Nezamislivo je da hrvatski narod ne poznaje svoje heroje, ljude koji su u ključnim trenutcima svjetske povijesti bili na ‘bojišnici’ stvarajući samu povijest i spašavajući ljudske duše.
Stjepan Tomislav Poglajen (1906-1990), svećenik isusovac. Poznatiji je u inozemstvu nego u Hrvatskoj. Poglajen je dugi niz godina živio pod lažnim identitetima djelujući tajno u zemljama pod komunističkim režimom kao što su Slovačka, Sovjetski Savez, Kina i sl. Čitavo vrijeme tajno je obavljao svoju svećeničku službu, svjedočeći o progonu kršćana i životu “podzemne Crkve”.
Kako je stvarao “podzemnu Crkvu” u nacističkom i komunističkom paklu?
Poznat je pod više pseudonima koje je koristio dok je evangelizirao u kršćanskim podzemljima diljem svijeta: Tomislav Kolaković, father George, abbe Georges, a u komunističkoj Kini se predstavljao kao Hounag. Mnogi ga smatraju najzanimljivijom osobom Katoličke Crkve u Hrvatskoj, duhovnim i intelektualnim herojem čiji život i djelo još uvijek čekaju priznanje u domovini. U Slovačkoj ga smatraju kandidatom za uzdizanje na čast oltara – tamo je tijekom Drugog svjetskog rata stvorio “podzemnu Crkvu” koja je katoličanstvu pomogla preživjeti godine komunističke represije. U jednom trenutku došao je u samo srce komunističkog režima protiv čijeg se bezbožništva borio – u sovjetsku Moskvu i tamo evangelizirao. Naviještao je evanđelje i u Kini i Indiji, odlazio je svugdje gdje je osjećao da su ljudske duše ugrožene opasnošću ateizma i materijalnog siromaštva. Družio se s najznačajnijim ljudima svojeg doba, duhovnim i političkim vođama vremena i na njih imao snažan utjecaj, piše Goran Andrijanić za bitno.net
Ovaj isusovački redovnik iz Hrvatske ima životni put barem jednako fascinantan i uzbudljiv kao onaj osnivača njegova reda: svetog Ignacija Lojole. Uvijek je bio na mjestima gdje se stvarala povijest čovječanstva i u pokušavao unijeti u njih svjetlo Božje Riječi, spajajući kontemplaciju i akciju baš onako kako je naučavao sv. Igancije. Njegova biografija više podsjeća na život nekog pustolova nego katoličkog redovnika, ali iza sebe je uvijek ostavljao plodove Radosne vijesti.
Nacisti prognali Poglajena iz Zagreba u Split – zašto?
Tekstovi protiv nacizma razlog su zbog čega je Poglajen zbog ugroženosti od Gestapoa morao bježati iz Zagreba 1941. nakon uspostave NDH i ulaska Nijemaca u Hrvatsku.
Prvo je pobjegao u Split, koji je bio pod nadzorom nešto blažih talijanskih fašista, ali je naposlijetku morao bježati i od tamo jer mu je bio ugrožen život. Vratio se u Zagreb, a u knjizi svojih sjećanja “Božje podzemlje” objavljenoj u SAD-u 1948. pod pseudonimom “Father George” (izdana i u Hrvatskoj) u kojoj opisuje svoje ratne godine prepričao je i taj trenutak.
Odlazak u Slovačku – progoni katolika od strane nacista
U Zagrebu je živio u opasnosti iz koje mu se činilo kako nema izlaza. Međutim, tadašnji konzul Slovačke u NDH traži sastanak s njim i moli ga da ide u njegovu zemlju i tamo započne pastoralni rad s mladim katolicima koji su izgubljeni u ratnim neprilikama. On na to pristaje, a prije nego što je krenuo za Slovačku, sastao se s svojim provincijalom i uz njegovu suglasnost izašao iz reda. Pater Vladimir Horvat danas će reći kako je Poglajen unatoč tome ostao “isusovac u duhu” cijeli svoj život. Prema nekim povjesničarima, istup iz Družbe Isusove dogodio se uz pristanak Pia XII. koji je blagoslovio i Poglajenov odlazak u Slovačku. Zbog opasnosti od nacista, dobio je lažnu putovnicu i novi identitet. Tada se zvao Tomislav Kolaković (djevojačko prezime njegove majke) i predstavljao se kao liječnik. Na slovačkoj granici je jedan njemački vojnik, nakon što se Poglajen predstavio kao liječnik, tražio od njega da mu previje veliku ranu na nozi. Svećenik je to učinio bez problema, jer je znao puno o medicini koju je neko vrijeme proučavao i nastavio je put. Bilo je ljeto 1943.
