Srpski košarkaški trener, Božidar Maljković, u članku napisanom za KK Split prisjetio je vremena koje je proveo u gradu podno Marjana te godina kada je s tadašnjom Jugoplastikom osvojio dva naslova europskog prvaka. Po mnogima Jugoplastika je bila najmoćnija košarkaška momčad ovog dijela Europe svih vremena.
Dolazak u Split – ”Ne idi, to je lijep, ali ludi grad!”
Da sam normalan, bio bih poludio kad sam ljeta gospodnjeg 1986. dobio poziv od Splićana. Tada je Prvi maj još bio ozbiljan praznik, selo u Bačkoj gdje su moji kolonizirani iz Like, onim vlakom bez voznog reda, lokalna kudeljara i poziv sekretara Bilića na neki crni, bakelitni telefon, koji kao i policijska palica izaziva strahopoštovanje. Krećem sa ženom i djecom kući, za Beograd. Ispraća me jedna velika duga na nebu, iznad pašnjaka i livada gdje sam konje jahao, i kao da mi kaže: “Idi, ja ću čuvati tebe i sve tvoje…” Stižem u Beograd, svi prijatelji mi kažu: “Ne idi, to je lijep, ali ludi grad, potjerat će te kući poslije dvije izgubljene, a ekipa im je kao šareni orkestar, koji je jedva ostao u ligi.” U mojoj glavi košmar, pitanja… Gdje su čuli za mene, tko me preporučio, zašto baš ja? Koga su zvali prije mene? Glupost, to je isto kao kad se ženiš pa hoćeš znati s kim je bila tvoja voljena prije tebe. Najbolji način da brzo poludiš.
”Tri sekunde trajao je razgovor oko moje plaće”
Da sam normalan, bio bih poludio kad sam stigao na aerodrom i osjetio u nosu stare mirise mora, smreke, borovine, palmi i nečega magičnog što samo bog zna i ljubomorno čuva kao i stari pariški majstori parfema svoju recepturu; 80 kilometara odatle, u Vodicama sam odrastao, ali taj čarobni miris nikada nisam osjetio… Sekretar Biba me dočekao, krenuli smo za Gripe, priča mi o Kaštelima, ja se pravim lud, ne kažem mu da sam u Starom proveo tri nezaboravna ljeta. Odjednom, žuti reno počinje se tresti, poskakivati i – stane. Odmah sam pomislio: “Sirotinja mi je kao sudbina.” Tko hoće juhu, nema salatu i obrnuto. I u mom Ušću, i u Radničkom bilo je to nepisano pravilo. Nekako dođosmo do Gripa. Tamo, na prvom katu nas čekaju Milas, Sabalić, Jerkov, Katunarić, Njegovan… Htjeli bi biti ozbiljni, strogi, ali ne mogu. Dobrotu teško možeš sakriti. Tri sekunde trajao je razgovor oko moje plaće. Dali su mi nešto, ali budući da do tada nisam imao ništa, prihvatio sam. Žele uzima riječ i kaže: “E, moj majstore, da znaš što su o tebi rekli Profa Nikolić i Ranko Žeravica, tražio bi tri puta više. Brzo sam odgovorio da će platiti mnogo, mnogo više, ali da mi treba malo vremena. I oni i ja pomislili smo isto, dabogda bude tako. Šutjeli smo kao da bi izgovorena želja spriječila njeno ostvarenje. Dogovor je obilježen ručkom u “Opatiji” uz specijalitete od kojih su neki danas zabranjeni…
”Prvi trening, razgovor na centru igrališta, ogromno iznenađenje…”
Da sam normalan, bio bih poludio kad sam pročitao u Slobodnoj Dalmaciji da je jedan od glavnih mulaca na pitanje o novom treneru, izjavio: “Što će nam ovaj, nitko ga ne zna, zar će se na nama vježbati…” Kako kažu Talijani, propustio je divnu priliku da šuti. Ali bio je u pravu. Sjećam se snažno te noći prije prvog treninga. Ofucan, Titov apartman 101 u hotelu Park, brza večera, ljubazni ljudi, napisan trening. Košmarna noć, budim se i vidim na vratima balkona bijeli šal od maca s topole, čije mi grane kroz prozor gotovo ulaze u sobu. Izgleda da su te mace moj životni suputnik. Za čas zaplačem, moj nos se poveća, moje usne oteknu, kao današnjim folk pjevačicama, svrab u očima… Sjedam u neku nakazu od auta, koju je Profa nazvao “sokotalo”, i skromno stižem na Gripe…. Da, stigoh na Gripe tresući se kao traktor u leru. Dočeka me stručni savjet u sjenci, kako su grupu penzioniranih moreplovaca posprdno zvali ovi iz kluba, gledajući me ispod oka podrugljivo, s monumentalnom nevjericom kao da sam došao asfaltirati njihovo more. Prvi trening, razgovor na centru igrališta, ogromno iznenađenje jer mi se svi obraćaju s vi. Slijedi pitanje drugog, malo starijeg mulca od ovoga što me pohvalio u Slobodnoj: “Šjor Božo, a kako ćemo mi vas zvati?” Odgovorio sam mu: “Kako god hoćete samo me nemojte vrijeđati.” Kratko se nasmijaše i odoše.
Bura s Rive i južina…
Da sam normalan, bio bih poludio kad sam se s Bibom i Mackom spustio do Firula, a tamo pokojni Barulja drži banku i govori: “Samo da prođu ove tri marčanske bure pa da igramo picigin na Bačvicama.” Odavno su me novobeogradski mangupi (ne barabe) učili da nikad ne reagiram na prvu fintu. Zato šutim i slušam. Navodno u ožujku pušu tri bure, uvijek u iste dane. Prva 7., druga 17., i treća 27. Poslije treće počinje ljeto, dugo i toplo s čarobnim valovima i mirisima s Marjana. Brzo shvaćam da svi vjeruju u tu priču, a ja mislim u sebi: “Priča vam je dobra, ali nije za sve uzraste.” Jedva čekam 7. ožujka i, gle čuda, udari bura, hladnoća brutalno ulazi u kosti, isto se dogodi 17. i 27., Split je bio prozirno čist, u blago modroj i prozračnoj boji. Počne picigin na Bačvicama, masovno kupanje, žene koje su jedva dočekale da se skinu… Pamtim, tako je bilo svake od moje četiri godine. Kada je riječ o meteorologiji, ispričat ću vam jednu nikad shvaćenu priču. Naime, tada nije bilo mobitela, nije bilo ni mnogo para, svi smo bili podjednako bogati ili siromašni. Dogodilo se to na Kanarskim otocima. Ugledni privrednik, član uprave našeg kluba, iz telefonske govornice zove kući. Ja slušam razgovor, nehotice. “E, ti si?!”, pa pauza “E, stiga san na Kanare, kakvo je vrime doli? Južina? Opet južina asti gospe…” Kraj razgovora. Nije pitao ženu ni kako je ona, ni kako su sitna djeca, nije pitao ni za poduzeće koje je uspješno vodio… Ali vrijeme je najvažnije. Najvažnije je ono što uopće nije važno i na što on s 5000 kilometara razdaljine sve i da hoće, ne može utjecati. U slučaju malo duljih razgovora još bi spominjali bakalar, ima li ga ili nema i kako će ga pripremati. Zdravlje oca, majke, žene, djece nije važno, najvažnije su meteorološke prilike u Splitu i bakalar. Za ovu priliku od mene dovoljno. Riječi su dokumenti i treba ih pažljivo birati, reče veliki pisac. Slijepo sam se držao toga u ovom sjećanju.
