Jedan od najboljih, svakako jedan od omiljenijih, nogometaša Dinama, bez dvojbe je legendarni Marko Mlinarić. Popularni Mlinka rođen je 1960. godine, dakle, iste godine kada i Diego Maradona, s kojim su ga usporedili u Večernjem listu.
Mlinka je bio zvijezda Dinama osamdesetih, jedan od najzaslužnijih za osvojen naslov prvaka Jugoslavije 1982. godine, ali i nogometaš koji je devedesetih igrao u Segesti, da bi svoj labuđi pjev sredinom ”ratnog desetljeća” imao na svom Maksimiru, tada u Croatiji. U bivšoj Jugoslaviji legendarni Mlinka doživio je vjerojatno i najveću nepravdu u svojoj bogatoj karijeri, naime, godine 1982. Dinamo je poslije 24 godine čekanja osvojio naslov prvaka Jugoslavije, Mlinarić je bio tada najbolji igrače te državne tvorevine, no, Svjetsko nogometno prvenstvo u Španjolskoj nije vidio, izbornik Jugoslavije u to vrijeme bio je danas, nažalost, pokojni Miljan Miljanić.
No, vratimo se usporedbi s Maradonm, najvećom nogometnom zvijezdom Svjetskog prvenstva u Meksiku 1986.
Na paralelu s ”Malim zelenim” Mlinka je odgovorio:
”Nećete valjda reći da nas veže samo Svjetsko juniorsko prvenstvo u Japanu! I on i ja bili smo tamo. Maradona i Mlinka.”
”Ne! Ovo nije vic. Poslušajte, pa recite, molim! Nisu giganti. Naprotiv. Jedan i drugi, na neki način čupavci. I Mlinka i Diego, ljevaci, čak Mali Zeleni više šepa, daleko više, desnom”, piše Večernji list, a legendarni Mlinka se brani i poručuje: ”Ja mogu i desnom, itekako!” Uistinu, stariji navijači Dinama itekako su svjedoci da Marko ne pretjeruje kada kaže da može i s desnicom.
Podsjetimo, Marko Mlinarić i Diego Maradona igrali su 1979. jedan protiv drugoga, kao 19-godišnjaci…
Kakva su sjećanja Mlinke na te davne trenutke u u japanskoj Omiyi?
”Izgubili smo s rezultatom 0:1. Escudero je zabio gol iz slobodnog udarca, sjećam se dobro tog gola, kako je Tomici Ivkoviću ispod njega puknuo. Inače, u toj tekmi igrali smo izvanredno, ali smo prvu izgubili od Poljaka 0:2, što nam je bilo veliko opterećenje. A Maradona? On se prije te utakmice zagrijavao u svom stilu, na centru, žonglirajući do jutra”, prisjetio se legendarni bivši nogometaš Dinama.
Na pitanje tko je bolji Diego Maradona ili Lionel Messi Mlinarić je jasan. ”Messi je najbolji igrač, pa dugo, dugo nitko. ”
Dakle, Mlinarić ipak ne živi u svojim uspomenama, nije stao uz svoju generaciju, uz Diega?
”Ne znam po čemu su to igrači od 50-ih do 90-ih bolji od današnjih. Može se reći – u ono vrijeme dominirali su Vukas, Jerković, Šekularac, Puskas, Pele…, ali da su bili bolji od današnjih, a po kojim to kriterijima? Po kojim elementima igre je to Bajdo Vukas bolji od Blaža Sliškovića?”, kazao je Mlinarić.
Miroslav Ćiro Blažević, koji je Mlinariću bio trener u Dinamu, nedavno je kazao kako Dani Olmo nije ni blizu Mlinariću. Bi li Mlinka svojim znanjem, trkom, mogao opstati u današnjem nogometu?
”Bih, ja bih. Jer sam uz izvanrednu tehniku imao i pluća, mogao sam puno trčati. Mog najdražeg trenera, profesora Kobešćaka, pitali su isto to pitanje, a on kaže: ”Naravno da bi Mlinka mogao i danas igrati, ali nemre više trčati”, poručio je legendarna bivša plava desetka, koji je danas trener za individualni rad u Dinamovoj školi nogometa.
”To mi je najveća radost, jer još uvijek sam u nogometu, a veseli me da mogu svoje znanje i nogometnu vještinu prenositi na mlade.”
Mlinarić je 2010. godine vodio Dinamo protiv Kopra u gostima kao pomoćnik odsutnoga prvog trenera Zajeca. Nakon dramatične utakmice Mlinka je kazao kako nikad ne bi mogao biti trener?
”Točno, to mi je bio strašan stres. Mnogi moji prijatelji koji su gledali tu utakmicu uočili su crvenilo na mojem licu od dizanja tlaka. Čovjek koji unosi emocije, pogotovo u tako stresan posao kao što je nogomet, bolje da se time ne bavi.”