Tu Crkvu nazvao je “Obitelj”. Temeljna stanica bile su joj skupine od pet-šest ljudi, laika ili svećenika. Sastajali bi se i proučavali Bibliju i molili se, a svatko bi od njih imao posebnu dužnost u apostolatu, povezanu s pozivima koje je obavljao u svom životu. Sve je to radio uz suglasnost slovačkih biskupa. Prve kontakte koje je napravio bili su sa studentima, a djelovao je po cijeloj Slovačkoj, te djelovima Češke i Mađarske, pojasnio je pater Horvat.
Komunizam i progon Crkve u Slovačkoj – Poglajenova “podzemna crkva”
Nakon dolaska u Slovačku Poglajen je odmah počeo organizirati “podzemnu crkvu”. Smatrao je kako će s dolaskom Sovjeta na taj teritorij komunisti uništiti sve vidljive institucije Katoličke Crkve i zbog toga je razvijao duhovne formacije u tajnosti.
Kako su puno puta kasnije istaknuli slovački crkveni velikodostojnici i svećenici, rad Poglajena (Kolakovića), koji je među članovima “Obitelji” bio poznat pod tajnim imenom “Vlado”, ostavio je neizbrisiv duhovni trag u tamošnjoj Katoličkoj crkvi. Upravo su njegove metode i način organizacije pomogle Crkvi da preživi nasilnu ateizaciju tijekom godina komunističkog režima. Krajem 1944. Poglajen se sa nekoliko svojih suradnika pridružio slovačkim partizanima nakon što je shvatio da je Gestapo razotkrio njegov identitet. Cijelo to vrijeme, Poglajen je, pa i u partizanima, potajice svakodnevno služio misu. U “Božjem podzemlju” je napisao kako je to radio “kasno u noći u siromašnim kućicama”, a dok je bio u partizanima u “rovovima, nedaleko od patrola Crvene Armije”.
“Misno sam vino skrivao u bočici za jod koja se nalazila među lijekovima koje sam nosio predstavljajući se kao liječnik. Hostije sam držao skrivene među aspirinima”, pisao je Poglajen. I tamo, u partizanima, evangelizirao je i širio Božju Riječ, ipak pazeći da ne otkriju da je svećenik.
Po ustaljenom komunističkom obrascu bio je optužen, kao i njegovi suradnici, za “protudržavnu zavjeru”. U zatvoru je proveo nekih pola godine, a naposljetku je ipak sud donio oslobađajuću presudu, navodno nakon intervencije nekih zapadnih diplomata u Pragu. Poglajen je shvatio kako su njegove daljnje aktivnosti u Čehoslovačkoj onemogućene i prebacuje se u Belgiju.
Poglajen u Kini, Vijetnamu, Tajvanu, Indiji….i tajnovita smrt
Od toga momenta, dakle od kolovoza 1946., pa do smrti u Parizu 1990., o njegovom djelovanju ne zna se previše. Razlog tome jest što je inzistirao na tajnovitosti, jer je bio siguran da ga prate komunističke obavještajne službe. Ono što se zna jest da je 1947. ili 1948. boravio u Kini gdje je predavao na jednom seminaru. Navodno je putovao i u Vijetnam i na Tajvan, a bio je i nazočan, te jako aktivan “iz pozadine” na Drugom vatikanskom koncilu. Kasnije je, pak, usmjerio svoje aktivnosti na Indiju gdje se borio protiv siromaštva, organizirajući tamošnje stanovništvo u poljoprivredne zadruge, gradeći im kuće, a za žene je organizirao tečajeve šivanja, posla od kojega su kasnije uzdržavale svoje obitelji. Pater Horvat ispričao je kako se Polgajen u Indiji susretao sa Majkom Terezijom, te kako okolo kruži jedna priča čija istinitost nikada nije definitivno potvrđena.
– Poglajen je u Indiji doživio srčanu kap i od šoka je taj poliglot zaboravio sve jezike koje je znao osim hrvatskog. Šaptao je ‘Vode, vode’ i nitko ga nije razumio osim Majke Terezije. Ona je hrvatski znala od naših svećenika koje je poznavala u Skopju i dala mu je vode, te mu tako spasila život – ispričao je pater Horvat.
