Stipe Žunić, hrvatski atletičar koji se natječe u bacanju kugle, nekadašnji košarkaš, svjetski juniorski prvak u kickboxingu, kasnije američki student sociologije i društvenih znanosti, u bacanju kugle pronašao je sebe. Ali danas je svjestan da nije samo sportaš i da je život više od sporta.
“Šport me gradio kroz sve što sam prolazio, od odrastanja do fakulteta koji sam »zaradio« mukotrpnim radom. Šport me izvana oblikovao na svjetskoj sceni, ali uvelike me izgradio i iznutra”, rekao je u jednom ranijem intervjuu za Glas Koncila.
“Nekad su teške situacije mističnije od dobrih situacija, iz njih se više može naučiti. Uspjeh jest blagoslov i Božja ruka na ramenu, ali u neuspjesima, u zatvorenim pogledima, kada čovjek ne zna što će se dogoditi, kada ne ide sve po planu, kada se dogode ozljede – uvijek se otkriva i nešto drugo. Donosi to i pojedinu žrtvu, nešto za što se vrijedi boriti. Gdje ima žrtve, ondje se kasnije nešto bolje izrodi, u duhovnom i fizičkom smislu. I ne mora biti riječ o nečem opipljivom. Poteškoće i »neredi« spremali su sve za veliki red. U nalaženju samoga sebe kroz poteškoće, pojedinac otkriva kolika je njegova snaga, koliko mu je potrebna Božja snaga te koliko je kao čovjek izgrađen”, smatra Stipe.
“Većinom smo svi odrasli kao kršteni i vjernici. No subotom smo izlazili, a nedjeljom ujutro na misu. To je bilo pogrješno. Ono što je autentično u mom slučaju jest da je prije Stipe Žunić bio samo šport. U trenutku u kojem mi je oduzet šport više nisam bio Stipe Žunić. Nisam znao tko sam. Razumijete? Sve što sam imao i postigao bilo je zbog športa. Osjećao sam se da imam boga, a nemam Boga. Sa športom se sve oduzelo. Danas, kada bi se šport oduzeo od mene, i da se ne bavim bacanjem kugle, ponovno bih bio isti Stipe Žunić, sretan u duši, miran, svirao bih gitaru, družio se s ljudima, bavio sociologijom. Ključna je razlika što sam pronašao veću vrijednost, što mi nije šport bog, nego sredstvo na putu prema Bogu. Važna razlika”, svjedoči svoju vjeru.
“Za deset godina nadam se imati olimpijsku medalju ispod svojega pojasa. Ambicije su velike. Pokazao sam da mogu biti među tri najbolja na svijetu, volio bih postati i europskim prvakom. Htio bih zasnovati obitelj, još i prije 37., živeći kraj mora, gdje sam i odrastao. Biti kraj obale dobro je za pluća. Volio bih imati suprugu i djecu, baviti se športom. U to vrijeme vjerojatno ću prestajati s profesionalnom karijerom. Volim fitness i poticati druge na rekreativno bavljenje športom. Jamačno ću ostati povezan sa športom, osim ako Bog ne bude imao druge planove. Svake tri godine nešto se novo događa u mom životu, tko zna”, kaže o svojim budućim planovima.
Otac hrvatski branitelj
“Moj je otac bio na prvoj liniji, sve dane Domovinskoga rata proveo je kao dragovoljac, sve što je mogao dao je za Hrvatsku. Dok svi naši dobrovoljci ne budu zadovoljni, mi športaši nemamo pravo ništa govoriti o našim uvjetima, jer oni su se izborili za državu koju danas predstavljamo. Bio sam još mali, brat Tomislav je stariji šest godina pa ima više sjećanja. S obzirom na sve što smo prošli, dobri smo i ispali”, kaže.
“Mediji ne progovaraju mnogo o vjeri i nutarnjim motivima. A riječ je o radosnoj vijesti! Ako tko dobije milijun dolara na igrama za sreću, teško mu je to ne podijeliti s drugima. Isto je i s divnim duhovnim stvarima u meni. Ne mogu a da ih ne potkrijepim, jer to su dokazi, činjenice moje sreće, uspješnoga života i zadovoljstva. Pa zašto ne bih rekao u čemu je ‘kvaka’!”, zaključio je za Glas koncila.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
