U galeriji Kraluš u Svetom Ivanu Zelini postavljena je izložba kipara Petra Hranuellija, “Venera na brijegu”, koja je otvorena 15. ožujka do 13. travnja 2018.
Mnogo su tinte tijekom godina potrošili naši likovni kritičari i povjesničari umjetnosti pišući o stvaralaštvu samoukog bračkog kipara sa zagrebačkom adresom Petra Hranuellija, čija je izložba skulptura i crteža otvorena 15. ožujka u Galeriji Kraluš POU Sv. Ivan Zelina.
Ono što su napisali, međutim, malo nam otkriva o biti njegova stvaralaštva i da se sažeti na sljedeće: u svojoj likovnosti Hranuelli se bavi ponajviše putenim likom žene, nadahnutim prapovijesnim figurama Willendorfske i drugih Venera, što je osobito dolazilo do izražaja u ranijim njegovim radovima. U crtežima on raspoređuje buduće mase skulptura, koje predstavljaju stilizacije ženskog akta. Tako u stvaralačkom procesu koji je zapravo poigravanje, dosjetka, nastaju djela s za akt atipičnom dozom humora, često međutim nedorečenih, ne posve dozrelih oblika, što je vjerojatno dug Hranuellijevu izostanku akademske umjetničke naobrazbe. K tome valja dodati ono što su kritičari previdjeli ili naprosto propustili navesti, a to je da u njegovim radovima jasno prepoznajemo najraznorodniji spektar utjecaja: od Vaska Lipovca, preko Vojina Bakića do Pabla Picassa, no oni su zapravo više reproducirani, nego li apsolvirani, što bi zapravo trebao biti slučaj.
No, želimo li shvatiti idejnu bit Hranuellijeva kiparstva, morat ćemo u ruke uzeti predgovor koji je jednoj ranijoj njegovoj izložbi napisao ne jedan likovni kritičar, već možda ponajbolji poznavatelj duhovnosti Novoga doba (New Age), Marijan Grakalić, koji je i otvorio zelinsku izložbu. On smatra kako se Hranuellijeve Venere nadahnjuju na prapovijesnim uzorima i da svoju duhovnost baštine iz riznice primordijalnog svijeta. Smatra da je riječ o „tajanstvenom šaputanju jedne gotovo predmitske paradigme“, koju povezuje s duhovnostima prethistorije, pojašnjavajući: „…ove Venere kao da kliču: Non serviam! (Ne želim služiti!)“
S ovim razmišljanjem Marijana Grakalića se možemo posve složiti! U slučaju Hranuellijevih Venera, riječ je o duhovnosti koja podsjeća na onu u Odžacima u Vojvodini, u kojima je 1989. na neolitičkom lokalitetu Donja Branjevina otkriven četrdesetak centimetara visok glineni kip „Crvenokose boginje“: odmah po otkrivanju, pohranjen je u banku koja je proglašena njegovim svetištem(!) dok je kopija tog kipa izložena u Muzeju Vojvodine u Novom Sadu, u kojem prof. Zvonko Maković, koji je prisustvovao i zelinskom otvorenju, u najskorije vrijeme planira postaviti izložbu Hranuellijevih Venera.
Hranuellijeve nas Venere: putene, pretile i samožive podsjećaju na konflikt nastao na samom početku vremena, upravo uzvikom kojeg ističe Grakalić, „skresanim“ od strane vođe pobunjenih anđela Bogu u lice: „Neću služiti tebi!“, a koji i danas odjekuje u nutrini gotovo svakog čovjeka.
Prihvativši materijalno (koje na izložbi simbolizira (i) bik – simbol snage i samopouzdanja drevnih kultura), i okrenuvši leđa duhovnom, čovjek se našao u situaciji koja ga vodi u očaj i kojoj nije dorastao. Na taj očaj mi smo navikli kao bolesnik na svoju bolest, i najčešće ga pokušavamo riješiti još većim pouzdanjem u sebe. Ma koliko se koprcali, međutim – vidimo – rješenje nam stalno izmiče, jer ono uopće ne ovisi o nama, a mi smo previše tašti da bismo to sebi priznali.
Kome dakle vjerovati: Bogu ili bogatstvu: to je ono ključno pitanje koje pred nas postavljaju radovi Petra Hranuellija pred kraj ovogodišnje korizme.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
