Pod naletima barbarskih plemena koje je trajalo stoljećima, a svoju kulminaciju imalo u 5. stoljeću opustošen i uništen je stari antički svijet Zapada. Rimsko Carstvo nastavlja živjeti na istoku sa središtem u Konstantinopolisu (danas Istanbul). Iz praha i pepela Zapada čudesnim zahvatom na temeljima kršćanske vjere i Katoličke crkve iznikla je najveća poznata svjetska kulturna, umjetnička gospodarska i znanstvena velesila svijeta – Europa.
Danas, nakon više od pola stoljeća od završetka drugog velikog rata na tlu Europe, „stari kontinent“ je na izdisaju pritisnut brojnim problemima.
Mnogi vjeruju da Europu može spasiti samo povratak korijenima – kršćanstvu i Kristu.
Jedna od velikih uloga Katoličke Crkve tijekom „mračnoga srednjeg vijeka“ – kako ga neznalice i protivnici Katoličke Crkve nazivaju – je i uvođenje sustava sveučilišta. „Sveučilište je bila potpuno nova pojava u povijesti Europe. U staroj Grčkoj ili Rimu nije postojalo ništa slično. Institucija koju danas prepoznajemo, zajedno s njezinim fakultetima, kolegijima, ispitima, diplomama, kao i razlikovanje preddiplomskoga i diplomskog studija, nastala je upravo u srednjovjekovnome svijetu. Crkva je razvila sustav sveučilišta zato što je, prema riječima povjesničara Lowrieja Dalyja, ona bila ‘jedina institucija u Europi koja je pokazivala neprestano zanimanje za očuvanje njegova znanja’“. Crkva ne samo da je osnovala sveučilište, nego je i sustavno radila na njegovoj autonomiji. Ona je „dodjeljivala povelje, branila prava sveučilišta, štitila studente od nepoželjnoga upliva nesklone im vlasti (…) dopuštala i poticala snažne i nesputane akademske rasprave karakteristične za sveučilište. Na sveučilištima, a ni drugdje, nijedna druga institucija nije toliko radila na promicanju širenja znanja koja što je to činila Katolička crkva“.
Suprotno raširenome stereotipu kako je Katolička Crkva u „mračnome srednjem vijeku“ negirala važnost razuma, razum je upravo na srednjovjekovnim sveučilištima ustoličen „kao konačni posrednik u najučenijim raspravama i polemikama. Skolasticima uronjenima u sveučilišno okruženje bilo je poprilično prirodno s pomoću razuma ispitivati ona područja koja još nisu bila istražena, kao i raspravljati o mogućnostima kojima se ljudi ranije nisu ozbiljno bavili“.
Posebno poglavlje bavi se odnosom Crkve i znanosti. Zahvaljujući jednostranoj inačici Galileove priče – koja je u knjizi detaljno rastumačena, i pokazuje da ni sam Galileo nije bio posve nedužan – danas je uvriježeno mišljenje kako je Katolička Crkva kočila znanstveni napredak, dočim je realna slika posve drukčija. Kao što je istaknuo poznati kardinal John Newman, obraćenik s anglikanizma iz XIX. st., Galileov slučaj je zapravo jedini primjer kojega se u tom kontekstu uopće možemo sjetiti. Upravo su ljudi iz Katoličke Crkve bili nositelji znanstvenog napretka tijekom čitavoga srednjeg vijeka. Spomenimo samo neke od njih: Roger Bacon, franjevac koji je predavao na Oxfordu, zbog svojeg rada na području matematike i optike i naglašavanja važnosti eksperimentiranja, smatra se pretečom suvremene znanstvene metode; Svetog Alberta Velikog „Rječnik znanstvene biografije“ označava „pretečom suvremene znanosti u visokome srednjem vijeku“; Robert Grosseteste, koji je na Oxfordu bio kancelar i biskup Loncolna, najveće biskupije u Engleskoj, smatra se jednim od najučenijih ljudi na svijetu u srednjemu vijeku i prvom osobom koja je zapisala kompletan slijed koraka za izvođenje znanstvenog eksperimenta; otac Nicolaus Steno, luteranski obraćenik koji je kasnije postao katolički svećenik, postavio je većinu načela suvremene geologije, te ga se smatra ocem stratigrafije (grana geologije koja proučava slojeve zemlje).
Doprinos pak isusovaca znanstvenom napretku posebna je priča. Kao što ističe jedan povjesničar: “Oni su pridonijeli razvoju sata s njihalom, pantografa, barometra, relektornoga teleskopa i mikroskopa, na različitim znanstvenim poljima poput magnetizma, optike i elektriciteta. Promatrali su, u nekim slučajevima prije nego što je itko drugi to činio, šarene pruge na Jupiterovoj površini, Andromedinu maglicu i Saturnove prstenove. Teoretizirali su o cirkulaciji krvi (neovisno o Harveyu), o teoretskoj mogućnosti letenja, o načinu na koji Mjesec utječe na plimu i oseku, o svjetlosti kao valovima. Karte zviježđa južne polutke, logika simbola, protupoplavne mjere na rijekama Po i Adige, uvođenje znakova plus i minus u talijansku matematiku – predstavljaju dio isusovačkih dostignuća, a istaknuti znastvenici poput Fermata, Huygensa, Leibniza i Newtona nisu jedini koji su rado surađivali s isusovcima“. Charles Bossut, jedan od prvih povjesničara matematike, sastavio je popis najznačajnijih matematičara od 900. pr. Kr. do 1800.: među 303 osobe na popisu se našlo čak 16 isusovaca (5 posto), što je – pogotovo s obzirom na činjenicu da su isusovci postojali samo dva od tih dvadeset sedam stoljeća – impresivan podatak.
Neki od najpoznatijih isusovaca-znanstvenika svakako su sljedeći: otac Giambattista Riccioli, koji je prvi odredio ubrzanje tijela u slobodnome padu; Francesco Maria Grimbaldi, koji je otkrio difrakciju svjetlosti; hrvatski znanstvenik otac Josip Ruđer Bošković, kojega je Sir Harold Hartley nazvao „jednim od najvećih intelektualaca svih vremena“, a ostavio je velikoga traga na području atomske teorije (naziva ga se „istinskim tvorcem fundamentalne atomske fizike koju danas poznajemo“), optike, matematike (razvio je prvu geometrijsku metodu izračunavanja putanje planeta zasnovanu na tri promatranja njegova položaja) i astronomije; otac Atanazije Kircher, utemeljitelj egiptologije i jedan od najvećih kemičara svoga vremena. Doprinos isusovaca seizmologiji (proučavanju potresa) toliki je da se to područje ponekad naziva i „isusovačkom znanošću“.
Nastavlja se…
