Nažalost, Hajduk se još jednom osramotio, i to je prava riječ, u Europi i to prije nego li stigao zaigrati ozbiljan nogomet s ozbiljnim europskim klubovima. Slovački Ružomberok to nije, radi se o klubu koji bi se i u HNL-u borio u najboljem slučaju za donji dio ljestvice. Dovoljno o Ružomberoku govori činjenica da tijekom uzvratne utakmice na Poljudu nisu pošteno uspjeli zapucati na gol Hajduka, ali su tome unatoč pobijedili i to pogotkom koji nisu ni zabili. Skandalozna igra Hajduka u Europi, s autsajderima, već je stvar navike, gotovo pa pravilo.
Već viđeno
Hajduk je ispao u trenutku kad je to najmanje smio, kad mu se nakon petnaest godina otvorio put do grupne faze jednog europskog kupa. Debakl protiv Ružomberoka podsjeća neodoljivo na debakl protiv Gzire. I tada se vjerovalo kako je prolaz Hajduka čista formalnost, i tada se uprskalo sve ono što je malo tko vjerovao da se uprskati može. Hajduk očito može i ono što nitko ne vjeruje da je moguće.
Najzanimljivije od svega je ono što se događalo, i što se još uvijek događa, poslije debakla, jer teško je ispadanje od Ružomberoka nazvati porazom. Porazi se događaju u sportu, debakl također, ali puno rjeđe, osim kad je Hajduk u pitanju. Hajduk je već navikao na debakle. Jedan trener, nakon novog debakla Splićana, lijepo je rekao, ”ovakva publika na Poljudu zaslužuje puno više…”
Kad je sve počelo?
Teško se sjetiti, osim činjenice da Bili više od desetljeća nisu igrali grupnu fazu jednog europskog natjecanja, Nekako se sve poklapa s trenutkom kad je u Hajduku zasjalo slobodarsko svjetlo, kad je ”narod” ušao u klub. Danas ”narod” vodi Hajduk, i tako već godinama, a ”narod” je, zvao se on ovako ili onako, uvijek u pravu. I danas je taj isti ”narod” u pravu, i vide se plodovi, ”plodovi gnjeva”. Mijenjaju se treneri, igrači, direktori..,, zašto se ne mijenja model koji se pokazao potpuno neuspješnim?
Spas od stečaja, bankrota, veći budžet… koga to uopće zanima? Hajduk je nogometni klub, a ne General Motors. Sportski klub postoji i zbog rezultata, a Hajduk je prije ”narodne revolucije” imao rezultate, ozbiljne rezultate. Teško je vjerovati kako je slučajno to što se Hajduk 13-14 godina nije plasirao u grupnu fazi euro kupova, ili to što Bili nisu osvojili naslov prvaka Hrvatske skoro dva desetljeća? Toliko slučajnosti na jednom mjestu previše je da bi sve moglo biti slučajno. Pokojni legendarni Ćiro Blažević znao je reći kako slučajnosti u nogometu ne postoje.
Dežurni krivci dojučerašnji spasitelji
Traže se, kako smo već pisali, dežurni krivci, a ovakvom sustavu dežurni krivci su neophodni kako bi on opstao a dežurni krivci se suočili s adekvatnom kaznom za svoj ”zločin”. Nekoć davno, u starim dvorcima, mali razmaženi prinčevi imali su svoje ”male za batine”, klince koji bi umjesto njih, za njihove nepodopštine, dobijali batine. Upravo su to dežurni krivci u Hajduku, mali za batine, kako bi prinčevi ostali pošteđeni.
Naravno, kriv je Ivan Perišić, i doista nije potpuno nedužan, ali nije kriv Hajduk, odnosno Uprava, stara ili nova, koja je zajedno s Perišićem navijačima sakrila klauzulu prema kojoj Ivan ima mogućnost napustiti klub krajem osmog mjeseca, kao što je i učinio. Takva je klauzula navodno bila uvjet Perišićevog dolaska u Hajduk. Zašto se navijačima nije rekla istina?
S jedne strane takva se odluka može razumjeti, ali ne i opravdati, stvorila se u zimskom razdoblju prošle sezone euforija, atmosfera, prema kojoj je bilo praktički nemoguće da Hajduk ostane bez toliko željene titule. Naravno, dogodilo se nemoguće, dogodio se debakl, još jedan, krah jedne ambicije, koja je legitimna, ali koja nije imala svoju alternativu. Sve je bačeno na lov za Dinamom, nedopuštena pitanja bila su što ako ne uspijemo?
