Serijom članaka pod naslovom Memento uoči Oluje želimo se podsjetiti što je prethodilo veličanstvenoj vojnoj akciji Hrvatske vojske. Danas se mnogi mediji i političari ponašaju kao da se prije Oluje nije ništa događalo, zaboravljajući genezu zločina i tijek događanja na ovim prostorima koji su počela davno prije Oluje.
Danas se sjećamo Marka Babića i junaka Trpinjske ceste, poznatih ‘lovaca na tenkove’, koji zauvijek ostaju živjeti u pamćenju i srcu hrvatskog naroda.
Premda su mu četnici oteli roditelje i ubili ih u obližnjoj Boboti, pukovnik Marko Babić nikada nije iskazivao mržnju prema Srbima ili pomišljao se osvetiti za taj strašan zločin i druge zločine koje su četnici i JNA radili. Njegova osveta bilo je junaštvo na Trpinjskoj cesti gdje su Marko i njegovi drugovi doslovno napravili ‘groblje srbijanskih tenkova’.
A sve to na zaprepaštenje samouvjerenih i do zuba naoružanih srpskih vojnika koji su vjerovali da će Vukovar pasti najkasnije za sedam dana…uz Kozaračko kolo su pjevali „Dan nam treba do Zagreba“. No, sve te planove je tzv. JNA pokvarila šačica pripadnika ZNG – a i Hrvatske policije, koja je u sljedećih pet dana odbila sve napade neprijatelja uništavajući mu tenkove i drugu tehniku
Iz Švicarske povratak direktno u vukovarski pakao
Na današnji dan 5. srpnja 2007. preminuo je Marko Babić, legendarni vukovarski borac i pukovnik Hrvatske vojske. Rođen je u Vukovaru 16. veljače 1965. i borio se u bitci za Vukovar i drugim bojištima diljem Hrvatske do konačnog oslobođenja.
Marko Babić je nekoliko godina proveo na privremenom radu u Švicarskoj. Uoči agresije na Hrvatsku u travnju 1991. godine vraća se u Vukovar i priključuje se hrvatskim braniteljima na Trpinjskoj cesti.
Bio je zamjenik zapovjednika 3. bojne 204. vukovarske brigade i jedan od najbližih suboraca i zamjenik legendarnog zapovjednika, general-bojnika Blage Zadre. Nakon pogibije Blage Zadre preuzeo je zapovijedanje 3. bojnom u paklu Vukovara.
Groblje tenkova na Trpinjskoj cesti nastalo već u rujnu 1991. godine:
Trpinjska cesta – genijalnost i junaštvo
Sva genijalnost i junaštvo obrane Vukovara maksimalno se iskazala prije svega na Trpinjskoj cesti u Borovu Naselju, ali i na Sajmištu, gdje su vođene najteže i najkrvavije borbe u bitci za Vukovar. Tada je nastalo i tzv. Zadrino pravilo koje je jednostavno glasilo „pusti tenkove, tuci pješadiju“, a ovo potvrđuje i svu prirodnu sposobnost Blage Zadre, neprofesionalnog vojnika, ali prirodno nadarenog zapovjednika, koji je zapovijedao obranom Borova Naselja.
Nakon fijaska JNA od 24. kolovoza do 1. rujna 1991. kojem je prije svih doprinijela obrana Borova Naselja pod genijalnom dirigentskom palicom Blage Zadre, Generalštab JNA je izradio novi plan po kome je Vukovar morao pasti za sedam dana i upućene su na Vukovar nove postrojbe i to one koje je JNA smatrala nejelitnijim. Toga 14. rujna neprijatelj je tijekom prijepodneva bio vrlo tih i mnogi su branitelji kasnije pričali da je takvo zatišje i mir uvijek znak nečega lošeg. Neprijatelj je prvo, kako je zapovjednik obrane grada Dedaković i očekivao, krenuo na jug na Sajmište, a potom na Borovo Naselje. Topnička priprema je bila tako jaka, kao da se otvorilo nebo i zemlja, a Ivica Lukić – Zolja, jedan od branitelja koji je najbolje navodio vatru naših topnika na neprijatelja, kaže da je neprijatelj u napadu na Borovo Naselje u početku ostvario značajan uspjeh, a onda su na scenu stupili naši lovci na oklope.
Zamjenik zapovjednika obrane Borova Naselja Ivo Kovačić kaže: „Tenkovi su krenuli Trpinjskom. Krenuli su preko polja, krenuli su kroz Hercegovačku i Slavonsku. Krenuli su frontalno prema nama skroz od Borova Sela, od Crepulje. Otuda su krenuli preko aerodroma i čak išli frontalno prema nama. Isto tako su krenuli i od Bršadina, od Lipovače. Jednostavno, sve je krenulo, išli su u kolonama tenkova. Odmah su ušli na Trpinjsku cestu, srušili su barikade. Barikada kod kafića „Zurich“ već je bila uništena. Dio tenkova je ušao u Hercegovačku ulicu i tu je jedan T – 84 naletio na minu, a isto tako jedan od dva tenka koji su ušli u Slavonsku također je naišao na minu“.
Dok su tu tenkovi stali, Trpinjskom su se nastavili probijati i to tako da su na čelu tri tenka T – 84, od kojih prvi gura sve sa ceste, a druga dva kao i ostali u koloni ruše kuću po kuću. Cijelo vrijeme prodora tenkova zabilježena su pojedinačna junaštva branitelja koji su poput Marijana Balića na 20 metara od tenka istrčavali i postavljali protuoklopne mine. Svime je dirigirao Blago Zadro koji prebacuje skupine lovaca na tenkove, koji su se proslavili u ranijim borbama pod nazivima „Pustinjski štakori“ ili „Žuti mravi“ s legendarnim Andrijom Marićem, a sada su tu Marko Babić, skupina Ivana Kapulara, no posebno treba istaknuti skupinu topnika predvođenih Ivicom Trehubom na topu B 1, a dobio je ime Krnjo zbog svoje kratke cijevi.
Trpinjska cesta postaje groblje tenkova – Marko Babić uništava ih četiri u jednom danu!
Toga i sljedeća dva dana na Trpinjskoj cesti postaje groblje tenkova, a posebno je tome doprinos dao Marko Babić o kojem je kao i o drugim junacima obrane Trpinjske ceste i Borova Naselja detaljno pisao Davor Runtić u svojoj knjizi „Vukovar i istočno bojište, knjiga druga”, gdje je zapisano: „Čakovčani nisu imali čime zaustaviti tenkove te su se počeli povlačiti prema Mjesnoj zajednici, a Babić je svojim ljudima naredio da se povlače jednom stranom ulice i usput otvaraju kapije, kako bi on pri povlačenju mogao iz zaklona gađati tenkove. Mjesto sastanka trebao je biti kafić „Mustang“. Dok je stigao do križanja Bosanske ulice i Trpinjske ceste, „skinuo“ ih je četiri, a na tom je mjestu ugledao još tri T -84 za koje se već netko pobrinuo. Bili su to Goran Serenčeš i topnici na „Krnji“, čije su ciljne sprave bile namještene na izlaz iz Slavonske, nasred Trpinjske ceste“.
Junaci Trpinjske ceste:
Tekst se nastavlja ispod oglasa
