“Ono što je najvažnije i što je bitno meni u mojoj nekoj viziji jest da stvari kažem jednostavnim jezikom, normalnim jezikom, da me svatko razumije – što sam htio, što je moja ideja, što je moj put… Mislim da ta jednostavnost nama fali. I da je najteže biti jednostavan i normalan danas. Ili igrati jednostavno. A ja sam govorio samo ono što sam osjećao, na način da sam rekao: “Hvala dragome Bogu da smo pobijedili!” Jer ja vjerujem u to, ja sam vjernik. Doista mislim da je u onim trenucima kad je bilo ili – ili dragi Bog dao nama. Jer smo mi to i zavrijedili. I zaslužili – ja kao izbornik i igrači sa svoje strane. Ja u to vjerujem, ja to tako živim. Ja krunicu ne pokazujem nego je držim u džepu i stiskam rukama, svojim, kad mi daje snagu”, priča izbornik hrvatske nogometne reprezentacije Zlatko Dalić u razgovoru za Globus.
Ali s igračima nikada nije eksplicitno razgovarao o tim temama.
“Nisam to unosio unutra na takav način. Ovako sam im znao reći: “Dragi Bog sve vidi. Vidi naš rad, vidi naš odnos, vidi naše ponašanje, i on će nama dati ako mi zaslužimo.” Ali ako mislimo negativno, krivo, ako loše radimo, onda nam sigurno neće dati”, pojasnio je i opisao zašto je bitno zajedništvo.
“Zajedništvo je bilo jako bitno, segment koji je možda presudan, ali i vjera. Općenito vjera, i vjera u rezultat, i vjera jedan u drugoga. Povjerenje jedan drugome. Mi nismo to javno manifestirali, nego intimno nosili u sebi, i to svatko na svoj način”, poručuje.
Ali najvažnije vidi nakon Svjetskog prvenstva.
“Ono što je jako važno i bitno, po meni, možda čak važnije i od samoga srebra – jest ono što se događalo nakon SP-a. I tijekom SP-a, ali pogotovo nakon prvenstva. Da je cijela Hrvatska živjela kao jedno, da je zajedništvo koje su pokrenuli igrači preraslo u cijelu državu. Ne bih rekao da je to bila “revolucija”, prije bih upotrijebio izraz “događanje naroda” ili “zajedništvo”… Počelo se živjeti skupa, osobito su mladi osjetili pripadnost koja se u međuvremenu bila izgubila. Odnosno, bio se izgubio identitet… Malo-pomalo, u proteklih 15-ak godina netko je sustavno zatomio sve što je bilo hrvatsko, i dođu 22 dečka i u mjesec dana sve to ponište! Svojim zajedništvom, svojom borbom, ljubavlju…”, dodao je.
A onda se vratio i na Thompsona.
” Mi kad krećemo na utakmicu, iz hotela, ulazimo u autobus, i kad autobus krene, krene i “Lijepa li si”. Govorim o svakoj utakmici, na SP-u u Rusiji. Primjerice, mi krećemo igrati protiv Nigerije i ulazimo svi u bus. I kad smo svi u busu, kad bus krene, tišina je, a onda krene – “Lijepa li si”. Dalje: mi kad uđemo u svlačionicu, i krene priprema za utakmicu, opet je unutra razglas i opet ide ta pjesma, “Lijepa li si”. I sve ostale navijačke pjesme hrvatske. A kad završimo utakmicu i pobijedimo, opet ide ta pjesma. To je njihova himna, to je himna reprezentacije. To je pjesma koja govori o domoljublju, o zajedništvu, o Hrvatskoj, i nitko nema pravo nama tu pjesmu uzeti. Dečki su htjeli da ta pjesma bude na dočeku”, jasan je Dalić.
Ugovor je potpisao do 2020., jer kako kaže – nije tu da bi bio 100 godina, tu je zbog rezultata.
Spreman je ipak na sve…
“Čim sam ostao, spreman sam i na križ. I znam da sam vjerojatno napravio grešku. Teško da možemo napraviti ovakvu euforiju, ovakav rezultat, teško da ja mogu biti na boljoj poziciji nego što sam sada – gledano čisto racionalno… Ja znam da će doći pad. Znam da sad ljudi čekaju, ne svi, ali neka grupacija čeka da mi izgubimo, da ja pogriješim, i samo čekaju moju grešku. Ja to znam, da se čeka moja greška. Da li u javnom istupu, da li u medijima, da li u nekoj mojoj izjavi – čeka se moja greška. Ali ja se toga ne bojim. Spreman sam nositi se i boriti s tim. Sve što sam napravio u životu, napravio sam zahvaljujući Bogu i svojoj obitelji, i ne bojim se. Da, točno, spreman sam nositi svoj križ. I nosim ga. Daleko sam od nekog idealnog čovjeka, ali idem dalje, učim na svojim greškama, borim se, a borit ću se i dalje…
Tekst se nastavlja ispod oglasa