Euforija i dio medija
Takva se euforija u Hakduku uoči svake nove sezone stvara namjerno i svake godine, svake nove sezone, rezultat je isti. Hajduk osvaja naslove u srpnju, Dinamo u svibnju, problem za Hajduk leži u činjenici da se naslovi osvajaju u petom mjesecu. Naravno, kad imate euforiju lakše je pronaći dežurnog krivca, lakše je razmišljati iracionalno.
I opet će ga naći, naći će ga oni mediji, oni novinari, koji su medijski pokrovitelji ovakvog Hajduka, ovakvog upravljačkog modela Hajduka. Dakle, i dio medija jednako je kriv, ako već svi traže krivce, koliko i sami igrači, trener, predsjednik, NO, sportski direktor. I što sada? Sad je na redu Gennaro Gattuso, trener za kojeg je poznata nogometna stručnjakinja Mirta Šurjak ne tako davno rekla kako je najveće trenersko ime na Hajdukovoj klupi ikada. Gennero Gattuso je, dakle, najveći trener Hajduka u stogodišnjoj povijesti pored Luke Kaliterne, pored Tomislava Ivića, pored Ivana Katalinića, Biće Mladinića, Stanka Poklepovića…
I to je prošlo tek tako, Hajduk je pao uz gromoglasni pljesak poljudskih tribina. Sjećate li se pljeska Gattusu sat i pol prije povijesnog debakla? Pomalo ironično, koliko i tužno, sami navijači Hajduka pljeskom su svoj klub ispratili u ponor. Tako umire jedna ambicija, uz pomoć 60 000 dlanova.
Zar ni jedan trener u posljednjih 13 godina nije valjao Hajduku?
Gattuso je, naravno, kriv, i doslovce. Nema opravdanja za poraz od Ružomberoka, nakon solidnog prvog poluvremena, uslijedile su katastrofalne izmjene. Bahati Talijan iz igre je izvadio dva najbolja Hajdukova igrača iz prvog dijela, Bambu i Melnjaka. Sve su izmjene bile nelogične i alibija radi. Svaka nova izmjena dodatno je prema ponoru gurala Hajduk.
Pa opet, tome unatoč, Gattuso je kriv, ali nije najveći krivac. Krivi su oni koji su ga postavili, ali opet ne kronično nesposobni predsjednik, ne i Nadzorni odbor, već oni koji postavljaju sve, pa i NO.
Hajduk je u 13 godina smijenio ogroman broj trenera, pa tako i Ivana Leku nedavno, zar su sve to treneri amateri bili? Kako se to lijepo kaže u Dalmaciji, riba smrdi od glave. U Hajduku već pomalo bazdi, posebno po ovoj sparini.
Cilj dvostruka kruna, a što sad?
Limitirani trener, limitirani igrači, limitirana Uprava.. Koliko su tek limitirani oni koji su Hajduk sveli na prosjek koji je ispod prosjeka slovačke i hrvatske lige, koliko su oni limitirani, ili to sve rade namjerom, uz medijsko pokroviteljstvo skupine, kako to Joško Jeličić nedavno lijepo reče, medijskih mediokriteta?
Kad je predsjednik Bilić s ”neba pa u rebra” postao predsjednik Hajduka rekao je kako mu je cilj dvostruka kruna i grupna faza europskog kupa, što mu je sada cilj, nakon što se najavljuje djelomična rasprodaja mladih igrača, poput Pukštasa, a novaca za pojačanje nema? Gdje su novci, gdje je taj toliko spominjani budžet? Nije sve u novcu nešto je i u glavi, Hajduk prema tržišnoj vrijednosti vrijedi osam puta više od Ružomberoka, očito Slovaci ono malo novaca što imaju daleko pametnije ulažu. Pa ipak nemaju sreće, nemaju narod i ideale iza sebe.
Legendarni dojen sportskog novinarstva Edo Pezzi je rekao kako je ovo najveći poraz Hajduka u povijesti. Povijest je učiteljica života, nažalost, pokazalo se, u Hajduku, nema tko, što, i od koga učiti. Nije sve tako crno, porazi su privremeno stanje, pogotovo u sportu, ideali su vječni, a dok je ideala trajat će i agonija, Hajdučka agonija.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
