Komentar: Što je uzrok uvjerljivog poraza Hrvatske od Švedske u Areni?

Hrvatska muška rukometna reprezentacija u posljednjem je susretu u skupini A prvog kruga Europskog prvenstva u utorak u Spaladium Areni izgubila od Švedske sa 31-35 (12-17).

Nakon uvjerljivog poraza, koji je zapravo puno uvjerljivi od ukupnog rezultata poslije utakmice viđenog na semaforu, brojni novinari, analitičari, sportski komentatori pokušali su dati odgovor na pitanje zašto je do poraza došlo, odnosno, kako je moguće da se hrvatska igra toliko promijenila u samo 48 sati, s obzirom kako je protiv Islanda te nešto ranije protiv Srbije sve funkcioniralo naizgled savršeno?  Švedska je u dva navrata imala i devet golova prednosti, prije nego li su odlučili malo popustiti.  To puno toga govori.

Odgovor su dali gotovo jednoglasno hrvatski rukometaši, koji kao aktivni, izravni sudionici sportskog dvoboja sa Švedskom vjerojatno najbolje znaju što se zapravo dogodilo. Naime, Švedska je večeras u ponovno prepunoj Spaladium Areni, u sjajnoj atmosferi, bila bolja, od Cindrića do Vorija, svi igrači su to priznali.  Niti jednog trenutka hrvatska reprezentacija nije djelovala kao da bi ozbiljno mogla zaustaviti Šveđane na putu do zaslužene pobjede.

Šveđani su naše dečke nadigrali u svim segmentima igre, bili su borbeniji, brži, rastrčani… Ginuli su za pobjedu.  Šveđani su zahvaljujući pokretljivosti svoje obrane izveli seriju brzih napada, uz sve ono što im je inače ulazilo kad su suci već digli ruke u zrak zbog pasivnog napada. Ne treba uopće postavljati pitanje zašto naš kontranapad nije funkcionirao. Kako bi to bilo moguće kad obrana u dobrom dijelu utakmice nije bila na svojoj uobičajenoj razini? Da biste pobjegli u brzi napad morate imati loptu, a da biste došli do lopte morate je protivniku oduzeti ili golmani moraju nešto obraniti.  Ništa od toga…

Drugo je, naravno, pitanje zašto je Hrvatska ”pala’, neki bi rekli čak i lakše nego što su najveći pesimisti očekivali, od Švedske? Ovo pitanje proizlazi iz straha. Čega se dio medija boji, od kuda bojazan navijača nakon euforije koja se počela javljati poslije dvije uvodne uvjerljive pobjede na turniru? Ne vjerujemo da jedan poraz, koliko god bio bolan, može uništiti vjeruju navijača u našu reprezentaciju.

Odgovora je jako puno, jedan od njih leži zapravo u ambiciji, u postavljenim ciljevima, s obzirom na činjenicu da je Domagoj Duvnjak kao rekonvalescent došao na Europsko prvenstvo, a Duvnjak bi navodno trebao biti glavni adut ove reprezentacije.  Legitimno je postaviti pitanje koliko je zapravo pravedno na leđa naših igrača tovariti breme prvog favorita Eura? Hrvatska je svakako u užem krugu reprezentacija koje mogu kandidirati za odličja, no, nije, dakako jedina… Koliko je zapravo ovo prvenstvo izjednačeno pokazuje činjenica da je jedna Češka svladala Dansku, da je Slovenije, nakon poraza u prvoj utakmici, bila na rubu pobjede protiv jake Njemačke, da su Srbi svladali Island koji je pak u prvom kolu u Splitu,  u prvom poluvremenu pogotovo, uništio Švedsku… Francuzi i Norvežani, protivnici Hrvatske u nastavku turnira, odigrali su jednu posve ravnopravno utakmicu…

Dakle, nije floskula kada kažemo da gotovo svatko svakoga može pobijediti na turniru, iako su favoriti i dalje u većini slučaja zadržali status favorita.

Nadalje, Švedska jednostavno nije loša reprezentacija i kao momčad i individualno.  Protiv Islanda smo gledali jednu Švedsku kakvu vjerojatno više nećemo gledati na Euru. I prije turnira smo pisali da će Šveđani biti najopasniji protivnik Hrvatske u borbi za prvo mjesto skupne.

Međutim, ni to nije bilo presudno, iako je bilo jako važno. Naime, ključni problem hrvatske reprezentacije su golmani, godinama, a protiv Švedske nije funkcionirala čak ni obrana. Ako je u samo prve dvije utakmice turnira švedski golman Mikel Appelgren skupio tridesetak obrana, daleko više nego svi naši golmani zajedno u sve tri utakmice o čemu mi onda govorimo? U pravu su oni koji tvrde kako je u napadu bilo još ”kako – tako”, dok je obrana funkcionirala ”nikako.” Međutim, čak i kad je obrana u rijetkim trenucima počela funkcionirati naši vratari bili su nemoćni, ulazilo im je ono što jedan Thierry Omeyer ne bi primio ni s povezom preko očiju. Između ostaloga, zato je Francuska konstanta svjetskog rukometa godinama.

Od vremena Vlade Šole do današnjih dana Hrvatska nije imala golmana koji bi bio sam svjetski vrh. Nisu to loši vratari, da se razumijemo, ali nisu loši ni nogometaši Suarez, Benzema, Marcelo…, naprotiv, no, Lionel Messi i Cristiano Ronaldo klasa su više.  U zlatnim, slavnim danima hrvatskog rukometa, davne 2003. na SP-u i godinu dana kasnije na Olimpijskim igrama Šola je znao imati i do 20 obrana na jednoj utakmici. Ponovimo, 20-tak, više ili manje, jedna ili dvije gore ili dolje. Zamislimo se, kolika je to prednost za momčad i kolika je to razlika od primjerice prosjeka obrana po utakmici naših današnjih vratara?

Švedska nosi u idući krug četiri boda, Hrvatska samo dva, a Srbija koja isto ide dalje je bez bodova.  Uz manjak bodova Hrvatska će imati, nažalost, i dan odmora manje, što može biti presudno na ovakvoj vrsti natjecanja. Naši su rukometaši, reći će neki, oduvijek skloni komplikacijama iz kojih bi se nerijetko poput Feniksa izvlačili, mogu to ponovno, dakako, s dvije pobjede iz tri utakmice protiv protivnika kakvi Francuzi, Norvežani te nešto slabija Bjelorusija. Ništa, dakako, nije izgubljeno. Izabranici Line Červara nebrojeno su puta to dokazali.

Izvor: narod.hr