Mlinarić i prenaglašene emocije, to je ono s čime ima problema cijeli život? Kaže kako je to u njega usađeno genetski…
”Ta moja tvrdoglavost, kojom sam radio sam protiv sebe, poslije je u meni izazivala žal što sam tako postupio. Na terenu mi je falilo drskosti da do kraja završim sve svoje akcije. Eto, u šampionskoj sezoni 1981./1982. ja sam za Dinamo igrao najviše, čak 33 utakmice, a postigao sam samo dva gola. To je vrlo malo”, rekao je Mlinka, nakon čega je nastavio:
” Da, bunt je neki bio u meni, mislio sam da je nekakva nepravda u pitanju. A kad se ohladiš… Znate kako kažu: Samo budala ne uči na svojim pogreškama. Nedostajalo mi je mirnoće u igri, ali ja sam ipak uživao da mogu odigrati zadnji pas da netko drugi zabije gol. Ne žalim što sam tada postigao samo dva pogotka, nego žalim što ih, kao broj deset, nisam postigao više. ”
Prema kvaliteti, po talentu, Mlinka je mogao igrati i u većim klubovima?
‘‘Da, mogao sam, kao što svaki čovjek za sebe to misli. Mislim da sam kroz cijelu karijeru možda bio na 70 posto. To nije nešto zbog čega sad neću moći spavati. Ali, žao mi je nekakvih detalja. Žao mi je, primjerice, što nismo postali prvaci i 1983., a tada smo bili još jači nego 1982., jer bismo bili upisani u povijest za vijeke vjekova kao prva generacija Dinama koja je dvaput zaredom bila prvak. Utješili smo se Kupom protiv Sarajeva, ali to nije bilo to. Emocionalno smo bili ispražnjeni, akumulatori su se ispraznili i to je bio razlog zašto nismo uspjeli 1983. godine”, iskreno je priznao legendarna plava desetka Dinama.
Je li Mlinarić dok je igrao u Francuskoj imao ponudu za odlazak u veći klub?
”Govorilo se o interesu PSG-a, koji tada nije imao ovakvu dimenziju, no u to vrijeme bila su ograničenja na dvojicu stranaca, pa su klubovi bili okrenuti igračima iz nekih drugih zemalja. Da, mogao sam više, kao što su mogli i Zajec i Kranjčar u veće klubove, uz dužno poštovanje Panathinaikosu i Rapidu. Ali, bila su takva vremena; pa najbolji igrač Jugoslavije Džajić završio je u malom francuskom klubu Bastiji.”
Kad je davne 1981. godine počinjalo prvenstvo je li Mlinka bio svjestan da bi već te sezone mogli postati prvaci?
”Nas osmorica u Dinamu bili smo domaći igrači, u rezervi ukupno 10-11 domaćih. Svi smo odgajani u Dinamovu duhu, da budemo prvi, i Dinamovo ime tjeralo nas je da težimo prema najboljem. Ćiro je “kemijao” nakon što smo se vratili s turneje u Hong Kongu, Singapuru i Australiji. Mi smo na jesen 1980. bili 14., a s njim smo završili sezonu na petom mjestu. On je stvorio okosnicu momčadi; stavio je u momčad dvojicu-trojicu koja nikome nisu pala na pamet; na primjer Bračuna – tko bi stavio jednoga centarfora iz pete lige na desnoga beka! Tu je bio i Zvjezdan Cvetković, pa je iskočio Vlak iako su vratari bili još i Ivković, Marić i Stinčić… Zato je krivo kada netko kaže da je Ćiri bilo lako. Ma nije! On je i te jeseni 1981. stvarao momčad, kada su igrali Boro Cvetković i Arnautović, a nije bilo Hadžića i Kranjčara…”
Kad su postali svjesni da su najbolji?
”Ja sam uvijek bio svjestan da sam bolji od drugih. Uz nas mlade lavove, Štefa, Zvjezdana, Boru, mene, bili su tu i Zeko i Cico, koji su stasali, pa Pero Bručić. Bila je to izvanredna sprega mladosti i iskustva. Ali, trebao je to netko zakotrljati? – Ćiro je dosta toga napravio i na psihološkom planu, ulio nam je samopouzdanje i vjeru.”
Kako je Mlinarić doživio Ćiro kad se pojavio u Dinamu?
”Ćiro je bio autoritet, žonglirao je između ljubavi i straha. Bio je to odnos oca prema sinovima. Mi smo svi to poštovali. ”
Mlinka tvrdi da su odmah provalili Ćirine štoseve…
” Kad je on rekao ”Zi-pa, đa-le!”, mi smo se smijali. On je bio frajer, pravi bosanski frajer koji je prošao sve u životu i nisi mu mogao prodavati fore. Nametnuo se svojim znanjem, stručnošću, a bio je i financijski neovisan, što je vrlo važno.”
