ o perforaciji želuca i odlučili su ga odmah operirati. Otkrili su trombozu u predjelu gornje trbušne maramice, s proširenim infarktom tankoga crijeva. Odgodili su operaciju. Sudbina bolesnika bila je infaustna. Iste večeri podijeljen mu je sakrament bolesničkog pomazanja. Suprotno očekivanju, Casteli je ponovno došao u bolnicu u 2 sata sljedećeg četvrtka. Supruga je odavno štovala oca Leopolda i poticala na to i članove svoje obitelji. Prije no što je muž trebao biti operiran, na potkošulju mu je pribola medaljicu tada već Sluge Božjega i zatim se povukla u kapelu na molitvu. Molila je puno sve te dane jer je osjećala da će biti uslišana. Četvrte noći bodrila je muža da pokuša zaspati jer nakon operacije nije spavao i u to je stala moliti 12 očenaša. Nije ih niti dovršila kad se njezin muž uznemirio vičući: “Slabo mi je, slabo mi je, umirem!” Zapalila je svjetlo i vidjela oznojenog i na smrt blijedog muža. Ona kaže: “Pomogla sam mu spustiti noge da mu vise s kreveta i stala mu brisati znoj.” Bolesnik je vikao: “Umirem, umirem, ti ne znaš kako me boli!” Imao je bijele oči, ispustio je hropac i prevrnuo se u krevet. Žena je uskliknula: “Gospodine, neka se vrši Tvoja volja!” U istom trenutku Castelli je progovorio: “Ozdravio sam, ne osjećam više boli.” Ostatak noći proveo je mirno razgovarajući sa suprugom. Ujutro ga je liječnik našao klinički zdrava. Zadržali su ga na promatranju još nekoliko dana, a potom je poslan kući.

* Sveti Leopold Bogdan Mandić, naš velikan, dika i ponos hrvatskog naroda i Crkve u Hrvata, jedan od najvećih svetaca 20. stoljeća i zaštitnik Godine Milosrđa 2016.,  kanoniziran je  2. svibnja 1976. kada papa Pavao VI. proglašava oca Leopolda blaženim, a već 1983. na dan 16. listopada papa Ivan Pavao II. proglašava blaženog Leopolda Bogdana Mandića svecem opće Crkve.