Don Mihovil Kurkut je bivši pripadnik Torcide, nekad mu je odlazak na gostovanja Hajduka bio svetinja, a danas je 42-godišnji svećenik jednog od najaktivnijih i najbrže rastućih redova u Katoličkoj crkvi – salezijanaca.
“Rođen sam u Dalmaciji, a kad se čovjek rodi u Dalmaciji, tri stvari se znaju – da je Hrvat, katolik i hajdukovac. Uz te sam vrijednosti na neki način odgajan. Volio sam sport te me otac često vodio na utakmice. Kasnije, u srednjoj školi išao sam s prijateljima, s kojima sam se učlanio u Društvo prijatelja Hajduka. Uvijek sam organizirao svoj život da mogu otići na gostovanje. Za mene je to bila svetinja. Svi koji su u tom navijačkom svijetu znaju da gostovanja imaju svoju draž. Ipak, Zagreb je bio najgore gostovanje. Drugdje bi te dočekala i ispratila policija, a u Zagrebu mi zagrebačka Torcida dođemo sami i vratimo se sami. Stotine sam se puta vraćao s utakmice trčeći preko cijelog Zagreba da me Bad Blue Boysi ne uhvate jer bi nas oni čekali oko stadiona. Poznanici s kvarta, Bad Blue Boysi s Jaruna i Vrbana, prijetili su mi da će me prebiti na mrtvo ime. Moram priznati da sam ja to vrlo ozbiljno shvatio”, priča za Sportske novosti.
No, dogodila mu se jedna važna prekretnica.
“Ja sam uvijek nešto tražio. Srce mi nije bilo ispunjeno, htio sam da me nešto oduševi. Vjera je uvijek bila dio mene, ali je tada nisam istinski živio. To je više bio neki miks domoljublja i kršćanstva, što je i danas jako prisutno u Hrvatskoj. Bez problema sam mogao spojiti sveto i ono drugo. Ići na misu i ispovijedati se nekoliko puta godišnje, a onda kasnije raditi svakakve stvari. To je meni bilo normalno”, ističe.
Jedan odlazak u Italiju ga je preokrenuo.
“Otišao sam s drugim mladima iz svoje župe s Vrbana u Italiju preko ljeta da bih animirao djecu. I oduševio se! Ja sam salezijanski svijet u Hrvatskoj poznavao samo u teoriji, a tamo sam vidio salezijance i mlade koji to zaista žive. Dok sam bio dijete zaintrigirala su me tri stripa o životu utemeljitelja Salezijanske družbe sv. Ivana Bosca jer je on bio fajter, znao je što hoće i za to se borio. Nije se bojao riskirati sve. To je bio pravi svijet animacije, radosti, ushićenosti. Mladi salezijanci bili su toliko veseli, nasmijani, uvijek na raspolaganju da sam mislio da se događaju”, ispričao je.
“U Hrvatsku smo se vratili puni entuzijazma i pokrenuli prvi oratorij u Hrvatskoj na Vrbanima, skupa sa Splitom, i pokrenuli neke salezijanske inicijative. Dva su mi prijatelja poginula u Domovinskom ratu, što me bacilo u krizu. Počeo sam se ozbiljno pitati gdje vidim svoj život. U 4. razredu srednje škole odlučio sam pročitati Don Boscov životopis “Ukrali ste mi srce”. Ta me knjiga promijenila. Našao sam se u njoj. Dosta sam se vagao i onda rekao, “ja želim biti salezijanac”, ispričao je.
A danas, danas je u sasvim drugom svijetu.
“Mladima je “wow” kad vide svećenika s takvom prošlošću. Razumijem djecu koja idu prema navijaštvu. To je duhovno iskustvo. Kad staneš na tribinu, kad pjevate iste pjesme, to je kao neka vrsta ekstaze. Kako kaže Sveto pismo “jedna duša, jedno tijelo”. Ja sam bio na utakmicama, ali kao da nisam. Nisam gledao jer ne možeš dok skačeš, dereš se, navijaš. Ne možeš vidjeti gol. Nisi mogao vidjeti utakmicu. Kao salezijanac, pogotovo u Splitu, imao sam dosta posla s mladima koji su vezani uz Hajduk i Torcidu. Ja sam kao župnik čak išao na utakmice, ali ne na isti način, naravno”, kaže.
“U Splitu najviše ima hajdukovaca, tek onda katolika. Obred je doći na Poljud, čista liturgija. Dolaze se napuniti i isprazniti. Kao crkva bismo trebali malo više evangelizatorski djelovati. Ići radi tih mladih koji su tamo. Dobro je navijati za voljeni klub, ali ako to prijeđe u ideologiju, to može otići u krivom smjeru. Apsolutne vrijednosti ne mogu ti dati klub i navijanje, nego samo Bog. U Armadi, recimo, riječki vjeroučitelj Marin Miletić organizira duhovne obnove za navijače. Ovo nije područje djelovanja namijenjeno samo svećenicima, nego i laicima”, poručuje.
