Iako već duže vrijeme u klubovima ne igra ozbiljan nogomet, kakav, barem prema nekima, po talentu može igrati, Alen Halilović česta je meta hrvatskih medija. Ima ga u medijima i izvan naše zemlje.
Naime, u ljeto 2014.godine Alen Halilović, bio je jedan od najvećih talenata hrvatskog nogometa, davao je prepotentne izjave, a imao je tek 16 godina. Činilo se kako ga nitko ne može zaustaviti, zvali su ga, dakako, oni malo manje ozbiljni mediji, ”plavi Messi.” Oni drugi bili su oprezni…
Nakon dužeg promatranja kupila ga je od Dinama katalonska Barcelona za pet milijuna eura, činilo se kako mu se otvorio svijet neslućenih mogućnost. No, kako je vrijeme prolazilo tako je i Halilović postajao igrač koji je sve manje bio prisutan u medijima, ali i na terenu. Kao da se izgubio.
Je li Alen Halilović, po mnogima igrač neupitnog talenta, platio danak preranoj slavi? Je li sa šesnaest godina trebao napustiti Maksimir i jesu li ga puno koštale izjave u kojima je tvrdio kako je ”prerastao Dinamo”, a zapravo je bio dijete? Nije dugo trebalo a već je završio među petnaestak igrača koji su puno obećavali, ali su se ”pogubili”, sve je ostalo na obećanjima. Španjolska Marca pozabavila se Alenom Halilovićem te ga je uvrstila među “15 nogometaša koji su trebali postati vrhunski igrači, ali su se pogubili”, barem je tako naslovljen tekst o Alenu i još 14 izgubljenih nada svjetskog nogometa.
“Doći do vrha u nogometu nije lako, ali ostati tamo je daleko teže i puno je primjera nogometaša koji su obećavali da će dosegnuti najviše visine samo da bi se srušili. Činilo se da će biti najbolji nogometaši svijeta, ali sada igraju za klubove koji su se donedavno činili daleko ispod njihove razine”, piše Marca te nastavlja:
“Barcelona ga je kupila u ljeto 2014. kao jednog od najperspektivnijih europskih nogometaša. Danas je u Standardu iz Liegea…”
Alen Halilović se tako našao u društvu u kojem su Andre Schurrle, Marko Marin, Ryan Babel, Zakaria Bakkali, Ganso, Federico Macheda, Yoann Gourcuff, Jevhen Konopljanka, Jack Wilshere, Andrij Jarmolenko, Luciano Vietto, Pato, Bruma i Martin Montoya.
U pet godina, od transfera u Barcelonu, Alen Halilović promijenio je jednako toliko klubova. I tako iz sezone u sezonu, i ovo je sezone od koje se, kao i od svih dosadašnjih, očekivao novi početak, iako više nema 16 godina. Početkom srpnja potpisao je za veliki Milan, no, vrlo se brzo suočio sa stvarnošću, naime, igrao je malo ili nimalo. Igrač bez utakmica polako kopni i Halilović je ponovno bio prisiljen napustiti sredinu. Milan ga je poslao na posudbu u Standard Liege. Očekivalo se da bi u jednoj takvoj, ne baš jakoj, ligi konačno mogao dobiti svoju pravu priliku, no, u tri mjeseca odigrao je malo više od 150 minuta. Tužna je istina da niti jednu utakmicu nije počeo u prvih 11.
Kao i svakom klubu do sada, u HNL-u je to možda i moglo proći s obzirom na razliku u kvaliteti između Dinama i većine ostalih klubova, Haliloviću zamjeraju činjenicu da loše igra bez lopte, odnosno, ne trči, kao na kvartovskom haklu, čeka loptu i onda zapravo igra s njom. Nogomet 21. stoljeća puno je više od toga. Da se Alen rodio pola stoljeća ranije možda bi i uspio, pa čak i s takvom igrom. I to samo ako bi se našao netko u momčadi tko bi trčao za njega.
Haliloviću ne ide na ruku ni njegova ”osebujna” narav, naime, za sve svoje promašaje uglavnom krivi trenere, to može proći jednom, ali ne može uvijek.