Utakmica u Skoplju, kada je Dinamo slavio 3:0 protiv Vardara, bila je ključna u jurišu prema naslovu?
”Tada je proradio naš inat, a bilo je tamo vrlo ružnih scena. U tunelu, pa za vrijeme utakmice, vrijeđala nas je i publika i domaći igrači: ”Zagrepčani, nećete biti prvaci! Zvezda će biti!’’ Mi smo na terenu reagirali izvanredno, pokazali smo znanje, hrabrost, ali i gospoštinu. Na kraju su nam čestitali, prije svih Vasil Ringov, koji nije igrao u toj utakmici, ali je smirivao situaciju i prigovarao svojim igračima zbog ponašanja. Prednjačio je njihov najgrublji igrač Zoran Banković, prijeteći u stilu ”Mali, bježi, slomit ću ti nogu” i slično… Nakon što smo pobijedili u Skoplju, Šamika (Bračun) je u kabini poveo pjesmu ‘‘Nebo se plavi, bijeli se Zagreb grad’’. Bio je to naš odgovor na njihove provokacije.”
Koja je najdraža utakmica Marka Mlinarića u pohodu na naslov prvaka Jugoslavije?
”Najdraža utakmica u toj sezoni ipak mi je bila sa Željezničarom doma, kada smo praktički osigurali naslov. Utakmica s najviše strasti, veselja, jer publika je ušla u teren, rezali su mreže, penjali se po stativama. To proljeće 1982. godine bilo je razdoblje nevjerojatnog fluida između igrača, trenera i navijača, takvo povjerenje, ljubav, osjećaj da nećemo propustiti ono što su, nažalost, propustile prethodne generacije.”
Mlinarić je 1982., kao što smo rekli, bio među najboljim nogometašima tadašnje države, a nije išao na SP u Španjolskoj?
”Dinamo je u reprezentaciji uvijek bio zapostavljen, od pamtivijeka; od Rude Belina i Lamze pa do Kranjčara. Po čemu je Kranjčar bio lošiji od Pižona Petrovića? Moje nepozivanje na SP 1982. za mene je bila nepravda i bilo mi je jako žao. A i da su me zvali, pitanje je bih li uopće igrao. Kada sam bio dio Dinamove delegacije na sprovodu našega povjerenika u Beogradu Todorovića, fotoreporter Tempa Volter Jadrešin kazao mi je: Da si igrao za Zvezdu, imao bi sto nastupa za reprezentaciju.”
Mlinarić je igrao protiv Bugarske 1983. u Splitu, nakon koje se Jugoslavija plasirala na EP, Mlinarić ponovno nije bio pozvan na veliko natjecanje.
”I u toj utakmici protiv Bugarske u Splitu igrao sam slabo. A neodlazak na EP u Francusku bio je moja krivnja. Uvijek sam donosio loše odluke, pa sam tako u siječnju 1984. svojevoljno otišao u vojsku. Dinamo je bio protiv toga, Vlatko Marković nije dao, čak su mi napravili i spačku. Imao sam sređeno da idem u vojsku u Karlovac, a za par dana u vojnom odsjeku rekli su mi da su iz Dinama intervenirali i da mogu birati Strumicu, Đakovicu, Prištinu ili Vis. Samo da bih rekao da neću ići. A ja kažem – Vis. I ostanem bez Europskog prvenstva i Olimpijskih igara u Los Angelesu. Sam sebe sam eliminirao”, priznao je Mlinka.
U ljeto 1987. po Mlinku je u Zagreb došao tadašnji trener Monaca Arsene Wenger. No, posao ipak nije realiziran.
”Da, pregovori su bili u Inter-Contiju, a vjerojatno su razlozi razilaženja bile financije. No, sad ću ja opet protiv sebe: Wenger tada nije pogriješio što me nije angažirao, jer je uzeo Hoddlea i Hateleya i s njima je osvojio dva naslova prvaka. Pola godine kasnije, prešao sam u Auxerre, jer je Guy Roux grčevito tražio desetku budući da su mu obje desetke, Ferrer i Planc, bile ozlijeđene. ”
Kakva su sjećanja na legendarnog Guya Rouxa?
”Za mene je on magičar, trener s vizijom. A izgledao je kao naš Štef iz Klanjca. Jednom me vozio u Pariz na saslušanje u nogometni savez jer sam bio dobio crveni karton, i putem me pripremao na to što trebam reći. Bio je odjeven u žutu košulju i zeleni sako, a kad smo došli pred komisiju, stavio je još i crvenu kravatu. Ma sjajan tip, inteligentan, pravi provincijski prefriganac.”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