Poglajenova smrt također je potpuno tajnovita. Umro je krajem travnja 1990., a sprovodna misa služena je u crkvi sv. Franje Ksaverskog u Parizu. Ono što zvuči nevjerojatno jest da samo nekolicina ljudi zna gdje je točno pokopan.
Danas je njegovo ime u Hrvatskoj prilično nepoznato.
Dio Poglajenova eseja o komunizmu i nacizmu – dva prijatelja
“Neprijatelji Boga (Staljin i Hitler op.), koji su do sada stanovali u dvije različite kuće, porušili su zid, koji ih je dijelio. Ili bolje, taj se zid sam srušio, jer je postao suvišnim. Promatra li se kakvim su izjavama oba diktatora izrekli sud jedan o drugome, čini se, kao da je svaki od njih zatajio svoju cijelu prošlost u času, kad je neprijateljstvo pretvorio u prijateljstvo. U istinu stoje stvari drugačije. U Adolfu Hitleru krio se jedan Staljin, a u Staljinu jedan Adolf Hitler.
…
Zaista, zidovi , koji su dijelili ova dva sistema, mogli su nečujno pasti. Funkcioner Gestapoa ni malo se ne razlikuje od uhode G.P.U-a. Koncentracioni logori Dachau i Solovecki otoci pružaju nam istu sliku, a majske slave u Moskvi su isto tako stranački dani kao i oni u Nurnbergu. Kult vođe je tu i tamo jednak, a prije svega je na obim stranama dinamika, koja u velikim potezima stoji na istoj liniji. Ako dva čovjeka počnu s dviju dosta udaljenih polaznih točaka, rušiti sveukupnu kršćansku kulturu, nužno mora jedanput doći čas, kad će se sastati na ruševinama razorenog svetišta. Jedan je došao s “lijeva”, drugi s “desna”. U velikoj udaljenosti smatrali su se neprijateljima; taj jedan je nosio smeđu značku, a drugi crvenu! No kad su opazili, da su sa svojim razaralačkim bakljama uništili isto Božje svetište kad su si u tom jezovitom osvjetljenju pogledali u lice, sinulo im je da u stvari izvode isti posao, da imadu istog neprijatelja i da su međusobno složni u mržnji, koja u dubini njihovih, duša vrije protiv Boga i protiv ljudi. I tako je jednoga dana moralo doći do pakta i saveza i prijateljstva, a taj je dan izabran po mogućnosti tako da ulove čas, kad se kulturno čovječanstvo spremalo da uloži zadnje sile u borbi za slobodu, za dostojanstvo ličnosti, za pravo i moral.
…
“I sada se spustila noć… A svaki osjeća da imade nešto strahovito u borbi protiv same noći, protiv one stare noć, u kojoj se skrivaju strahote poganstva. Kada bi se bar iz ovog neodređenog osjećaja prema demonskom protivniku iskristalizirala spoznaja, da se u borbi protiv takove tame može upustiti-samo jedno sunce, koje nosi moć u sebi da nadvlada noć. Ipak ovaj novi pakt, koji leži na narodima kao mora, imade jednu dobru stranu: dokončao je jednu ogromnu laž. Ideju slobode nije se mogla izvojštiti pomoću Staljinovih robova. Sa Kremlja uvukla se nepodnosiva disonanca i jasna podlost u ideologiji naroda, koji su više ili manje još bili kršćanski, uvukao se bunitelj mira i izdajica. Dobro je da ovaj pakt nužno sili, da se razluče duhovi. I kad bi sad došlo do proširenja rata, na jednoj bi strani ipak stajali samo oni ljudi, koji zaista žele slobodu, pravednost i konačno mir na moralnim osnovama. No bilo kako bilo onome, koji upravlja pogleda na posljednja velika pitanja svjetske povijesti, u prvi čas će oči biti zaslijepljene od tame, koja je ovila ogromnu prikazu noći, a koja se sad obara na Boga i Krista, na Crkvu i kršćansku kulturu, na svaku uređenu ljudsku civilizaciju i sve što je ljudski plemenito, veliko i lijepo. Zato se karakteristika ovog doživljaja može dati sa ovo malo riječi:
I nasta noć…”
(Stjepan Poglajen)
Tekst se nastavlja ispod oglasa
