Tihomir Dujmović: Moja knjiga daje odgovor na pitanje koje sam si tisuću puta postavio – kako to da nam mediji ovako izgledaju?

Predstavljanju nove knjige Tihomira Dujmovića, naslova Hrvatske novinarske tragedije 1945.-1995. sinoć je u dvorani Vijenac na Kaptolu nazočio iznimno velik broj zainteresiranih građana, među kojima su velik pljesak dobili i pojedini akteri hrvatskoga javnog i političkog života, poput Brune Esih, nezavisne kandidatkinje za gradonačelnicu Zagreba, sisačkog biskupa Vlade Košića, generala Domovinskog rata Mladena Markača, ali i trenera svih trenera, Miroslava Ćire Blaževića.

U publici su bili i dr. Željka Markić, predsjednica udruge U ime obitelji, Nikola Štedul, hrvatski emigrantski i domovinski političar, te mnoge druge javnosti poznate figure kao što su Zdravko Tomac, Dario Kordić, Željko Bebek, Josip Radeljak i drugi.

Odabrane Dujmovićeve kolumne čitao je dramski umjetnik Vinko Kraljević, ali i Dujmovićeva kći Lucija, studentica Akademije dramske umjetnosti. Knjigu su predstavljali dr. Andrija Hebrang i dr. Zlatko Hasanbegović.

Andrija Hebrang istaknuo je kako Dujmovićeva knjiga govori o povijesti hrvatskog novinarstva, pri čemu je posebno važna zato što otkriva podatke koji se desetljećima skrivaju od javnosti.

Hebrang je upozorio i na golem utjecaj koji mediji imaju na oblikovanje društvene svijesti. “Ono što su udžbenici za djecu, to su novine za odrasle”, rekao je.

Zlatko Hasanbegović je u svojem izlaganju primijetio kako je upravo komunistički režim, paradoksalno, bio jedini koji je proveo “lustraciju”, izbrisavši svaki trag društvenog uređenja koje mu je prethodilo, a što Dujmovićeva knjiga i pokazuje.

Zato, nastavio je, kada danas govorimo o obračunu s nasljeđem “totalitarnih režima” zapravo možemo misliti samo na jedan totalitarni režim – onaj komunistički.

Knjiga ne govori samo o beskrupuloznom obračunu s hrvatskim novinarima, koji su tada imali jednu potpuno drugu ulogu u društvu, nego i s cjelokupnom hrvatskom intelektualnom elitom koja se spletom povijesnih okolnosti na kraju Drugog svjetskog rata našla na gubitničkoj strani, zaključio je Hasanbegović.

Dujmović: Nikada nijedna generacija novinara u svijetu nije doživjela ono što su 1945. doživjeli novinari koji su djelovali u NDH

Tihomir Dujmović, koji je u najavi predstavljen kao rekorder po broju otkaza koje je dobio zbog svoje novinarske beskompromisnosti, od srca je zahvalio publici što je došla u tako velikom broju i kazao da mu je upravo ona poticaj da ne posustane.

Svoju knjigu je opisao kao “knjigu činjenica, zbir dokumenata, zbir fakata”. U prvom dijelu je riječ o reprintu knjige Josipa Grbelje Uništeni naraštaj – tragična sudbina novinara NDH. “To je potpuno zanemarena knjiga”, rekao je Dujmović. “Autor je vrlo brzo umro nakon što je knjiga izišla, a ona je izišla u vrlo maloj tiraži.”

“Nije bilo niti jedne ozbiljnije promocije, a to je knjiga bez koje nije moguće razumjeti hrvatsku novinarsku prošlost, nije moguće razumjeti hrvatsku novinarsku sadašnjost, niti shvatiti sadašnji trenutak cijele Hrvatske”, nastavio je.

“To je, koliko znam, jedina knjiga koja detaljno progovara o sudbini svih novinara iz Nezavisne Države Hrvatske i, kao što Grbelja piše, nikada nijedna generacija u povijesti svjetskog novinarstva nije doživjela ono što je doživjela ta generacija: da je od 330 novinara gotovo 90 posto ili ubijeno, likvidirano, protjerano ili zabranjeno 1945. godine.”

Knjiga govori i o stradanjima novinara 1971., o čemu nažalost ima vrlo malo materijala. “Ovo nije završna, nego prva knjiga”, rekao je Dujmović. “Volio bih kada bi se po njoj nastavila istraživanja”, nadodao je, naglasivši kako puno toga u nju nije stalo. “1971. odnosno 1972. godine 50 je novinara sudski progonjeno, a 172 ih je završilo na crnim listama koje su trajale, praktički, do devedesetih.”

“Kad uzmete onih 270 iz ’46. i onih 170 iz ’72., jasno je da je preko 500 novinara u samo 25 godina komunističke vlasti bilo protjerano, zatvoreno i likvidirano. Da je ovo Kina, bilo bi previše”, kazao je. “Za jednu malu zemlju takav pogrom novinara i uopće društvene inteligencije, je anticivilizacijski čin par excellence. Svakoj naciji ovog broja treba, po meni, najmanje sto godina, da se od toga oporavi.”

Treći dio knjige je popis novinara koji su ubijeni u Domovinskom ratu. Na tom popisu je 18 novinara, a u samo prva četiri mjeseca rata ubijeno je u Hrvatskoj 14 novinara, o čemu se isto jako malo zna, kao i o tome da je 130 novinara proganjano, šikanirano, maltretirano i uhićeno tijekom rata.

“Ova knjiga otkriva i daje odgovor na pitanje koje sam tisuću puta pitao: Pa kako je moguće da nam mediji ovako izgledaju?”, rekao je Dujmović, zaključivši kako je u Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu ubijeno 40 novinara – dvojicu su ubili ustaše, a 38 su ih ubili hrvatski komunisti nakon 8. svibnja 1945.

Tihomir Dujmović je na kraju pročitao navod sa zadnje stranice svoje knjige:

U Hrvatskoj je u poraću, nakon 8. svibnja 1945., provjeravano, proganjano, mučeno ili strijeljano više Hrvata negoli zajedno građana u Silama Osovine, dakle u Njemačkoj, Italiji i Japanu. Više je strijeljano članova Vlade NDH, nego što je nakon čuvenog procesa u Nürnbergu osuđeno na smrt i obješeno prvaka Hitlerovog Trećeg Reicha. Više je strijeljano i proganjano novinara negoli zajedno u svim zemljama Sila Osovine, a tako i svećenika.